Jugoslavenski novi val izrodio je nebrojne bendove, ploče i umjetnike pred čijim imenom i dan danas – s razlogom – stavljamo epitet kultni, a upravo jedan od takvih je i Milan Mladenović, jugoslavenski rock-princ te karizmatični frontmen i gitarist Ekatarine Velike koji je preminuo na današnji dan 1994. godine.
Činjenica jest da nas je, kao i uostalom svi članovi Ekatarine, i Milan Mladenović napustio prerano, no u svojih 36 godina života iza sebe je ostavio pozamašnu količinu glazbe i, možemo slobodno reći, rock poezije, koja će zauvijek ostati neizostavan dio domaće rock scene. “U svemu što je radio, Milan je neprestano napredovao: bio je sve bolji autor, pjevač, gitarist, vođa benda i, svakako, čovjek. Kad se tome doda umjetnička dosljednost najvišeg nivoa, izdvajanje na posebno mjesto je logična posljedica. Osim talenta i vještine, posjedovao je i vrstu bezazlenosti sposobnu da trenutno razoruža i najtvrdokornije cinike, kao i autentičnu, stvarnu ljudsku toplinu i dobrotu. Iz takvog karaktera neminovno je proizlazio i plemeniti način upotrebe talenta”, stoji na službenoj stranici Zadružbine Milana Mladenovića, nevladine organizacija koja čuva ostavštinu ovog velikog glazbenika, a koja također potiče umjetničko stvaralaštvo, pa već nekoliko godina u Makarskoj organizira festival Modro i zeleno, čija se dodjela nagrada tradicionalno održava 21. rujna, na Mladenovićev rođendan.
Milan Mladenović rođen je u Zagrebu 1958. godine, njegov otac Spasoje bio je oficir JNA iz Kruševca, a majka Danica bila je domaćica iz Makarske. Kada je imao samo šest godina, cijela se obitelj preselila u Sarajevo, a kako je izgledalo njegovo odrastanje u bosanskohercegovačkom glavnom gradu opisao je u jednom intervjuu.
– Počeo sam svirati u četvrtom razredu osnovne škole kada mi je otac kupio akustičnu gitaru na kojoj je pisalo Tango, potom sam išao u glazbenu školu i naučio neke akorde. Bilo je to u Sarajevu kamo smo se doselili kada sam imao šest godina i na čudan način mislim da je ono mračno utjecalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me naravno mlatili, i dolazio sam kući krvav, plačući, što je trajalo do 1970. kada smo se preselili u Beograd – rekao je svojedobno Mladenović.
U Beogradu je, pak, završio 11. beogradsku gimnaziju, a 1977., zajedno s Dragomirom Mihailovićem Gagijem i Milanom Stefanovićem, osnovao je svoj prvi bend, Limunovo drvo. Grupa je, međutim, često mijenjala članove, a posljednju postavu činili su Mladenović, Gagi, basist Dušan Kojić Koja i bubnjar Ivica Vdović Vd. Godine 1980. Mladenović, Vd i Koja počinju nastupati pod imenom Šarlo Akrobata, a iako je životni vijek benda trajao tek nešto više od godinu dana, Šarlo je postao jedan od najvažnijih sastava jugoslavenskog novog vala uopće. Njihov prvi i jedini album “Bistriji ili tuplji čovjek biva kad…” još uvijek se smatra jednim od najboljih albuma domaće novovalne scene jer, kako kaže glazbeni kritičar Dragan Ambrozić, “na njemu ništa nije kliše ili kopirana formula – njegova suštinska poruka fundamentalno oslobađa čovjeka, na način na koji to nijedan album u popularnoj muzici nastao na ovim prostorima nikad nije uspio”.
Šarlo Akrobata raspao se u listopadu 1981. godine zbog nesuglasica između Milana i Koje, koji je tada osnovao Disciplinu kičme, dok su Mladenović i Gagi osnovali Katarinu II, u kojoj su im se pridužili i Vd, Bojan Pečar te Margita Stefanović Magi. Godine 1984. izdali su svoj prvijenac “Katarina II”, no nakon prvog albuma dolazi do problema: Gagi završava u zatvoru i po izlasku saznaje da više nije dio benda. Budući da je zadržao prava na ime, Katarina II je preimenovana u Ekatarina Velika, odnosno EKV, a 1985. izdali su istoimeni album kojeg su slijedili “S’ vetrom u lice”, “Ljubav”, “Samo par godina za nas”, “Dum Dum” i, posljednji, “Neko nas posmatra”. Tada, u prvoj polovici 1994., Mladenović odlazi u Brazil, gdje s Mitrom Subotićem radi na projektu “Angel’s Breath”, a ove godine, točno na tridesetu obljetnicu albuma, objavljeno je novo izdanje legendarnog materijala koje je izvedla zagrebačka postava Živa voda te koje je, pod nazivom “Angel’s Breath de/re/konstrukt” izdao Menart.
Nedugo nakon što se vratio iz Brazila, Mladenović je s Ekatarinom nastupio u Budvi, a bio je to i njihov posljednji nastup jer Mladenović je nakon koncerta hospitaliziran te mu je dijagnosticiran rak gušterače. Mladenović je u toj bitci, nažalost, izgubio te nas je zauvijek naspustio 5. studenog 1994. godine.
Osim po bogatoj glazbenoj ostavštini, Mladenovića pamtimo i po antiratnim prosvjedima koje je organizirao po Beogradu. Naime, s Električnim orgazmom i Partibrejkersima oformio je bend Rimtutituki, čiji je cilj bio zaustaviti Miloševićevu politiku i spriječiti već započeti krvavi sukob u Vukovaru i Dubrovniku. Tada su beogradskim ulicama širili antiratne poruke te su održavali javne nastupe, poput onoga na Beogradskom proljeću 1992., kada su pozvali na minutu šutnje za sve žrtve rata, dok su u Banja Luci otkazali nastup zbog rušenja džamije Ferhadija. “Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, a iznad nas razbuktala se vulkanska lava, koja počinje curiti, rastezati se po nama, narodu. Što bismo mi sad mogli učiniti? Ne znam ni sam. Čini mi se da smo potpuno ‘stisnuti’, ne možemo ni korak nazad, ali ni korak naprijed. Možda bi nam pomogla promjena političkih i ekonomskih uvjeta ili, pak, državni udar? Možda, kažem”, govorio je tada Mladenović.
Ostavštinu ovog glazbenog velikana i danas čuvaju organizacije poput Zadružbine Milana Mladenovića, a valja napomenuti kako i jedna ulica u Zagrebu (doduše slijepa) nosi njegovo ime. Tako, i 31 godinu nakon njegove smrti, Mladenovićev lik i djelo i dalje žive, a njegova umjetnost svakodnevno pronalazi put do neke nove publike i nekih novih mladih koji žele “promijeniti svijet do kraja pjesme”.