U jednom samostanu razbolio se stariji redovnik. Trebao se netko o njemu brinuti. Bolesnom redovniku bilo je žao da se netko oko njega “muči”. Nije zahtijevao baš ništa. Poželio je umrijeti samo da ne bude drugima na “teret”. Mlađi redovnik, koji je bio određen skrbiti se o njemu, reče mu jednaput: “Dragi brate, nisi ti nama ‘teret’. Ako ništa drugo, moramo i mi zaslužiti raj, a najlakše je zaslužiti raj ako se brinemo za starije, nemoćne i bolesne.”
Mudri i iskusni Benedikt posvetio je u svome Pravilu 36. poglavlje “skrbi o bolesnoj braći”. Razborito je odmah na početku svoga Reda odredio koji odnos treba biti prema bolesnim monasima u opatiji.
Počinje jasno i izričito to poglavlje: “Prije svega i iznad svega, valja se brinuti za bolesnike i dvoriti ih kao Krista.” (36,1) Odmah dodaje Isusove riječi iz Matejeva evanđelja o posljednjem sudu na kojima temelji svoj jasan zahtjev odnosa prema bolesnoj braći: “… oboljeh i pohodiste me.” (Mt 26,36) Traži od bolesne braće, o kojima se skrbi, da posvijeste zašto ih odgovorno paze. Jedan od razloga je i, ali ne zadnji, “da ih dvore Bogu na čast”. Nekada neki bolesnici imaju nerazboritih zahtjeva. Benedikt bolesnu braću podsjeća da imaju to na umu kad nešto više zahtijevaju.
Opat ima mnogo obveza, posebno u velikim opatijama. Ali Benedikt im jasno posvješćuje koja je njihova najveća briga: “Neka, dakle, bude opatova najveća briga da oni – bolesnici – ne budu zanemareni.” (36,6)
Za zajednički život u obitelji ili samostanu najgore je očekivati od drugoga da nešto učini a da mu to izričito ne priopćimo. Benedikt traži da se točno odredi jedan brat koji će se skrbiti o bolesnicima. On bi, po njemu, trebao biti “bogobojazan, marljiv i skrban”.
Mislio je Benedikt i o osobnoj higijeni bolesnika te i o hrani za njih. Hrana za bolesnike treba biti i zdrava i dobra.
Benedikt završava poglavlje još jedanput obraćajući se opatima da ne pretpostavljaju kako će se opskrbnik i bolničar odgovorno brinuti o bolesnicima, nego da stalno provjeravaju kakav je odnos prema bolesnicima. •