Imao sam prigodu susresti se s trojicom papa – Ivanom Pavlom II., Benediktom XVI. i Franjom, u njihovim rezidencijama. S papom Franjom susreo sam se čak pet puta. Pratio sam ga i za vrijeme njegova boravka u Sarajevu.
Iako su sva trojica papa bila različita po svom karakteru, pa i po načinu obavljanja službe, ipak ih je sve nešto činilo jednakima. Njihova blagost, topli osmijesi, usporene staračke geste i uvijek isto pitanje: “Kakav je položaj Hrvata katolika u BiH?” Teško je bilo primijetiti što ih razlikuje. Čak i ona stroga protokolarna pravila koja je Franjo kršio utapala su se u blagost njihovih poruka. Zato su se Wojtyline smeđe, Benediktove crvene i Franjine crne cipele doimale iste boje, baš kao što je jednako blistao njihov i zlatni i željezni križ.
Nezaboravan je doživljaj dolazak do ureda Svetoga Oca. Samo ga rijetki mogu doživjeti, odnosno samo oni koji su u službenom protokolu. Na ulazu vas dočekuje Švicarska garda. Prolazak kroz vatikanske hodnike do knjižnice na četvrtom katu u strogo je određenoj koloni. Ide se iza prefekta, jedan iza drugoga, u tišini pored Švicarske garde. Uz zidove stoje odličjima ukrašeni “časni ljudi”. Put kroz goleme impresivne prostorije prepun je mističnosti. Kao da prolazite kroz povijest. Sve izgleda nestvarno, svečano.
Svaki od mojih susreta s trojicom papa u Vatikanu bio je obilježen nekim povodom. Ponekad sam bio s hrvatskim izaslanstvom koje im je išlo zahvaljivati za posjete BiH ili pak kao večernjakovac koji im je darovao svoje knjige ili Večernjakov pečat, kada smo pape proglašavali Osobom godine. Prigoda je u tim susretima nešto reći i o profesiji, knjizi, ali i o položaju Hrvata u BiH.
U posveti knjige “Urednikov pečat” papi Franji naglasio sam da su između njezinih korica sadržani moji krikovi kojima upozoravam na nepravdu koja se čini Hrvatima katolicima u BiH te da spas vidimo u Hrvatskoj, Vatikanu, kršćanskoj Europi… Naglasio sam da Vatikan svojim autoritetom može pomoći u zaustavljanju našeg mirnodopskog egzodusa. “Umjesto diplomatskih izjava, vrijeme je za diplomatsku ofenzivu.”
Trojica posljednjih papa udarila su snažan pečat i u BiH i u Hrvatskoj. Ivan Pavao II. dolazio je tri puta u Hrvatsku i dva puta u BiH. O BiH je govorio čak 263 puta. Vatikan je prednjačio u priznanju i Hrvatske i BiH. Benedikt XVI. također je posjetio Hrvatsku i neprestano slao poruke ohrabrenja građanima, napose Hrvatima u BiH. Papa Franjo posjetio je Sarajevo prije 10 godina. Iako je tada u “europskom Jeruzalemu” poručio: “Nikada više rata”, priznao je da se već u dijelovima vodi treći svjetski rat.
BiH i Hrvatska barem su formalno vjerničke države i društva, mogu mnogo naučiti iz postupaka svih naših papa. Ivan Pavao II. bio je promotor mira i dijaloga unatoč lošem osobnom i nacionalnom iskustvu s komunistima, Benedikt XVI. dragovoljno se odrekao vlasti i moći, a Franjo privilegija i stereotipa. Do kraja svoga života hodao je kao hodočasnik mira. Vjerovao je kako će razum utihnuti oružje. Njegove poruke, nažalost, sve su se slabije čule u zaglušujućoj buci teških riječi i još težeg oružja.
Ipak, njegove poruke u budućnosti sve će jače odzvanjati. Mnogi će na različite načine čuvati uspomene na njega. Milijuni su se zbog njegove pristupačnosti imali prigodu s njim fotografirati. Osobno ću, uz slike s trojicom papa u albumu, čuvati i one s njihovim državnim tajnicima: Angelom Sodanom, Tarcisijem Bertoneom, Pietrom Parolinom… Upravo je Parolin jedan od potencijalnih nasljednika “svoga šefa”. Bude li izabran za novog papu, moći ću reći da sam, iako sam se susreo s trojicom, već tada bio s četvoricom papa.