Godinama se sumnjalo da na izborima u Bosni i Hercegovini “glasaju” i mrtvi. Sada se uvodi sustav koji bi to trebao onemogućiti. No u nedjelju bi se mogla dogoditi druga krajnost – da zbog nove tehnologije neki živi birači ne uspiju glasati.
Zato bi glavna vijest mogla biti ona o tome koliko je ljudi uopće uspjelo glasati. Prvi put se uvode biometrijska identifikacija birača i skeniranje glasačkih listića. Za projekt je osigurano 112,5 milijuna KM, odnosno više od 57 milijuna eura. Središnje izborno povjerenstvo navodi da taj iznos ne obuhvaća samo uređaje nego i softver, licence, podršku, obuku, infrastrukturu i ostale troškove. Predviđena je oprema za oko 5500 biračkih mjesta.
Problem je što se tako velik i složen tehnološki zahvat uvodi neposredno uoči izbora. Zato u nedjelju neće biti važno samo tko je dobio najviše glasova na različitim razinama vlasti nego i koliko je od 3,414.364 birača zbog novih procedura čekalo, kasnilo ili na kraju odustalo od glasanja. Na prvim poslijeratnim izborima izlaznost je bila oko 80 posto, a na zadnjim nešto više od 50 posto. Ako u nedjelju bude ispod te brojke, propitivat će se i cijena tih promjena.
Procedura će sada biti složenija. Birač najprije biometrijskim uređajem potvrđuje identitet, potom preuzima glasačke listiće i, umjesto dosadašnjeg križića, popunjava krug uz kandidata ili listu. Nakon toga listiće ubacuje u skener koji ih elektronički očitava i evidentira. Tehnologija bi trebala povećati sigurnost i transparentnost izbora, a ne postati nova prepreka ostvarivanju biračkog prava. Ako tehnologija spriječi mrtve da glasaju, a živima oteža ostvarivanje biračkog prava, teško je govoriti o uspjehu modernizacije. Tim više što se nakon elektroničkog brojanja rezultati mogu provjeravati ručnim brojanjem, a u slučaju neslaganja predviđeno je ponovno ručno i elektroničko brojanje.
Tehnologija ne rješava političke probleme izbornog sustava. Ne određuje tko može birati hrvatskog člana Predsjedništva niti tko može predstavljati Hrvate u Domu naroda. Upravo tu ostaju pitanja koja nijedan skener ne može riješiti.
Na Općim izborima biraju se članovi Predsjedništva BiH te zastupnici u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Zastupničkom domu Parlamenta FBiH i županijskim skupštinama. U Republici Srpskoj biraju se i predsjednik i potpredsjednici RS-a te zastupnici u Narodnoj skupštini RS-a.
U Federaciji BiH bošnjački i hrvatski član Predsjedništva biraju se iz iste izborne jedinice. Svaki birač može glasati za jednog kandidata, što znači da o hrvatskom članu ne odlučuju samo hrvatski birači nego svi, osobito brojniji Bošnjaci u Federaciji.
Još je veća opasnost kad je riječ o izboru hrvatskih zastupnika u Dom naroda. Bošnjačke stranke mogu posredno utjecati na njihov izbor kroz županijske skupštine, a time i na sastav Doma naroda i uspostavu vlasti u Federaciji. To se dogodilo nakon izbora 2000. s Alijansom za promjene i 2010. s Platformom, kada su vlade formirane bez većinske hrvatske biračke volje. Dom naroda je ključna institucija za uspostavu vlasti i zaštitu interesa konstitutivnih naroda.
Prebrojavali se glasovi elektronički ili ručno, ostaje pitanje: ako izborna tehnologija ne rješava način na koji se biraju autentični predstavnici naroda i građana, a istodobno dodatno komplicira glasanje, čemu onda skupi skeneri?
Ako se pak pokažu korisnima, BiH će u nečemu biti avangarda koju će drugi, barem u EU, slijediti. Ako ne, korist će imati proizvođači opreme i, dakako, skladištari. Negdje sve te uređaje nakon izbora valjda treba i čuvati. Do sljedećeg eksperimenta u najkompliciranijem političkom sustavu na svijetu.