U subotu, 1. studenoga, pada blagdan Svi sveti (Sisveti, Svisveti), a u nedjelju, 2. studenoga, Dušni je dan. Prvoga dana u studenom katolici slave svece i svetice koje je Katolička crkva proglasila svetima, ali i one osobe koje službeno nisu proglašene svetima, a svojim su se djelima iskazale kao primjer kršćanskog života. Katolička crkva odredila je da se 1. studenoga slavi sve svete i blažene, znane i neznane, koji su služili Kristu na najbolji mogući način. Hrvati imaju tri sveca, to su sveti Marko Križevčanin, sveti Leopold Mandić i sveti Nikola Tavelić. No, u tijeku je postupak kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Hrvatski katolici mogu se pohvaliti brojnim blaženicima, uzornicima, mučenicima. Valja naglasiti velik broj ranokršćanskih svetaca koji su vezani uz hrvatska područja.
Dušni dan slavi se dan nakon Svih svetih; tog dana katolici se sjećaju svih svojih dragih pokojnika, posjećujući njihove grobove i moleći se za njihove duše. Na blagdane Svi sveti i Dušni dan vjernici izražavaju vjeru u život vječni. Živimo u vremenima kad se mnogo toga gotovo urotilo protiv vjere u Boga i protiv katoličkih vjernika, iako je kršćanstvo jedan od stupova identiteta europskih naroda i zapadne civilizacije uopće. Stoga na blagdane Svi sveti i Dušni dan valja naglašavati te činjenice. Prošlog vikenda sat je vraćen unatrag, ali godine se u čitavom civiliziranom svijetu računaju po Kristovu rođenju.
Povijest je učiteljica života i valja, posebno ovih dana, podsjećati na to kako je katolička vjera na prostoru Bosne i Hercegovine bila u toliko krvavih vremena proganjana i razapinjana, ali i doživljavala golema uskrsnuća. Katoličanstvo na prostoru BiH postoji još od 6. stoljeća. No, turski osvajači srušili su oko 30 samostana na prostoru čitave Bosne Hercegovine, od čega devet u Hercegovini, te porušili ukupno oko 400 katoličkih crkava. A islamizacija je prijetila potpunim nestankom katoličke vjere na osvojenom području. No, Božjim čudom ostala su tri samostana i dvije-tri crkvice kao sjeme iz kojeg je klijala, uskrsavala i ponovno rasla kršćanska vjera. Jedno vrijeme u zapadnoj Hercegovini pastoralno su djelovali fratri iz Dalmacije, a potom iz Kreševa, sve do dolaska franjevaca u Čerigaj 1844., a na Široki Brijeg dvije godine poslije. Godine 1852. utemeljena je kustodija,1892. Hercegovačka franjevačka provincija, a valja podsjetiti na to da je 1881. uspostavljena crkvena organizacija i podjela na biskupije.
No, harale su kuga i glad, izbijali ratovi. Osmanlijske vlasti napustile su područja BiH, a onda su nakon Austro-Ugarske zavladale dvije Jugoslavije kojima katolici nisu bili po volji. U vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća u Hercegovini je stradalo oko 20.000 katolika te ubijeno 66 hercegovačkih fratara i 15-ak pripadnika Mostarsko-duvanjske biskupije.
Tortura nad katoličkim svećenicima nastavila se “blažim” sredstvima – sudskim progonima i zatvorskim kaznama. Valja podsjetiti na riječi fra Ante Marića koji je kazao kako je jedno vrijeme Kazneno-popravni dom Zenica bio najbrojniji “samostan” hercegovačkih fratara – u znanom zeničkom zatvoru zajedno se u nekim trenucima moglo naći čak 30-ak franjevaca. No, sve to nije moglo otjerati mlade Hrvate od vjere, mnogi su postali svećenici; komunističke vlasti nisu uspjele “preodgojiti” većinu mladih. O tome na svoj način svjedoči i zdrav narodni humor kojim se hrabro i ironično ismijavalo komunističku “religiju”. Ponovno se prisjetismo hrabrosti i duhovitosti jednog starijeg Hercegovca koji je odbrusio nekom komesaru koji je na “konferenciji” u seoskoj školi rekao nazočnima:
– Kako možete vjerovati u ono što ne vidite?
– Evo, ja tebe vidim, a ništa ti ne virujem! – uzvratio je Ero s ovoga svijeta.
Nakon boljševičkog pogroma nad hercegovačkim katoličkim svećenicima i dolaska komunističke vlasti u nekim novinama tog vremena kao da su se neduhoviti karikaturisti, odnosno “karikaturisti”, utrkivali u tome tko će objaviti gnusniju “karikaturu” na račun širokobrijeških fratara. Tako su nacrtali karikature samima sebi. Brojni komunisti rugali su se svećenicima i vjernicima, zbijali neke neprobavljive “šale”, izmišljali ružne psovke… No, svećenici i obični vjernici znali su uzvratiti hrabro, s dušom i duhom. Donosimo jednu zgodu iz knjige “Dosjetke i šale s mirisom tamjana” autora fra Lucijana Kordića i fra Vendelina Karačića. Vozio se fratar u autobusu, a nekoliko komunističkih boraca protiv vjere i Crkve psovalo je svetinje koje god je znalo.
– ‘Oće li vas đava’ odnit’? – prekori ih starija žena.
Uto su obijesni i bezobrazni aktivisti pitali fratra što on misli: ima li ili nema đavla? Fratar im je mirno odgovorio:
– Ja mu slušam i gledam sinove. Gdje ima sinova, mora biti i otac!
Valjalo je u ta olovna vremena sačuvati duh, dušu, vjeru i optimizam. U knjizi “Smiješnice i doskočice” fra Vendelina Karačića pročitali smo jedan razgovor ugodni između fratra i vjernika koji ga upita:
– Jeste li dobro, duhovni oče?
– Nisam! – s pika mu odgovori fratar.
– Što oči vide, i zdravi ste i veseli – nastavi župljanin.
– I zdrav sam i veseo, ali nisam dobro, već sam izvrsno – odgovorio je fratar uvjeren u bolje kršćansko sutra.