Piše: Berislav Vujeva
Krvava je povijest Europe. Šaroliko mjesto sa mnoštvom naroda, jezika i običaja upravo je zbog svoje raznolikosti istodobno i prelijepa i privlačna ali i zapaljivo bure baruta koje je kroz povijest nebojeno puta pucalo u krvavom kaosu ratova.
Upravo su u Europi nastajala najsjajnija umjetnička djela i stvarali najveći znanstvenici i umjetnici u povijesti svijeta. Kakvog li paradoksa da su u toj istoj Europi stotinama godina bez prestanka trajali beskrajni ratovi i, na kraju krajeva, pokrenuta i vođena oba svjetska rata.
Jednog utorka, devetog svibnja 1950. godine, samo pet godina nakon užasa Drugog svjetskog rata pokrenuta je ideja o ujedinjenju Europe. Pokrenula su je dva najveća rivala koji su stoljećima bili na različitim stranama: Francuska i Njemačka.
I od tada u Europi zavlada mir koji sa sobom donese napredak i blagostanje. Na početku ih bilo samo 6 a danas Europska unija broji 27 država članica.
Narodi Bosne i Hercegovine (pogotovo oni koji još nisu otišli za Njemačku) maštaju da će jednom i naša zemlja postati članicom EU. Namjerno kažem maštaju jer očigledno nitko ne radi ništa na tomu da taj cilj jednom i ostvarimo. Nitko, od običnog čovjeka do državnog ministra ili predsjednika ne čini niti jedan jedini korak da naše društvo učinimo boljim, poštenijim i pravednijim.
Jedinstven je paradoks u kojemu se nalazi stanje uma lokalnog stanovništva u Bosni i Hercegovini po kojemu bi svi sve mijenjali ali da istodobno sve ostane isto. Mi bismo i imali kolač a da ga i pojedemo.
Ne želimo učiniti onu temeljnu promjenu, onu unutarnju koja je temelj za sve ostale promjene. Ne možeš mijenjati društvo, svijet i druge oko sebe ako nisi spreman ‘promijeniti prvo sebe.
Mi bismo najradije da se EU prilagodi nama i usvoji naše standarde ponašanja, svu ovu našu kaljužu da prihvati kao svoju samo kako bi se mi, ova balkanska šaka jada lakše integrirali među njih.
Ali nisu Europljani glupi. Mudri su oni i uvijek, ne stopama, nego kilometrima ispred nas. Prljavštine i laži kojima se mi danas služimo oni su usavršili stoljećima prije nas. Samo, oni su se svojih prljavština odrekli a mi svoje njima pokušavamo predstaviti kao nacionalnu baštinu i tradiciju.
Sve to vide pronicljivi Europejci, smješkaju nam se dobroćudno dok im lažemo i potvorimo, kao prodavač rabljenih auta. I svjesni su jedne stvari: mi njima ovakvi ne trebamo! Mi nikome ovakvi ne trebamo.
Sve sam ovo napisao kao uvod u tužnu priču koju sam ovih dana čuo u svom rodnom Jajcu. Mladi čovjek, vrijedan i pošten. Veliki je radnik koji osim posla u poduzeću kod svoje kuće drži stoku i obrađuje zemlju. Ne pada mu na pamet ići u Njemačku jer svojim radom i trudom i ovdje ima dovoljno svega. Reklo bi se: primjer čovjeka za kakvog bismo željeli da zaprosi naše kćeri i kakvi bi željeli da naši sinovi postanu.
Ovih se dana on po Jajcu raspituje za kupnju stana. Napušta, naime, svoje selo i prelazi u grad. Svi koji čuju čude se jer ga znaju kao čovjeka koji teško može živjeti u 4 stiješnjena zida. “Stan je zatvor”, znali bi reći naši stariji seljaci koji su se po oslobođenju Jajca privremeno smjestili u gradu dok ne obnove svoje zapaljena kuće i ne urede svoja imanja.
Zato se svi koji za to čuju naglas čude otkud se ovaj mladi čovjek seli u grad, u stan “jer stan nikako nije za vrijedna i radišna čovjeka”.
A upravo u njegovom objašnjenju stoji odgovor na pitanje kada će se Bosna i Hercegovina priključiti Europskoj Uniji.
Kako je teško biti sam…
Jedini je naime u svom selu od svoje vjere – birajući riječi, polagano i teško govori on dok pojašnjava svoju odluku. Svi ostali su druge vjere. Glavni razlog leži u tomu što se niti jedno dijete u selu ne smije igrati sa njegovim. Kako sama seoska djeca kazuju, roditelji su im početkom ove godine strogo zabranili da se druže sa njegovim djetetom “jer se ne moli Bogu isto kao mi”. Svi roditelji, bez iznimke, uradili su to na isti dan i svi su svojoj djeci rekli iste strašne riječi: “jer se ne moli Bogu isto kao mi”. Strašan je osjećaj slušati njegove riječi u ovoj zemlji koja bi na zbog užasa nedavnog rata trebala svijetom slati emisare koji će širiti mir, ljubav i razumijevanje.
Eto, tu nam leže svi odgovori. 28 godina nakon rata u BiH mi i dalje etnički čistimo jedni druge samo zato “jer se ne mole Bogu isto kao mi”.
Trebamo li mi Europi i uopće civiliziranom svijetu ovakvi?