U našem narodu postoji izreka “Bez alata nema zanata”. Za napraviti nešto kvalitetno svakom majstoru trebaju odgovarajući kvalitetni alati. Ali ne nabavlja se za svaki novi posao novi alat. I prema alatu treba biti odgovoran.
Obično majku najviše živcira kad djeca ostavljaju stvari prljave i u neredu. Ona ih podučava kako treba osobne, ali zajedničke stvari vratiti odakle su ih uzeli i u stanju u kakvom su ih uzeli. Ako su nešto slomili, izgubili ili pokvarili, to trebaju reći odmah.
Benedikt je bio svjestan kako je samostan jedna velika obitelj. U benediktinskim samostanima obavljali su se različiti zanatski poslovi. Alat im je bio i vrlo važan za obrt. Svi monasi nisu i ne mogu biti jednako odgovorni. Zato se u 32. poglavlju govori o odnosu prema oruđu, odjelima i ostalim stvarima koje su potrebne za svagdašnji život i rad u samostanu. Benedikt zna dobro što je suodgovornost. Opat treba onima koje smatra odgovornijim, a do zaključka dolazi promatrajući njihov život i vladanje, predavati oruđe za rad i ostale stvari. Tražio je od njih da paze na stvari i alate te da ih uredno vrate nakon završena posla. Kako bi se njegovala odgovornost, opat je imao popis (inventar) svih stvari koje je izdavao ili primao. U nekim samostanima braća se mijenjaju na poslovima tjedno. Tada predaju alat koji su koristili, a na novom poslu zadužuju.
I u obitelji koja ima četvero djece, nisu sva djeca jednako odgovorna. Jednom djetetu dovoljno je reći: “Ostavi sve iza sebe u redu i čist”o i ono učini. Drugom trebaš više puta reći. Tako i u velikim radionicama neki radnici sve ostave lijepo i čisto na kraju radnog dana, a neki ipak ne. Slično je i u samostanima. Zato Benedikt smatra kako treba ukoriti monaha koji se prema samostanskim alatima odnosi neodgovorno. Kako bi se poticalo na odgovornost monahe, govorilo im se kako je rad “Bogu posvećen” i da su alatke “kao svete stvari”. Po odnosu prema alatima vide se odgoj i ljubav prema redu i čistoći.