Connect with us

Jajce

Odgovor na kolumnu fra Drage Bojića ‘Odlazak Hrvata’

Avatar

Published

on



Redoviti dolazak Hrvata
 Mnogi narodi imaju svoje iseljeništvo, a posebice su itekako vidljivi današnji trendovi iseljavanja i migracija u sve većem globariziranome svijetu. Ipak, malo je naroda, poput Hrvata iz BiH koji nisu samo narodi u odlasku, nego, itekako, zavrijeđuju epitet naroda u REDOVITOME DOLASKU.
 
Iako su ulaskom RH u Europsku uniju hrvatski državljani u BiH ostali teritorijalno izvan EU granica, dobili su, kroz međunarodno priznanje RH te punopravno članstvo u EU, pravno-formalno mogućnost participirati u pravima i obvezama građana ove  međunarodne zajednice. Ali, ova ogromna “povlastica” u odnosu na druga dva naroda u BiH nije tek tako pala s neba. Dragovoljno sudjelovanje Hrvata BiH (u raznim oblicima) u Domovinskom ratu, ali i obrana nacionalnoga suvereniteta kroz HVO dala im je kasnije  mogućnost  da (uz “zavidne poglede” Srba i Bošnjaka!) ne čekaju u redovima na vizu ispred zapadnoeuropskih veleposlanstava i konzularnih predstavništava.
 Franjevačka provincija Bosne Srebrene ne gleda na ovakve migracije sa zadovoljstvom. Naprotiv, Katolička crkva institucionalno i demografski u BiH proživljava, od devedesetih godina prošloga stoljeća do danas (izuzimajući najpogubnija četiri stoljeća osmanske okupacije), jedno od najdramatičnijih razdoblja svoje opstojnosti.
 Ipak, tolike porušene i devastirane crkve su u posljednjem ratu, između ostaloga, obnovljene dragovoljnim prilozima Hrvata-katolika. Oni su svojim odlaskom ali i  redovitim DOLASCIMA u rodni kraj, itekako financijski pripomogli obnovu sakralnih objekata. S druge, pak, strane odgojeni u duhu da su Božje crkve (kako i molitva kaže!) po cijelome svijetu, akceptiraju činjenicu “promjene pastira” kod nedjeljne sv. mise u hrvatskim katoličkim misijama, jer važnije je da “živa crkva” i dalje egzistira.
 Ako statistički podaci  npr. Franjevačke provincije Bosne Srebrene u posljednje tri godine pokazuju da su neke župe “ostale bez tisuće vjernika”, onda bi itekako bilo interesantno pogledati iste te podatke iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošloga stoljeća.
 Istovremeno, bilo bi još interesantnije vidjeti koliko je katolika (po župama!) STALNO napustilo te župe, a da se do dandanas nisu nikada vratili. Ali, prejudicirati “egzodus” bez povratka i tražiti (“a, dakako, i naći!!!”) najvećega, pravoga i jedinog KRIVCA u Saboru Hrvatske zajednice H-B uz “legitimne političke predstavnike i duhovnike Hrvata” u BiH je općepoznata patološka značajka “našega još poznatijeg ujaka”.
 Naravski, ovaj “briljantni analitičar egzodusa bosansko-hercegovačkih Hrvata i katolika vjernika” niti jednom jedinom rečenicom u svojoj kolumni “Odlazak Hrvata” (portal: Tačno.com od 29. travnja 2019.) ne spominje fatalne i namjerne pogriješke tzv. međunarodne zajednice.
 Već je preko dvadeset godina i vrapcima na grani jasno da je BiH kao nemogući konstrukt i laboratorijski projekt svjetskih moćnika doživio svoj potpuni kolaps i krah.
Inovatori svjetskoga globalnoga i geostrateškog poredaka na Balkanu primorali su Daytonskim sporazumom zaračene strane na kompromis provodeći posebice vlastite interese. Na taj način je upravo u BiH žrtvovana želja i pravo svakoga naroda na samoopredjeljenje.
 Pod plaštom “dragovoljne” multikulturne zajedničke budućnosti sakriveni su viši globalni interesi svjetskih moćnika. BiH je bila (kao tor tri naroda) samo “nužno zlo” u namjeri da se muslimanima-Bošnjacima nikako ne dopusti mogućnost samoorganiziranja u jednu nacionalnu državu. Na taj način je izravno spriječen veći utjecaj političkoga islama u Europi. Najveću cijenu takvoga iluzionističkog projekta u BiH platili su Hrvati. Srbi su nagrađeni tvorevinom RS, jer su morali za višebrojno nacionalno novonastale Bošnjake biti “vanjski pandan” unutar BiH, a Hrvati su prisilno ugurani, kao “unutarnji pandan”, u zajedničku izmišljenu tvorevinu: Federaciju BiH.
 Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ne moraju “maštati o oživljavanju Herceg-Bosne”. Maštati se može samo o nečemu čega nema niti je ikada bilo, a što se realno ili nerealno priželjkuje. Herceg-Bosna je pravno-formalno artikulirana volja hrvatskoga naroda u BiH, potpisnica Washingtonskog sporazuma koja je (u interesu i pokušaju zajedništva i suživota) i formalno prenijela ovlasti svoje Vlade na Vladu Federacije BiH. Dakle, bez Herceg-Bosne pravno-formalno ne bi nikada ni bilo današnje nametnute Federacije BiH, ali ni nametnute BiH.
 Jednostavnije rečeno: Institucije Herceg-Bosne ŽIVE u institucijama Federacije BiH. Koliko će dugo taj “život” trajati i kako će se sva ova politička i gospodarska neučinkovitost, koja se nagomilala u posljednjih dvadesetak godina raspetljati, treba tek vidjeti. Jedno je, pak, sasvim jasno: ovakva kakva jeste BiH, bez preustroja (“na aparatima”), nema nikakve šanse!
 Za poznato stanje, neučinkovite mogućnosti državnoga organiziranja i parcijalnih interesa vladajućih elita, a analogno tomu nevladavine prava, te općedruštvene jalovosti i neefikasnosti političkoga sustava, okrivljuje “naš ujak” ISKLJUČIVO političke predstavnike svih naroda, a poglavito Hrvata.
 Sigurno je da veliki broj njih iskorištava ovakvu situaciju ( i mogućnosti “prosperiteta”) u tzv. DRŽAVI u kojoj je sve iz vana NAMETNUTO: ustav, teritorijalni ustroj, status protektorata, OHR s visokom predstavnikom, himna (bez teksta!), zastava, registarske pločice itd.itd.itd. Već poznata “luđačka lošulja” u kojoj građane BiH toliko godina drže  svjetski moćnici postala je mnogima itekako pretijesna.
 Uz općepoznatu posljedicu (pre)sporih gospodarskih reformi i katastrofalne privatizacije društvenoga vlasništva, a uz “brižnu” kontrolu i kontrolne mehanizme europskih promatrača, došlo je do sporoga razvoja i (ne)konkurentnosti BiH gospodarstva na svjetskim tržištima. Izravna posljedica takvoga stanja je siromaštvo većeg dijela stanovništva, male plaće, općedruštveno zaostajanje te logični ODLAZAK jednoga dijela Hrvata (a, itekako i drugih naroda!) “trbuhom za kruhom”.
 Ipak, neizostavno se nameće pitanje: kakav je to ODLAZAK? Takvom se, pak, analizom “naš poznati analitičar” (u jajačkome egzilu) ne bavi. On vidi odlazak kao DEFINITIVNU kategoriju (uz proročansku viziju: ”možda nepovratno”), a kao najzaslužnije za takvo stanje optužuje i kamenuje domaće političke nacionalne elite. Posebice “naš ujak” nigdje ne spominje tisuće i tisuće katolika vjernika koji su već (o)davno OTIŠLI, ali se uvijek iznova vraćaju na svoju djedovinu. Naravski, ne spominje ovaj “vrsni demograf” prepune župne crkve u BiH uz vjerske blagdane, vjenčanja, krštenja, pogrebe, sate i sate čekanja (onih koji su otišli!!!) na BiH granicama da, uz svakojake obljetnice i godišnje odmore, dođu u svoju zemlju, u svoj grad, u svoje selo…da dođu NA SVOJE.
 Nigdje u navedenoj kolumni “Odlazak Hrvata” ovaj “naš specijalista” ne spominje sve te Hrvate iz BiH (a, svakako i ostale narode) koji su godinama i godinama itekako važan gospodarski čimbenik ove zemlje. Dostatno je samo pogledati izvješća centralne banke BiH za nekoliko godina unatrag, pa vidjeti da iseljeništvo godišnje doznači do 3,5 milijardi KM (novčani transferi posebice iz EU). Ovaj iznos je, itekako, mnogo veći jer se ne može verificirati cjelokupan onaj novac koji iseljenici izravno ili preko rodbine donesu u BiH.
 Dakle, možemo ustvrditi da se ukupna potpora iseljeništva kreće oko šest milijardi KM godišnje, što je gotovo preko 20% ukupnoga društvenog proizvoda zemlje, Nadalje, neosporna je gospodarska činjenica da je tzv. konvertibilnost BiH valute izravno vezana za euro. Da nije tako, BiH bi već (po)odavno doživjela gospodarsku i političku propast. Snaga i konkurentnost domaćega gospodarstva nije niti izdaleka temelj konvertibilnosti domaće valute. Jamstvo konvertibilnosti je, prije svega, snaga i konkurentnost gospodarstva EU tj. njeni poreski obveznici, a samim time i Hrvati iz BiH u “odlazaku na put bez povratka”.
 Očigledno, iz navedenoga, se itekako dade zaključiti da je BiH iseljeništvo najučinkovitiji poslodavac s najvećom godišnjom izkazanom gospodarskom dobiti.  To su golema novčana sredstva koja se bez poslovnoga rizika mogu uknjižiti kao “izravno fakturirane i naplaćene donacije”. Za našega “gospodarskog analitičara” ove činjenice nisu vrijedne niti spomena
 Mnogi narodi imaju svoje iseljeništvo, a posebice su itekako vidljivi današnji trendovi iseljavanja i migracija u sve većem globaliziranome svijetu. Ali, malo je naroda poput Hrvata iz BiH koji nisu samo narodi u odlasku nego itekako zavrijeđuju epitet naroda u REDOVITOME DOLASKU.
 Ako se samo pogleda, u posljednjih dvadesetak godina, popis dragovoljnih priloga (u zapadnoeuropskim valutama!) za npr. izgradnju porušene jajačke crkve  Uznesenja BDM u Jajcu ili obnove Svetiša sv.Ivana Krstitelja u Podmilačju, vidi se neizostavna briga i nesebična potpora katoličkoga puka jajačkog kraja za svoju Crkvu. Naravski, “našem teologu” ne pada na pamet da se zapita tko mu je (u značajnoj mjeri) omogućio, pored ostaloga, da u obnovljenim samostanskim odajama sv.Luke u Jajcu (bez egzistencijalnoga straha!!!) razmišlja i podučava “kako čitati svete knjige”.
 Nadnacionalni “prosvjetitelj i ekstra franjevac (par exellance)” pokušava, vadeći  naftalinske citate iz Andrićeve Travničke hronike ili komentare fra Mate Krstičevića s početka 19. (?) stoljeća (a, glede stradanja katolika Bosne u osmanskom periodu) znanstveno-komparativno (iako mu to nije cilj ?) poistovijetiti nekadašnje iseljavanje katolika-Hrvata s današnjim odlaskom njihovih potomaka. U takvim “ekspertnim nastojanjima” navedeni “analitičar” konstatira “da su bosanski katolici (danas etnički Hrvati) i u prošlosti proživljavali vjerojatno i strašnije nevolje nego što je to slučaj danas”. Mogli bismo, svakao, dodati kako je vjerojatnost proživljavanja strašnijih nevolja bosanskih katolika-Hrvata u prošlosti (“jer se jako malo o tomu znade”?!) itekako VJEROJATNIJA nego danas.
 Ako “su se u toj mučnoj i turbulentnoj prošlosti bosanski franjevci i katolici uspijevali ponovno podizati i obnavljati”, (a itekako jesu, iako u povijesti nikada nisu mogli izravno, slobodno i demokratski glasovati te birati svoje LEGALNE i LEGITIMNE političke predstavnike), tada je sadašnjica, a posebice budućnost  hrvatskoga naroda u BiH u kontekstu euroatlanskih integracija apsolutno prosperitetna.
 Predstavnici Katoličke crkve trebaju i moraju slijediti te podupirati političku volju Hrvata u BiH, a ne diletantsko-kritičkim lupetanjem papagajski negirati tu i takvu narodnu volju. Ne može se nametati svjetovnim vlastima i legalno-legitimnim političkim predstavnicima Hrvata osobno-diletantska vizija problema, a bez ikakvih konkretnih prijedloga rješavanja istih. To se posebice odnosi na neke njene lijeve eksponente, čitaj: “super ujake” koji godinama trabunjaju o pogubnosti hrvatske politike, bez bilo kakvih konkretnih prijedloga ili aktivnoga političkog sudjelovanja u rješavanju istih.
 Migracije stanovništva nisu nikakav fenomen. Načelno, civilizacija ljudskoga roda je apsolutno nezamisliva bez postojanja iseljeništva svake zemlje pojedinačno. Čak stotine tisuća Europljana svake godine napusti EU tražeći bolje životne uvjete, veću mogućnost napredovanja i bolju opću perspektivu.
 Mnogi nemaju pojma da npr. u većini zemalja EU punom parom rade socijalne ustanove, javne kuhinje, dobrotvorne organizacije. Na svakom koraku u većim urbanim sredinama (kolodvori, parkovi i sl.) možemo vidjeti nemali broj beskućnika i gradske sirotinje. Socijalna bijeda posvuda, pa i u BiH, je općedruštvena kategorija (posljedica neoglobaliziranoga kapitalizma i neravnomjerne raspodjele dobara), a ne samo “posljedica ovdašnjih politika koje konstatno šire strah od drugih i ostaju neprobojno zapakirane u nacionalističke narative”.
 Osim toga, u EU su, itekako, prisutni desno orijentirani nacionalistički fanatici koji u nekim zemljama imaju visoki postotak zastupljenosti u nacionalnim parlamentima, pa čak koaliraju u vladama nekih zapadnih zemalja (npr. Austrija, Mađarska, Poljska). U zadnjih dvadesetak godina samo npr. u Njemačkoj registriran je bezbroj napada na useljenike i azilante sa znatno velikim brojem smrtno stradalih i povrijeđenih. U EU je itekako prisutna korupcija i kriminal (pa, nisu valjda balkanski narodi izmislili ovakva devijantna društvena ponašanja?). Samo, sve je na Zapadu nekako, ljepše “upakirano” i ne vidi se “na prvi pogled” kao kod nas. No, to nije nikakav razlog da im u zagrljaj, itekako, i dalje “lete” balkanski narodi.
 Na tzv. “socijalnom minimumu” u EU je veliki broj stanovništva, dok je pod kategorijom SIROMAŠNIH obuhvaćeno gotovo osamdeset milijuna ljudi. Našim ljudima iz BiH, ali i šire na Balkanu, u glavi je, uglavnom, mjesečna ili godišnja zarada u zemljama EU, a nikako RASHODI. Tek kada vide i osjete koliko im, kada podmire sve rashode, uistinu ostane u džepu, “opamete se, razočaraju i postanu itekako ogorčeni”. Ipak, “moda” iseljavanja je relativno kratkoročna daha i bit će, sređivanjem situacije u BiH itekako usporena. Sigurno je za očekivati jedan sporiji ali dugotrajniji val iseljavanja iz zemalja EU tj. povratka u domicilne države. Samo, ovoga puta u okvirima ujedinjene i proširene Europe.
 Ako ikada u bližoj ili daljnjoj budućnosti neki bosanski franjevac bude analizirao i istraživao migracije Hrvata-katolika s krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća, sigurno će morati ustvrditi da se nekolicina njegove braće uz neke izuzetke “posebno nadarenih proroka” nikako “nisu znali nositi s izazovima vremena” i da su se trebali više brinuti za duhovnu sudbinu naroda kojeg su vodili, a manje se nekompetentno petljati tamo gdje im u habitu nikako nije mjesto.
 
 Napisao:  mag. Zdravko Duvnjak



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement