Uslijed konstantnog nametanja hrvatskih političkih predstavnika bošnjačkim glasovima, hrvatsko-bošnjački odnosi danas su na najnižim razinama još od ratnih godina.
Gotovo pa nepostojeći politički odnosi između dvaju naroda smatraju se jednim od temeljnih uzroka stagnacije i propadanja Bosne i Hercegovine. Iako se posljednjih mjeseci u političkoj javnosti sve glasnije govori o potrebi otopljavanja odnosa, još uvijek se ne poduzimaju konkretni koraci kako bi do stvarne relaksacije i došlo. Problem, naime, nije samo u uzurpiranju dužnosti hrvatskog člana Predsjedništva, već zadire u znatno dublje društvene i političke sfere, piše RTV HB.
Izaslanik u Klubu hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, Damir Džeba, upozorava kako smo i 30 godina nakon rata u situaciji da moramo popravljati narušene odnose. On ističe kako su glavni razlozi za to nametanje političkih predstavnika Hrvatima, narušavanje Daytonskog sporazuma, preglasavanje te izigravanje potpisanih dogovora. Džeba naglašava da je takva praksa prisutna neovisno o tome pregovara li se sa SDA Bakira Izetbegovića ili sa strankama “Trojke”.
S obzirom na to da je pozitivno što se o ovom problemu konačno javno raspravlja, stručnjaci upozoravaju da je krajnje vrijeme za prelazak s riječi na konkretna djela. Politički analitičar Damir Omerbegović naglašava da se odnosi neće popraviti samo pukom političkom retorikom. Prema njegovim riječima, Federaciji BiH potreban je sveobuhvatan dogovor koji će ukloniti izvore nepovjerenja i spriječiti da se svako neslaganje pretvara u nacionalnu krizu. Prvi i osnovni korak u tom procesu svakako mora biti rješavanje problema legitimnog političkog predstavljanja Hrvata.
Osim same politike, hrvatsko-bošnjački odnosi metastazirali su i u sveobuhvatnu društvenu odvojenost. Džeba u tom kontekstu navodi kako se hitno mora riješiti problem u kojem se Hrvate kolektivno naziva udruženim zločinačkim pothvatom (UZP). Posebno ističe važnost toga da hrvatske institucije, identitet, kultura i sport prestanu biti problematični bošnjačkoj politici i javnosti.
Unatoč nagomilanim problemima, stručnjaci smatraju da je političke i društvene odnose dvaju naroda i dalje relativno jednostavno harmonizirati. Omerbegović ističe potrebu pronalaska modela u kojem će hrvatski član Predsjedništva imati stvarnu podršku hrvatskih birača, a da se pritom ne ugrozi cjelovitost države. Taj dogovor mora biti dio šire reforme Federacije BiH kojom će se jasnije definirati nadležnosti i znatno smanjiti prostor za političke blokade.
Ključ skladnih odnosa leži u jasnoj institucionalnoj zaštiti temeljnih prava konstitutivnih naroda. Džeba zaključuje kako je put prema relaksaciji izgradnja sustava u kojem će se Hrvati osjećati politički i institucionalno sigurno da njihova ustavna prava neće doći u ugrozu, nakon čega će Bošnjaci u njima imati pouzdanog partnera.
Omerbegović napominje da za takvo što Bošnjaci moraju prihvatiti kako hrvatsko pitanje nije izmišljeno niti usmjereno na podjelu zemlje, dok Hrvati trebaju imati povjerenje da dogovor ne znači odricanje od vlastitih prava.
Naposljetku, BiH je zajednička domovina triju naroda koja se gradi isključivo kroz dogovor, a ruši gajenjem neprijateljstava.