Connect with us

BiH

Odlomci iz romana Gola bol 10. dio

Avatar

Published

on

Tonćo Ladan, odlomci iz romana Gola bol 10. dio

………………………………………..- Kako je poginuo? – upita Ivan, nemoćan da se oslobodi more već izazvane smrću veziste.

– U rovu, dobio je metak direktno u glavu, kakva prokleta nesreća – reče jedan od bolničara, pljunuvši.

Moram biti hrabar, mislio je Ivan, potiskujući užas što je u njemu rastao, kao da ga samo nebo ovom neprekidnom kišom ulijeva u njega. Savladavši sama sebe, prisili se da se okrene i pogleda leš na nosilima. Ponovo ga obuze osjećaj nerazumljiv njemu samome, vrativši ga vezistinoj smrti. Nije mogao dokučiti, što se to s njim dogodilo. Možda sam užasnut, zbog pukog slučaja, kojim je došlo do toga; nije bilo nikakva dokučiva razloga, na cijelom ovom usranom svijetu, da odgovori,  zašto su geleri rasprsnute granate, prešli preko vezistinih leđa a ne preko mojih?

 

Negdje je neki Srbin stavio granatu u bacačku cijev, možda tužan zbog toga, opterećen ljudskošću što se povremeno javlja u ovom vremenu užasa; a možda radostan u ubojitoj mržnji, pitajući se, gdje li će da padne i hoće li ispuniti svoju svrhu užasa, boli i smrti. On ju je stavio i ona je poletjela i pala. Pala je raspršivši se u stotine gelera i komada, poput britve oštrih, što fijuču zrakom, pronalazeći skupljenog i sakrivenog vezistu, uzimajući ono što je pokušao da sačuva. Sad usmjeravajući svoj pogled na Krešu, on ga zadrža dovoljno dugo, da na njegovoj bradi primijeti čekinje mladosti i sasušenu krv u poluotvorenim ustima, iz kojih kao da izleti pitanje. Zašto je ispaljeni metak, morao pogoditi baš mene, a ne nekog drugog? Zašto?

 

Da li je to prokleta nesreća, kako reče bolničar ili puki slučaj, izazvan silom nepoznatoj i dalekoj ljudskom umu ljudskom poimanju stvari. Najlakše je sve pripisati nečem nepoznatom, samo bol i tugu ne možeš pripisati. Ne možeš dati nečem nepoznatom i dalekom, oni ne odlaze, ostaju. Zato moraš biti hrabar. Budi hrabar Ivane, a žali kad sve ovo prođe, ako još budeš sposoban za to. Ponovo posegnu za skrivenom energijom, skrivenoj negdje u njegovoj unutrašnjosti i prsili sebe da se nehajano, mnogo nehajnije nego što se doista osjećao, postavi prema smrti i užasu praznine, ostavljenog iza nje. Podiže ruku i pogleda na sat, devet i trideset pet.

 

– Prokleto rano – reče ni sam svjestan, zašto je to rekao.

Dvojica bolničara promatrala su ga široko otvorenih očiju i mrzovoljnih lica. Nisu mogli da se otmu osjećaju, kako Ivan nije pokazao dostojno cijenjenje prema čovjeku, koji je tek poginuo a s kojim su zajedno živjeli u ovoj od svijeta zaboravljenoj a njima dragoj pustoši. Istodobno su bili svjesni, da se i oni na sličan način odnose prema Kreši. On je svojom smrću, postao teret i to prokleto težak.

– Gdje ćemo s lešom? – upita bolničar bliže Ivanu i nastavi – moramo još da prebacimo Srbe poginule u okršaju s Antonom i iskreno se nadamo da ćemo dobiti pomoć za to.

– Koliko ih je? – upita Ivan.

– To ti ne bi znao reći. Zaustavivši sve koji su željeli  jurnuti ka njima Petar je naredio da se vrate u rovove i da budno paze a on je s još trojicom krenuo do poginulih Srba gdje su se već nalazili Anton i Bojan. Prije toga i nama je rekao da do tebe prebacimo Krešino tijelo, koje su otkrili kad je Petar vračao ljude u rovove. To je sve što mi znamo – završi snuždeno bolničar. Gledajući u njih, Ivan je mogao čitati mrzovolju s njihovih lica.

– Njega ćete kao i ostale prebaciti do svog šatora, znate već gdje. Recite Josipu da vam da dvojicu iz radne grupe, da vam pomognu – reče primjećujući da se ne raduju, baš svom zadatku.

 

On im ozbiljno uzvrati pogled, žaleći što im ne može reći ništa, što oni već ne znaju. Poželi im sreću, rekavši da ide do Petra gdje će i njih da sačeka. Mrzovoljno kimnuše glavama. Ivan ih potapša po ramenima, gledajući stazu što se svojim crnilom, načinjenom ljudskom nogom, isticalo iz okolnog zelenila. Gledajući tu crnu prugu, kojom je namjeravao da krene, osjeti neko olakšanje. Kako bilo da bilo, pomisli u ovim okolnostima, ništa se bolje nije moglo učiniti. Još jednom zamišljeno pogleda bolničare, okrene se i krenu, misleći na Petra. Ostavši sami bolničari su bili tog uvjerenja da se Ivan pretvorio u jednog seronju, sa tim zaključkom prihvatiše se nosila, gnušajući se i sebe samih.

 

– Prokleta nesreća – promrmlja jedan od njih i krenuše.

Prateći crnu prugu, Ivan stiže na mjesto gdje se travnati rub zelene zaravni, pokušavao uvući u hrastovu šumu i tu ugleda grupicu ljudi, okupljenih oko poginulih Srba. Ugledavši ga, oni mu se osmjehnuše, istovremeno oslobađajući prostor, da bi i on mogao uživati u nadmoćnom pogledu, na mrtvog neprijatelja. Umoran već od leševa, Ivan površno pređe pogledom preko tri leša, ne želeći upiti nikakvu pojedinost, ništa što bi ga vratilo unazad već skoro pohranjenoj smrti. Stoga se poput ostalih osmjehnu, pokušavajući pronaći utjehu u zaboravu, razmišljajući o dobro poznatom mu okolišu.

 

Misleći kako je nekad na ovom istom mjestu bilo u oktobru, ne ovakvom kišovitom, ratnom, nego onom drukčijem vremenu kad se ugodna sunčeva svjetlost, prosipala na sve. Prožimala svojom toplotom ljude, užurbane u upijanju ljepote u njenom najjačem bljesku, prije ugasnuća. No oni su znali da će ponovo bljesnuti u svoj raskoši, prilikom ponovnog dolaska. Zato je i jesu upijali pohranjivali u srca i misli, da bi slika ugasnuća, trajala do ponovnog rođenja u iskonskom stilu ženstvenosti, majke prirode. Tad u oktobru sjećao se, stabla su bila kupana u božanskoj svjetlosti, zahvaljujući njoj obavijala se posljednjim žutim i crvenim bojama, a svud okolo treperila je ugodna toplota. Tad je i trava pod oktobarskim suncem, još uvijek bila živo zelena.

 

Sad nije takva. Sad na širokom nebu, iznad Gole planine, nije čovjek mogao vidjeti sunce, njim su sad plovili tamni i teški oblaci, prosipajući neprekidni mlaz, obavijajući sve u crnilo sadašnjice, brišući svaki sjaj. Nema više pod ovim nebom, razdraganog smijeha, nema zaljubljenih pogleda. Nema ničeg ljudskog, osim smrti. Smrt, ponovo smrt i ranjavanje. To je toliko, mada strašno zvuči ali on je to znao, zbližilo ljude, na način koji u miru, nikad nisu mogli postići.

 

Proživljavanjem zajedničkih smrti, povijajući zajedničke rane, upijajući zajednički strah u ovom mračnom užasu; to im je dalo obiteljsku bliskost, kakvu nisu mogli izgraditi pod ovim istim nebom, kupani u toploti sunčeve svjetlosti i bezbrižnosti mira. Nevjerojatno ali istinito. Otud ovi osmjesi na njihovim licima, pomisli dok gledaju smrt.

 

No on je još negdje u svojoj duši gajio nadu, da će oni jednog dana, kad sve ovo prođe; da će se zajedno naći, pod ovim istim nebom i da će postati ponovo oni isti ljudi, užurbani u upijanju ljepote i sretnih oslobođenih straha osmjeha. A sunce će im pružiti, toliko potrebnu toplotu. Bit će radosni, poput nemirnog a toplog daška, što se provlači kroz lišće stabala, koja u posljednjem pokušaju nastoje da ih zadrže, ponosni na ljepotu kojom su okićeni, radosni što je još ne gube.

 

Tad će biti pametniji i iskusniji, nakon ovog užasa, bit će svjesni da im treba dosta, mnogo više nebeske milosti i sunčeve toplote, da izbriše i ublaži bore oko njihovih očiju i da im ukloni taj ukočeni pogled smrtnog likovanja. Bio je svjestan da to neće doći odmah, no oni će čekati, poučeni ratom, strpljivo i ustrajno. Čekače da bi zaboravili ovu ratom stvorenu obitelj i vratiće se svojim korijenima iz kojih će morati da izvuku, da isisaju, poput novorođene djece ljudskost, koja nepovratno odlazi, nošena bujicom ovog vremena.

 

Ivan je bio previše zbunjen i uplašen, da bi s nekim razgovarao o tome ali on je pronalazio snagu u čvrstoći takvog vjerovanja i mogućnosti takvog ostvarenja. Dakako shvaćao je on da je to samo san, međutim sve dok postoje, oni će sačuvati neku sličnost sa starim caropoljskim životom i prenijeti je na one koji će doći netaknuti ovom bujicom. Zato se on mogao nadati i vjerovati u takvu mogućnost. Odjeknuće ponovo caropoljski zvuci ovim prostorom, njemu tako bliskom i dragom.

 

Sad dok u njegovim ušima odjekuju nepoznati zvuci, izazvani hukom tolikih stranaca, koji tumaraju ne osjećajući i ne primjećujući živost i ljepotu, ovog za njih neuhvatljivog prostora; on se osjećao poput beskućnika u potrazi za toplinom doma. Patio je pod pritiskom usamljenosti, iako je bio na čelu obitelji, stvorene tako iznenada i tako silovito.

 

Taj osjećaj produbljivalo je odsustvo, njegove  žene u čijem naručju su počivala dva njegova sina. To je bila obitelj u kojoj je pronalazio potrebnu toplotu, trenutno udaljenu od njega; ali će je on već naći i ponovo probuditi u svima njima osjećaj obiteljske bliskosti, prožet toplinom uzajamne ljubavi. Tako to mora biti i on će to ostvariti, bez te nade, sve bi bilo uzaludno i beznačajno.

 

Znao je i osjećao, da je svatko od njih uhvaćen u ratnom ognju, plamenu što uništava, da mora ponovo pronaći osjećaj, obiteljske bliskosti no ne, povezan sa smrću i strahom, već životom i radošću. Udaran takvim mislima iz središta samog njega, odjednom zateče sebe, kako njegov pogled počiva na Petru. Petar, što on misli o svemu tome upita se. S kakvim mislima on mora da se bori, dok promatra ovo sranje, koje im iz dana u dan utkiva okrutnost. Da li je on svjestan, da kad ovom jednog dana dođe kraj, a doći će, da će morati da se oslobodi nje, već otvrdne okrutnosti.

 

Mogao je prosuditi po njegovom zamišljenom izrazu lica, da je i on zahvaćen unutrašnjom vatrom a vješto pokrivenom. Bilo bi lijepo o tome razgovarati ali on je bio svjestan da o tome nikad neće razgovarati; kad bi bar na jedan, jedini trenutak o tom mogli razgovarati. Odjednom ga uhvati strašna bojazan da će možda ipak progovoriti o tom. Konačno oni se tako dugo poznaju, prijatelji su, ali ne i ne. O tom osjećaju o toj potrebi se ne govori.

 

Možda jednom kad sve ovo prođe, kad bude prošlost, ali sad ne, ne u ovom trenutku kad svaka slabost pa i njena slutnja nosi otkucaje panike. Zato i jest svatko od nas pronašao vlastito utočište, gdje se povremeno uklanja, gonjen strahom da ne bi ono što je duboko ,unutra, sakriveno, izbilo na površinu i bilo obznanjeno. To ostaje sakriveno i nikad se ne smije otkriti ne smije postati gola bol.

 

Vrijeme je da i ja posjetim svoje utočište, istina u njemu, nema sjaja ni raskoši, nema ljepote, topline, meni toliko potrebne. To su rupe, samo nama izgubljenim ratnicima poznate, gdje se uvlačimo i gdje u samoći, tiho uronjeni u sebe, pokušavamo zadržati bar nešto od onog starog, prijašnjeg, koje nepovratno odlazi, gutano tamom u čijem središtu smo upravo mi. Caropoljani. Kod te riječi, tog imena, jedva je izdržao da ne krene prema Petru. Prožimala ga je potreba da uhvati Petra za ramena i da gledajući duboko u njegove oči, počne prazniti svoje u bešumnim jecajima. Ponovo se uznemiri a otkucaji panike zapulsiraše. Ovako nešto mu se još nije nikad dogodilo. Umoran sam, doista sam umoran.

 

Stojeći opušten nasuprot Ivanu, Petar se osmjehnu i uzvrati migom na taj neobičan Ivanov pogled. Unatoč svemu, on se osjećao raspoložen. Razmišljao je i on o sponi koja u njemu budi osjećaj pripadnosti s ljudima koji ga okružuju. Čim je ugledao Ivana, kako odsutno korača klizavim crnilom, znao je da mu se nešto neprijatno dogodilo.

 

Samo da nije zbog toga, na onom istom putu, koji je ostao iza mene pomisli. Pređe pogledom po okupljenim ljudima i po njihovim pogledima zaključi, da im srca čvrsto stoje u grudima i da nema više potrebe da ih i dalje učvršćuju, gledajući mrtve neprijatelje, on reče – dosta je bilo, idemo, razlaz i pamet u glavu a puške u ruke. Još može mnogo toga da nam uljepša ovaj dan, može i kiša da stane.

– Idemo – zadnju riječ izgovori strogo raspoložen.

 

Osmjehnuše mu se i zadovoljni krenuše. Samo bez tih osmjeha, pomisli, oni me ponovo vračaju u klupko bez izlaza i što se više kotrlja, više se i sapliće i upija u gomilu bez vlastitog identiteta a meni je potreban, neophodan udisaj vlastitog zraka, vlastite slobode, vlastite misli.

– Što je s tobom? – upita Ivana.

– Sa mnom. Ništa. Zašto pitaš?

Petar je dobro poznavao Ivana i mogao je odmah da vidi da nešto nije u redu. Zahvaljujući ratu oni su još više produbili među njima već snažno razvijen međusobni osjećaj. Istodobno je bio svjestan, da se upravo oslobodio potrebe da se nekom istrese, otud dolazi i ovo raspoloženje. Da nije Ivana zahvatio taj osjećaj. Samo mi treba uloga ispovjednika, koji bi mogao ojačati savjetom iz već proživljenog psihološkog testiranja. Kakvo sranje, ako budem primoran, to ponovo prožvakati, bit će to siguran put u bezumlje mraka i to ne samo moj. Nema te misli niti riječi koja bi ga mogla svojom važnošću odvratiti od ovog raspoloženja.

 

Zato Ivane pomisli, moraš biti jak, ti veliki čovječe. Premda je bio u brizi, nije mogao suzdržati, lak smiješak.

– Čemu se smiješ ? – upita ga iznenađeni Ivan.

– Tebi, meni, ratu kiši. Ničem naročitom, smijeh je zdrav, mogu i plakati ali neću. Smijeh je zdraviji – nasmija se dajući svom licu komičan izgled.

Samo tako, možeš ti to. Nasmij se još jednom, okreni sve na šalu, u tom je spas, bar za neko vrijeme.

– Zdravlje je ipak najvažnije – osmjehnu se Ivan iako s naporom ali osmjeh je osmjeh.

Drži se tog, nemoj propustiti priliku bačenu s Petrove strane, samo naprijed. Sljedećeg trenutka bit će već lakše. Olakšanje će doći, vidjet ćeš samo nastavi pomisli ispustivši osmjeh koji mu skupi izbrazdane bore oko plamenog sjaja njegovih očiju.

 

– Vidiš nisi ti ništa posebno – dobaci mu Petar – trebao bi više da se smiješ, pa te ne bi zvali Ivan Grozni.

– Tko mi to kaže – izgovori Ivan kroz stegnut osmjeh – nego, ovo si dobro obavio.

– Bilo je jednostavno, napeto i brzo – odvrati Petar čudno veseo, raspoložen, uvjeren da pomaže Ivanu, koji se naprezao gotovo do bolnog napora da se ne približi onom što su doista željeli reći jedan drugom. Uspjet ćemo.

– Anton, gdje je on? – upita Ivan.

Na pomen Antonovog imena, samo na trenutak ali dovoljno dug da se primijeti, Petrovim licem prođe sjenka zamišljenosti.

– Anton, je sad s Bojanom vjerojatno kod Halidovih.

– Daj Bože da i to prođe kako treba – reče Ivan.

– Za njega se ja ne brinem. Kod njega sve prolazi kako treba. Taj se čitav život zajebava a to radi i sad. Znaš Ivane ovo nisam još nikom rekao i sasvim sam iskren. Ja mu zavidim.

– Ti ma daj, sva ona Antonova sranja kod tebe su uvijek izazivala prezir i porugu a i sad se gledate kao pas i mačka.

– Jedno je sigurno ja to nikad ničim ne bi pokazao da on to ne želi. On me nagoni, gotovo primorava na takav stav i s tim on se dobro zabavlja, u to sam siguran – a znam i zašto pomisli.

 

Nije bilo potrebno da obnovi u sjećanju velike promjene, prethodnice ovog sranja i kako su se svi oni tijekom tih promjena, nepošteno odnosili prema Antonu. Bio je svjestan svoje greške, svog učešća ili bolje rečeno ne učešća. Sjetio se da je mogao da utječe na to ali nije. Bio je upozoren da to ne čini i on je s olakšanjem prihvatio to upozorenje. Da. Nitko od nas nije mu pružio pomoć kad mu je bila potrebna uključujući i mene. Mada su pojedini dijelovi tog predratnog vremena te euforije bili izblijedili u njegovom sjećanju, još uvijek se u njegovoj svijesti zadržala njegova greška koju je učinio. Plamtjela je žarkim bojama u njegovoj svijesti, spremna da ga uvijek iznova proganja i muči svojim sjajem. Dao je svoje povjerenje, zajedno sa oružjem, teško dobivenim od hrvatske braće. Sve je to dao. Kome? Onima koje je mogao sa svim svojim hrvatskim uvjerenjem priznati kao hrvatske sinove odane i učvršćene u Hrvatskoj prošlosti ovih krajeva.

 

Oni su to i bili do prve ispaljene srpske granate, s njenim praskom prasnuli su i oni. Odbacili su oružje zajedno sa njegovim povjerenjem i ne samo mojim nego i hrvatskim. Ovo što proživljavamo, bio je uvjeren, proživljavamo samo zato što smo Hrvati i primat tog hrvatstva, treba sačuvati ovdje, na Carevom Polju jer tu je i oduvijek bio. Sve je to ostavljeno, bačeno u na brzinu napuštenih soba, s čijih su zidova zračila hrvatska obilježja, sramotno izdana u izdajničkoj borbi, vlastitog interesa.

 

Oni su otišli a došli su drugi, među njima i Anton, uplevši se odmah u samo središte zbivanja a imao je sve razloge da to ne čini. Pokazao se kao istinski sin , rođen iz hrvatske prošlosti, ne prihvaćajući nikakvu ponudu od hrvatske budućnosti, temeljene na Hrvatskoj demokratskoj zajednici HDZ-u; vračajući u potpunosti, primljeni prezir.

 

U sebi je po tko zna koji put pomislio, kako su zapleteni i zamršeni odnosi, među ljudima malog sela, iako na prvi pogled izgledaju jednostavno. Vjerovao je da još postoji način da se to popravi i samo prihvaćanje ruke jutros i Antonov stisak su pokazatelj zajedničkog cilja. Opstanaka, doduše klimavog zbog žestokih udara koji dolaze kako iznutra tako spolja u ovom posebnom vremenu njihove povijesti. Hrvatske povijesti, njoj duguju zahvalnost što su na poseban, jedinstven način srasli s ovim podnebljem iz kog uvijek iznova varniče iskre prošlosti ne dozvoljavajući da se zaboravi.

 

To je dobro, ne možeš graditi budućnost bez dovoljnog poznavanja prošlosti a mi smo je u potpunosti probudili u hrvatskom narodu. Iskru smo pretvorili u plamen i ako treba da sagorimo, sagorjet ćemo ali u hrvatskom ognju iz kog će uvijek iskakati iskre ponosne prošlosti. Zato i jesmo tu. Zato je i Anton tu. To je u njemu i tog se ne možeš osloboditi. A oni govnari će se jednog dana vratiti, samo bez ovog znaka, bez ovog jedinstvenog simbola bit će nevidljivi, kao da nisu ni postojali. Bit će izgubljeni u svom vlastitom govnastom interesu, bezosjećajni i mrtvi za ovaj prostor kojem toliko duguju.

 

Nasmiješio se malim sad već tužnim poluosmijehom u kutu usana i slegnuo ramenima. Kakav tužan kraj za njih ali ne i za nas koji smo ovdje.

– Da Anton je dobar – reče prekidajući tok svojih misli.

– Previše je pametan a svi pametni ljudi za suživot su glupi, zato i jesu izgubljeni u samo nekom za njih poznatom i razumljivom životnom labirintu – uzvrati Ivan svjestan da im je Anton, iako udaljen i tko zna gdje se sad nalazi, pomogao da se obojica učvrste u zajedničkom naporu pronalaženja duševne ravnoteže a to je iscrpljujuća borba.

Zato budi dobar i živi Anton, trebaš nam…………………………..

 

napisao Tonćo Ladan

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement