Prije dolaska Osmanlija područje Kulen Vakufa bilo je sastavni dio Hrvatske i pripadao je Lapačkoj županiji, a tijekom 18. stoljeća u službenim turskim ispravama zvao se Džisikebir što u prijevodu znači “Veliki most“.Od nekad moćne utvrde, ovaj grad je došao do mjesne zajednice koja je prije rata imala oko 5.000 stanovnika i spremala referat za podnošenje zahtjeva za osnivanje općine.Danas ima oko 700 stanovnika. Pola ih živi u Kulen Vakufu, a ostali dolaze vikendom ili za praznike. Povratak je krenuo netom po okonačnju rata i sve je izgledalo optimistično.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mještani su brzo uvidjeli da je ovdje nedovoljno uvjeta za normalan život i mnogi se odlučuju na život u Bihaću, dok neki žive i rade u inozemstvu.Zimi sumorno, ljeti ima života
“Uglavnom su to umirovljenici, ima nešto i onih koji rade na željeznici i u Nacionalnom parku Una. Žene uglavnom rade u Centru za djecu bez roditeljske skrbi ‘Duga’. Zimi je ovdje sumorno, ljeti ima života jer dolaze turisti i naši mještani koji žive u nekim drugim gradovima i sredinama”, kaže mještanka Merima Mukanović.Kaže da je život u Kulen Vakufu pomalo tužan jer nedostaju ljudi, a mnogi od onih koji su se vratili ovdje više nisu među živima.Asim Grozdanić, iako je iz Orašca, ovdje je redovni gost jer samo tu, kaže, može kupiti novine u lokalnoj Pošti. Nekada je ovdje bilo života i tvornica, a danas uglavnom dani teku sporo u ustaljenoj svakodnevnici.”Ovdje je sedamdesetih godina otvorena tvornica Bebi triko u kojoj je radilo oko 500 ljudi, uglavnom Kulenvakufčana. Bilo je još nekih manjih poduzeća, a danas se uglavnom živi od mirovine i turizma”, priča Grozdanić.I dok je vrijeme u ovom zaboravljenom gradiću na zapadu Bosne vraćeno unazad, ostalo je samo sjećanje na slavna vremena i razdoblje kada je ovaj bh. gradić dao prvog reisu-l-ulemu Mustafu Hilmi-efendija Hadžiomerovića.