Connect with us

Jajce

Nema radničke klase, nema intelektualaca, a studenti su beznačajna mas…

Avatar

Published

on

Jedan od tih čuvara uspomena, hroničar je i fotograf Tvrtko Zrile. Nekadašnji prosvjetni radnik, rođen je u Jajcu 1943. godine, gdje je odlučio nakon svega i ostati, kako ne bi propustio dijeliće vremena koje pomno prati kroz objektiv svog fotoaparata. Prikupio je preko 1000 različitih predmeta, koji su danas u Etnografskom muzeju Jajca. Bio je dopisnik Večernjeg lista 20 godina. Napisao je dva turistička vodiča, a ujedno je i tvorac hronike grada koja ima oko 3000 podataka o Jajcu. Godišnje objavi preko 2000 fotografija, a sve sa istim ciljem. Da sačuva uspomene za generacije koje dolaze. U razgovoru za BUKU Tvrtko Zrile.

Kada i kako se rodila želja za fotografijom i koji je bio Vaš prvi doticaj sa fotoaparatom?

Još u mladim danima, kada je postojao i foto klub, bio sam zaljubljenik u fotografiju. Nabavio sam opremu i razvijao filmove u kući. Jedini je problem bio što sam svima zauzimao kupatilo, jer sam tamo razvijao filmove i čekao da vidim konačne rezultate svoga rada. Za vrijeme rata sam bio godinu dana u Švedskoj, a kada sam se vratio nakon oslobođenja grada, najviše me radovalo što sam pronašao svoje sveske. Riječ je o dvije sveske u kojem sam lijepio tekstove i fotografije, ali i pisao same činjenice. Bilo mi je značajno i zbog mene samog, a i zbog grada u kojem živim.

S obzirom na to da ste Vi dokumentovali ovaj grad i prije i za vrijeme i nakon rata, šta primijećujete kao glavne razlike? Koliko je Jajce sačuvalo ono što je imalo ranije i koliko se rat odrazio i na Vaš rad?

Prije svega to se odrazilo u demografskom smislu. Jajce je prije rata imalo 45 000 stanovnika, bio je to jedan od najrazvijenijih gradova u BIH. A danas opet nema pravih zvaničnih podataka. Recimo da nas ima oko 25 000, ali i to je relativno. Kad nešto tražimo tad govorimo da nas je više, a kad nešto trebamo dati onda nas je malo. Sela su nam pusta, svi su sišli u grad. Oni koji nisu, onda su otišli u lijepu našu Njemačku, Austriju, Dansku, ili Švedsku.  Tokom rata oko 4500 Jajčana je otišlo u Švedsku. Promjene su osjetne. Ljudi se raskoljavaju i vjerski i nacionalno. Devastirali smo Plivska jezera, gradili objekte koji se ne uklapaju u arhitekturu samog grada. U 2008. godini Jajce je bilo pripremilo dokumentaciju za  upis Jajca na listu UNESCO, ali nijedan od 10 kriterijuma nismo ispunili. Sve zbog niza objekata koji su se nakon rata gradili bez plana.

I sami ste izbjegli u Švedsku, ali ste se na prvi pomen oslobođenja grada vratili. Šta Vas je navelo i kakvo ste Jajce zatekli kad ste se vratili?

To mi je bila radosna vijest. Bez razmišljanja sam odlučio da se vratim. Za mene je ranije bilo bolje, ne samo zbog vremena kao takvog, već prvenstveno jer sam tad bio mlad. Ko bi još rekao da je danas bolje, kad ostariš. Ono što se dešava danas jeste pojava mnoštva isfabriciranih vjernika. Znam da ranije nisu bili, ali vidim da se za kratko vrijeme mnogo promijenilo. Danas se svako bavi i podacima, istorijom, činjenicama, na svoj način. Svako piše i objavljuje podatke.  Nema uređivačkog odbora, recenzenata. Svako tvrdi nešto svoje na temelju neprovjerenih informacija. A ja sam bio dopisnik Večernjeg lista 20 godina.

Šta primijećujete kod naroda danas, kod mladih koji ostaju i na kojima kako se često kaže „svijet ostaje“?

Nema radničke klase, nema intelektualaca. Studenti su jedna beznačajna masa, kojom se lako upravlja. Ja sam 68. godine bio učesnik studentskih protesta. Kad se za vrijeme Tite mogao takav pokret održati, šta je danas? Kakvu snagu ovi mladi nose? Građani imaju funkciju da stave plus na glasanju i to je to. U Jajcu ima dosta udruženja pa su uvijek neka dešavanja. Imamo predstave i priredbe, ali nema ko to da gleda i sluša. Na nedavnom otvaranju likovne kolonije bilo je ukupno 5 ljudi uključujući mene na dužnosti i organizatore. Dakle nijedan građanin nije bio…

Kad govorimo već o tome šta je novo doba donijelo, kako se ono odrazilo na Vaš rad i koliko su Vam nove tehnologije pomogle u radu, ali i šta su izazovi s njima?

Tehnologija olakšava rad, ali čovjek je suština. Rijetko kad radim fotošop, jer sam protiv toga. Samo ono što se mora malo popraviti.  Radim fotografije da budu bezvremenske. Želim zabilježiti ljude, običaje, događaje, pomenike. I želim da su autentične.

Kroz arhivu podataka o gradu, zabilježili ste i neke od gradskih legendi. Možete li podijeliti neku s nama i izdvojiti neke crtice iz hronike?

Nedaleko od grada Jajca, između Velikog i Malog Plivskog jezera, na sedrenoj barijeri izgrađene su plivske vodenice ili popularni mlinčići.  Vodenice – sojenice pokrivene šindrom izgrađene od hrastova drveta prije više stotina godina su pravljene bez tavana, prozora i dimnjaka. Tu su stoljećima ljudi iz okolnih sela na konjima donosili pune vreće žita i pšenice koje su mljeli u vodenicama koje se spominju i za vrijeme osmanskog i austro-ugarskog carstva. Ranije ih je bilo nekoliko desetina, a danas ih je ostalo oko 20.

Legenda govori o vilama jezerkinjama i kaže se da su u bistroj vodi Plive obitavale vile jezerkinje: prekrasne i razdragane su bile. Spazio ih tada jedan mlinar, zaljubio se u jednu od njih i jednoga dana skočio u bistru Plivu kako bi se pridružio vili koja ga je opčinila. Tog mlinara ne pronađoše nikada, ali nit su mu pravili sprovoda nit su mu pravili osmrtnice, znali su da je on negdje sa svojom vilom i da će zauvijek biti sretan dok god teče Pliva čista i bistra.

Što se hronike tiče, zanimljivo je recimo da je 1878. godine u Jajcu bilo više od 262 trgovca i obrtnika. A 1906. godine za uređenje vodopada je utrošeno 10 000 zlatnih kruna.

I Vi imate svoju vilu, suprugu Šeherzadu i  zajedno ste radili na otkrivanju stećaka na području grada Jajca?

Tako je. Ona je negdje u posljednje vrijeme zaljubljena u ovo više i od mene. Zajedno smo identificirali više od 20 nekropola stećaka, a svaku priliku koristim i da fotografišem značajne stvari kada smo negdje u okolini grada.

Osim Vašeg profesionalnog i ozbiljnog rada, Vi svakodnevno objavljujete i fotografije svakodnevice grada Jajca, ali uz satirične i zanimljive opise i komentare. Kakve reakcije izazivate time?

Jeste, tačno je, dobro si to primijetila. Na taj način želim da provociram ljude da malo misle svojom glavom. Da vide nešto drugačije. Objavim preko 2000 fotografija sa određenom temom godišnje. Kad bih ja to elaborirao ne bi imao vremena za nešto drugo.  Zato volim kratkim komentarom potaknuti ljude da vide i neke druge stvari na fotografijama. Volim otići na mjesta gdje niko nije bio i evidentirati ljepote koje nas okružuju. A sve što se dešava zapisujem u svoju hroniku.

Šta vam je najveća satisfakcija i nagrada za vaš rad u životu?

Zadovoljstvo je jednostavno neko iznutra. Ja sam oduvijek znao da ću se ovim baviti. I mislim da svaki grad ima nekog takvog. Počelo je u djetinjstvu sa skupljanjem kamenčića, a onda sa kutijama šibica, pa predmetima i knjgama o Jajcu. Sve što postoji sa oznakom Jajce skupljam. Ne znam zašto, ali to mi zaista čini zadovoljstvo.

Slika govori više od 1000 riječi a vi imate iza sebe 100 000 fotografija, šta je najvažnije što su vaše fotografije rekle?

Želim da sačuvam tradiciju Jajca za nove generacije. Običaje i lijepe trenutke, jer je nastao vakuum u sjećanju. A svu ljepotu grada svjedoče moje fotografije.

 

(6yka.com)



Feed: Jajce-Online.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement