Obljetnica Bleiburga: 15. svibnja – dan boli, šutnje i najvećeg hrvatskog stradanja

Navršava se osamdeset i prva tužna obljetnica događaja koji u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda ne stoji samo kao povijesni podatak, već kao otvorena, pulsirajuća rana i paradigma nepojmljivog stradanja koje nadilazi puko bilježenje žrtava. Bleiburg je danas simbol dubokog, namjerno održavanog društvenog raskola, točka u kojoj se sudaraju surova povijesna istina i desetljećima građena ideološka mistifikacija. Dok bi povijesna znanost u svom idealnom, laboratorijskom obliku trebala težiti hladnoj objektivnosti i nepristranom utvrđivanju činjenica, svaka nova obljetnica iznova razotkriva koliko su rane Drugog svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini još uvijek žive i bolne.

^{Crkva uvijek izriče trajnu vjeru da ljudski život, pa ni onda kada je nasilno prekinut i povijesno prešućen, ne nestaje iz Božjega spomena}

One su često svjesno traumatizirane radi dnevnopolitičkih ciljeva, služeći kao pogonsko gorivo za održavanje totalitarnih narativa pod krinkom suvremenog progresivizma. Da bismo u potpunosti dešifrirali razmjere, sustavnost i jezivu hladnokrvnost likvidacija na križnim putevima 1945. godine, nužno je taj zločin izmjestiti iz lokalnog, provincijalnog okvira i sagledati ga unutar šire, mračne komunističke arhitekture totalitarnog mehanizma 20. stoljeća.

Industrijski pristup ubojstvima

Jugoslavenski komunisti i partizanski vojni vrh nisu djelovali u vakuumu ili afektu pobjedničkog zanosa; njihova strategija eliminacije “klasnih neprijatelja” bila je izravna, metodična i zlokobna refleksija doktrina kojima su ih podučili njihovi sovjetski mentori. Najstrašniji i najprecizniji uzor im je bila je Katynska šuma iz 1940. godine, gdje je sovjetski NKVD, u tišini i uz potpunu negaciju zločina koja će trajati desetljećima, pogubio mnoštvo poljskih časnika, svećenika i intelektualne elite. Cilj je bio jasan: obezglaviti poljsku državu i fizički zbrisati svaki nukleus budućeg otpora. Ta ista doktrina – prema kojoj se mirnodopska vlast ne uspostavlja društvenim ugovorom, već apsolutnim fizičkim uništenjem stvarne ili potencijalne opozicije – brutalno je i dosljedno primijenjena u svibnju 1945. godine. Bleiburško polje, s tom teškom, olovnom tišinom predaje, bilo je tek tragično, dramatično predvorje u klaonicu koja je uslijedila. Stratišta poput Tezna, gdje su kosti u protutenkovskim rovovima slagane u geometrijski pravilnim slojevima, ili Maceljske šume i jezive Hude jame, postala su konačna, mračna odredišta te krvave doktrine. Tezno, sa svojih nekoliko desetaka tisuća žrtava na samo par stotina metara rova, svjedoči o mehaniziranom, gotovo industrijskom pristupu ubojstvima bez suda, bez presude i, što je najtragičnije, bez prava na ime.

^{Misa na Bleiburgu za duše ubijenih hrvatskih vojnika i civila prije 10-ak godina}

Unatoč nepreglednom moru materijalnih dokaza i svjedočanstava koja vrište iz svake otkopane jame i sjećanjima preživjelih koja su desetljećima šaptana u strahu, u akademskim i političkim krugovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i dalje svjedočimo snažnim, sustavnim tendencijama relativizacije ovog masovnog pokolja. Tragedija se često perfidno i sofistički opravdava “povijesnim kontekstom” ili se podvodi pod cinični eufemizam “pobjedničke pravde” ili „osvete“ čime se zapravo u akademski diskurs na mala vrata uvodi rehabilitacija zločina kao legitimnog sredstva političke borbe i relativizira se zločinačka narav partizanskog-komunističkog pokreta. Posebno zabrinjava taj kronični, gotovo patološki nedostatak elementarnog humanizma i pijeteta. Civilizacijski doseg svakog modernog, slobodnog i prosvijećenog društva jest neotuđivo pravo svakog ljudskog bića na dostojanstven grob i pravo obitelji na sjećanje. Kada se to pravo negira, ili kada se žrtve dehumaniziraju i dijele na one koje zaslužuju molitvu i one koje zaslužuju zaborav, društvo ostaje zarobljeno u okovima totalitarnog mentalnog sklopa koji ne poznaje milost ni nakon smrti.

Sarajevski podsjetnik

Vrhunac tog civilizacijskog ponora i dramatični podsjetnik na nesnošljivost dogodio se prije nekoliko godina u Sarajevu. Sveta misa za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali, čin koji u svojoj biti nosi isključivo duhovnu i komemorativnu težinu, pretvorena je u mučno opsadno stanje. Dok se u katedrali zazivao mir za duše onih čije kosti neoznačene počivaju od Slovenije do Makedonije, sarajevske su ulice preplavili takozvani antifašisti svih ideoloških boja, demonstrirajući lice agresije koje zastrašuje. Uz neviđenu medijsku orkestraciju i političku hajku koja je graničila s linčem, anatemizirani su vjernici i kler, koje su na koncu kordoni policije morali fizički štititi od onih koji se deklarativno kunu u slobodu i toleranciju. Prizor je bio nadrealan i duboko potresan: okupljeni „antifašisti“ su u pobjedničkom zanosu zaigrali kozaračko kolo i ponosno vijorili jugoslavenskim zastavama – upravo onim simbolima pod kojima je, u ime te zločinačke ideologije, bezimeno i divljački likvidirano nebrojeno mnoštvo ljudi kako 1945. tako i u ratu od 1992. do 1995. godine. To trijumfalno slavlje nad tuđom tragedijom razotkrili su duboku moralnu i identitetsku krizu dijela javnosti za koju “antifašizam” nije postao plemenita borba za ljudsko dostojanstvo, već ideološki paravan za brutalno gušenje prava na sjećanje i pijetet prema pobijenim ljudima.

^{Mjesta stradanja Hrvata 1945.}

Osamdeset i jedna godina je epoha koja bi trebala biti dovoljna da se povijesne činjenice konačno oslobode okova političkih pamfleta i ideoloških tabora. Priznanje žrtava Bleiburga i križnih puteva nije i nikada ne smije biti shvaćeno kao rehabilitacija bilo kojeg propalog režima, nego kao nužan, katarzičan čin povijesne pravde i temeljni preduvjet ljudskog dostojanstva. Bez istinskog pijeteta, bez suza koja ne pita za boju uniforme i bez poštenog suočavanja s najmračnijim ponorima vlastite povijesti, naša će društva ostati trajno osakaćena i podijeljena. Istinski iskorak u budućnost nije moguć na temeljima zaborava ili selektivne istine, već samo na hrabrosti da se pogleda u oči povijesnom mraku i kaže da niti jedan ideološki cilj ne može opravdati rijeke krvi nevinog naroda koji je u tim sudbonosnim danima 1945. tražio spas, a pronašao beskonačne križne puteve.