Connect with us

Jajce

Miralem Duranović Učo / Kako ću zahvaliti svojim učenicima na svemu št…

Jajce Press

Published

on

Oglasi

U vrijeme kad je rođen u kući jedne od porodica Duranović u Divičanima kod Jajca bilo ih je sedmero: uz oca, majku i četvero djece bila je nena, majčina majka.  Prije njega učiteljsku su školu, ali u Banjaluci završila dvojica Jajčana, premda  je Miralem stariji od njih.  On je nakon četvrtog razreda osnovne škole ima dvogodišnju stanku jer u Divičanima u to vrijeme nije bilo realne gimnazije, a nije mogao živjeti kao podstanar u gradskoj porodici.  Osim toga, u Divičanima, u kojima je u to vrijeme bila općina, počelo se govoriti o otvorenju gimnazije i osmogodišnjoj osnovnoj školi.  Umjesto toga ponovno je išao u četvrti osnovne, budući da je volio školu.  Slijedeće je godine čuvao ovce, potom je u Divičanima krenuo u peti razred osmogodišnje škole.  Rado se sjeća jajačkog profesora Brune Ljubeza koji je te godine upisivao učenike: „Prvi put vidim čovjeka.  Čekao sam da ne bude nikog od učenika, stojeći postrani u kratkim gaćicama od platna koje mi je mama šila i tkala.  Rekao sam da bih se dalje školovao.  Stidljivo sam pokazao svjedočanstvo i svoje dobre ocjene.“

 Kako se odlučio za učiteljsku školu?

Volio sam prirodu.  Sjećam se da sam jednom s ocem i njegovim prijateljem prenoćio na Ranču na plastu sijena, pod zvijezdama.  Od tada je priroda za mene neviđeno lijepa, svake sam godine išao na Ranče i javila mi se želja da tu živim.  Kasnije sam čuo da postoje šumari, ljudi koji čuvaju šumu, uživaju u njoj.  Želio sam postati šumarski tehničar, mogao sam se upisati u tu školu u Sarajevu jer sam bio dobar učenik, ali je u to vrijeme bilo teško naći smještaj, a bilo je i prezahtjevno za moju porodicu.  Nismo bili siromašni, ali nismo imali dovoljno  novca.  Čuo sam da se u Jajcu te, 1961. godine otvaraju po dva odjela mašinske, hemijske tehničke i učiteljske škole koja je tada bila pri Gimnaziji Moša Pijade.  Tehničke su škole tada već bile popunjene, u gimnaziju se nisam ni pokušao upisati, htio sam završiti školu s kojoj bih prije počeo raditi, privređivati, jer mi je otac uvijek govorio da nije bitno hoću li njemu pomagati, nego da završim, počnem raditi i imati svoj kruh. Direktora Zdravka Marjanca našao sam u gradu, rekao mi je da nema mjesta, ali će me primiti ako sam odličan učenik.  Polagao sam i prijemni, među ostalim i muzičkč.  U to sam vrijeme svirao frulu koju sam mogao kupiti, diple koje sam znao sam napraviti i usnu harmoniku.  Ponio sam frulu, ostali su kandidati imali gitare i harmonike.  Bilo me je stid i čekao sam da svi završe.  Na prijemnom kod profesora Zlatka, bio je Čeh, najprije mi je provjerio sluh, potom sam pjevao, pa svirao frulu.  Profesor mi je rekao da sam položio i da se ne stidim svoje frule.  Frula me prati i dan-danas, uvijek mi je u džepu.“

Kako je biti učitelj na selu?

To je najveća privilegija, premda su mnogi govorili suprotno. To se samo može doživjeti, bojim se da bih pričajući tu ljepotu mogao pokvariti.  Ne vjerujem da postoji nešto bolje i ljepše, pogotovo Bešpelj, selo koje se vidi s Ranče, na kojoj se živjelo samo povremeno, u vrijeme kosidbe.  Bešpelj je selo u kojem žive ljudi.  Počeo sam raditi u Kuprešanima, Divičanima, Lendićima, od 1966. Na Bešpelju. Potom sam služio vojsku, pa ponovo radio u Divičanima, gdje sam zbog nedostatka kadra često predavao fizičko, tehničko, likovno, a i geografiju.  Od 1974. Do 1992. Godine radio sam na Bešpelju.  Poslije rata sam jedno vrijeme radio u kancelariji, a to nikada nisam volio, jednostavno nisam mogao  zamisliti da osam sati sjedim za pisaćim stolom.  Svojoj djeci na Bešpelj vratio sam se 1999.  Bilo je prije toga nekih ponuda da radim, neka shvati kako ko hoće, ali ja nisam prihvatao nekakve bošnjačku i hrvatsku komponetu, prije toga sam znao samo za komponente u hemiji i tako nečemu.  Zakleo sam se da ću biti učitelj djeci, ne ovoj ili onoj, nego svoj djeci. Muslimanska su se djeca na Bešpelju u to vrijeme školovala u nekakvoj magazi, vez struje, premda je škola bila obnovljena, ali su mi rekli da pripada Hrvatima.  Preporučio sam roditeljima da se obrate tadašnjem načelniku općine Ivi Sarafu, koji ih je odmah pozvao, rekao da je mislio kako gore nema djece i da niko neće raditi, imam dojam da za školu u privatnoj kući nije ni znao.  Rekao je da roditelji nađu učitelja i dovedu djecu u obnovljenu školu.  Istog su dana našli mene, javili su se direktoru OŠ u Divičanima Juri Martinoviću, školska zgrada je bez ikakvih problema otvorena, a đaci i muslimani i Hrvati.  Eto i to je dokaz da je suživot moguć.  Većina roditelja bili su moji učenici.  Sa mnom je radila učiteljica Ivana Cafurek.  Škola na Bešpelju ne može biti ni hrvatska ni muslimanska, ona je bešpeljska kao što je bešpeljska proslava na kojoj su ujedno fudbalski i nogometni turnir!  Najbitnije je da djeca zajedno idu u školu; sva ona vrlo dobro znaju i hrvatski i bosanski i srpski, pa i crnogorski i ostale jezike iz okruženja.  Naša djeca su, mislim jedini pravi poligloti u svijetu.

Kakvi su učenici bila Učina djeca?

Sva su djeca na svijetu su dobra, odlična djeca, razlikuju se samo što je neko više, a neko manje dobar.  Svako dijete koje zna doći u školu, preći 5-6 kilometara bez majke i bez ikog, ima hrabrosti doći u školu je dobro dijete i najveća je sramota za svakog učitelja da takvoj djeci ne pomogne završiti razred.

Koje su prednosti i nedostaci učiteljskog poziva?

Tu nema nikakvih nedostataka, velika je prednost raditi s djecom, s najzdravijim dijelom naše populacije.  Raditi s ljudima je teško, ali s mladima nešto najljepše, na Bešpelju, lijepom, bogatom selu pogotovu, ako postoji raj na zemlji, to je upravo Bešpelj

Učo je član Planinarskog društva Ćusine, voli prirodu, poput ostale djece ponikle na selu u svašta se pomalo razumije, član je komisije za rad s mladima i ekologiju, dobio je ono što je želio.  Premda je odnedavna u mirovini, kaže kako nije prestao biti učitelj, često posjećuje Bešpeljane.  Radni mu je vijek brzo prošao, nije se nimalo umorio:  „Sva djeca koju sam učio su i dan-danas moja djeca, viđam ih, posjećujem.  I oni se prema neni ponašaju kao da sam im još uvijek učitelj.  Žal za učiteljskim pozivom znači da imam za čim žaliti, ali me to ne sputava.  Učio sam hiljade djece i reći ću najveću istinu:  meni je lako zahvaliti kao učitelju, ali KAKO ĆU JA ZAHVALITI NA SVEMU ŠTO SU MOJI ĐACI MENE NAUČILI?  Pružili su mi nemjerljivo mnogo i zbog toga, puni su mi duša, srce. Na svijetu nema ništa vrjednije od iskrenog dječjeg pogleda, bezazlenog osmijeha i njegove volje da ti se otvori, da mu daš svoje srce.  I nema ništa teže od dječje suze, a one su u mom radnom vijeku bile rijetke.“

Poželimo našem Uči mnogo zdravlja i radom ispunjenih godina.

 

M. Zlatović/arhiva Senzor72

Feed: Senzor24.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.