Najprije je po Zapadnoj Hercegovini, s kopna i iz zraka, posuto tri i pol tone blagoslovljene soli i razdijeljeno na tisuće medaljica. Potom je najavljeno da će se slična akcija nastaviti iznad Zadra i Šibenika, uz još stotine kilograma soli i čak pet milijuna medaljica. Organizatori pritom naglašavaju da nije riječ o magiji, nego o molitvi, posveti prostora i duhovnoj obnovi. Kada neki religijski čin mora unaprijed poricati da pripada svijetu magije, granica između pobožnosti i praznovjerja očito je već ozbiljno narušena.
Katolička tradicija poznaje blagoslovljenu vodu, sol, medaljice, križeve i druge sakramentale. Oni nisu problem. Problem nastaje kada čovjek u predmetu više ne vidi podsjetnik na Boga, nego zamjenu za povjerenje u njega. Čim predmetu pripišemo moć samo zato što je prosut, bačen ili umnožen u dovoljnoj količini, vjera prestaje biti odnos povjerenja i pretvara se u tehniku upravljanja nevidljivim silama.
Svaki religijski znak živi od razlike između onoga što jest i onoga na što upućuje. Medaljica nije milost, sol nije zaštita, isto kao što križ nije amajlija. Njihova vrijednost počiva upravo u tome što upućuju izvan sebe. Kada im pripišemo moć na koju oni samo upućuju, simbol se pretvara u fetiš, a vjera u potragu za sigurnošću koja više ne zahtijeva povjerenje, nego tek pravilno rukovanje svetim predmetom.
Kada obraćenje zamijeni distribucija, vjera više ne traži preobražaj čovjeka, nego čišćenje teritorija. Milost dobiva logistiku i mjeri se kilogramima: više soli znači veću zaštitu, više medaljica znači širi duhovni domet. Bog tako prestaje biti slobodna prisutnost i postaje sila koju čovjek vjeruje da može aktivirati pravilno izvedenim obredom.
Praznovjerje nije problem zato što vjeruje previše, nego zato što vjeruje premalo. Ne može podnijeti Boga koji šuti, slobodu bez jamstva ni odgovornost koju nije moguće prenijeti na predmet. Zato traži nešto opipljivo: sol na pragu, medaljicu u džepu, ritual nad gradom. Čovjek tako stječe prividan osjećaj sigurnosti, a da ne mora ni pokušati proći kroz zahtjevnu promjenu vlastitoga života.
Zlo u Hercegovini nije nevidljiva prašina koja lebdi iznad kuća i sela pa da ga se može neutralizirati odgovarajućom količinom blagoslovljenog materijala. Ono je mnogo prizemnije i zato mnogo otpornije: prebiva u obiteljskom nasilju, političkoj korupciji, ovisnostima, poniženju radnika, šutnji pred nepravdom, nacionalnoj mržnji i religiji koja prečesto opravdava naše podjele. Nijedna količina soli neće zaustaviti nasilnika, natjerati poslodavca da isplati radnika ni političaru oduzeti ono što je prisvojio. Za to su potrebni savjest, zakon, hrabrost i obraćenje. Sve ono što se ne može rasuti iz poljoprivrednog aviončića.
Molitva i djelovanje, naravno, nisu suprotnosti. Problem nastaje kada religijski spektakl proizvede osjećaj da je dojmljivim obredom već učinjeno ono što tek treba učiniti u stvarnosti. Lakše je posvetiti prostor nego očistiti institucije, baciti medaljicu iz zraka nego godinama ostati uz ovisnika, žrtvu nasilja ili dijete koje raste u siromaštvu. Lakše je govoriti o duhovnoj obnovi naroda nego priznati nepravdu koju taj narod svakodnevno stvara i nasljeđuje.
Najveća obmana pobožnog spektakla nije u tome što odbacuje Boga, nego što ga podređuje našoj potrebi za sigurnošću. Ne poziva čovjeka da se preobrazi, nego mu nudi utješan dojam da je već izvršio svoju dužnost. Avion preleti, sol se raspe, fotografije obiđu javnost, a savjest ponovno pronađe mir koji nije zaslužila. Isus učenicima nije rekao da sol rasipaju po svijetu, nego da oni budu sol zemlje. Sol djeluje tiho: otapa se i nestaje u onome čemu daje okus. Kršćanstvo je autentično kada se vjernik na isti način utroši za drugoga, a ne kada iz sigurne udaljenosti rasipa znakove svetoga ljudima čije rane nikada nije upoznao.
Hercegovini ne treba manje molitve, već manje praznovjerja koje molitvu pretvara u alibi. Treba joj vjera koja ne pokušava ovladati Bogom, nego preobraziti čovjeka. Zlo se ne povlači pred količinom blagoslovljenih predmeta. Uzmiče tek ondje gdje se savjest probudi, zakon prestane šutjeti, a čovjek odluči da više neće okretati glavu.