Connect with us

BiH

ODLOMCI | Volim Jajce

Avatar

Published

on

Zaboravi vam reci da zovu me Toni

Milan svati, da su oni koji su došli po leš, već na sigurnom i to reče Jovanu dodavši- nema smisla više trošiti municiju. Oni su već kod svojih.

 

– Moguće. Ali pustimo ih da se malo izuvaju – reče Jovan i sam pucajući kratkim rafalima. Nakon pet minuta, pucnjava prestade s druge strane. Pogledavši oko sebe u nastaloj tišini Jovan pozva vezistu, nedaleko ispruženog od njih. Ovaj odmah dopuza dok mu se bežični radio telefon, tresao na leđima. – Uspostavi vezu sa topđijama – naredi Jovan ne krijući prezir na svom licu zbog rezistivnog puzanja.

Kad je veza uspostavljena Jovan zatraži da se područje ispred zaspe granatama. Diktirao je podatke brzo i samouvjereno, pokazujući da dobro poznaje teren na kom se nalaze. Završivši otpusti vezistu pokretom ruke kao da otpušta psa i ovaj otpuza natrag.- nemaš ništa protiv ove naredbe – upita Milana.

– Ne – odgovori Milan, gledajući kako se Jovan zlobno ceri. Bog bi ga znao čemu se smije, pomisli odvraćajući svoj pogled od njega i usmjeravajuči ga na Savića i svoje ljude.

Bili su u klečećem borbenom položaju i mirno promatrali predio ispred sebe . On ih obiđe, prije nego su ih preletjele prve granate. Mogli su čuti njihovo treptavo šuštanje prije samog pada a zatim se predio ispred njih potrese od siline udara i buke izazvane njim.

Eksplozije granata označiše i početak nove strojničke paljbe sa druge strane. Jovanovi ljudi kao da su samo to čekali odmah uzvratiše. Na Milanov začuđen pogled, Jovan se samo iskazi. Lud li je mamicu mu njegovu pomisli Milan.

Njegovi ljudi nisu pucali. A zašto bi? Gledao je kako se pod udarima metaka povijaju tanka ljeskova stabla, kao pod naletom vjetra , dok su im otpadali komadi kore i tankih grančica. Gledajući njihovu tankoću u mislima ugleda i nju Maju, svoju ženu.

I u trenutku osjeti kako mu neka šaka steže srce a u oči mu udara vlažnost. Poloka čovječe saberi se. Prošla je sedmica dana otkako ju je posljednji put vidio i snjom razgovarao u Nišu. Sad bi se već trebao oporavljati od udarca kojeg mu je zadala. Ali nije. Vitke Ljeske mu dočaraše njen hod i on u mašti ugleda njene okrugle vitke gole noge kako klize ispod kratke suknje. Suženog struka što se zaokruživa u male čvrste polu lopte, njenog stražnjeg dijela, koje su se izazovno ljuljale amo i tamo.

Tad ga pogodi njeno nježno lice sa širokim jasnim otvorenim očima. Rumene pune usne se otvoriše govoreči mu ,, ti znaš da samo tebe volim, maleni moj,,. To je bilo tako izrečeno sa svom čulnom nježnošću koja je izvirala iz nje, dok se topla privijala zu njega. ,,Volim te maleni  moj i nemoj to nikad zaboraviti. Volim te i tako mi te je žao,,. Zazvečao je nježno glas poput kiše u njegovim ušima. Uzdrhtao on smače kapuljaču sa glave, dozvoljavajući kiši da ga hladi, vračajući ga stvarnosti. – Prokletstvo – prošapta prigušenim glasom.

Pobojavši se da bi i drugi mogli primjetiti njegov potišteni očaj izazvan Majinom prikazom, on se povuče nekoliko koraka unazad i sjede pored velikog hrasta. Oslanjajući se leđima o njega osjeti se mnogo bolje i  smjestivši pušku između nogu, pripali cigaretu uvlačeći dim, dok mu se gorčina skupljala u ustima. Baci pogled na svoje ljude. Bili su mirni. Mirniji su nego ja. Šta mi se to do đavola dešava?

Možda sam se uzbudio zbog blizine neprijatelja ili me proganja podsvjesni strah da neću uspjeti spasiti Stojana. Sve se odjednom sručilo na njega a on je tako usamljen u svemu tome. Mora da u ovoj prikazi mog uma postoji nešto važno reče sam sebi. Neka stvarnost pomisli. To bi ti volio, reče mu neki podrugljiv glas iz njegovog uma.

Prokletstvo, nakon sve ratne gungule koju sam prošao, trebao bi već znati odvojiti stvarnost od utvare. Pobogu čovječe moraš da prekineš sa tim. Oslobodi se tog poremečaja u tvojoj glavi – reče sam sebi.

No osječaj usamljenosti, unatoč njegovom upinjanju nije ga napustio. Pucnjava nije prestajala i to ga poće nervirati. Zašto ne prestanu? Ponašaju se kao da su prvi put na ratištu a opet baš oni su osvojili tolika mjesta u žestokim okršajima. Čemu onda ovo bespotrebno puškaranje. Šta je uzrok tom nekontrolisanom strahu?

Caropoljani? To ime bilo mu je poznato. Čelo mu se prošara borama i on posta svjestan da se neka zla slutnja uvukla i u njega, nagoneći ga da misli da će mu ovdje biti teže nego dosad. Prokleti glupane oslobodi se tog. Lako ili teško, svoj zadatak ču da izvršim i to veoma brzo. A tad ču se pobrinuti da izvučem Stojana iz bezdana u koji je ubačen tako nemilosrdno. Osmjehnu se sjetno. Povuče još jedan dim i mirno ugasi cigaretu pritiščući je o mokru koru debelog hrasta. Sjenke nemira odvojiše se od njega i on bi zahvalan, djetinjem osječaju koji ga obuze. Onom duboko usađenom u njemu. Liku neustrašiva vojnika. Pobjednika u svakom boju u svakoj ratnoj igri. A već sutra počinje pripremljena ratna igra i ma koliko bili dobri borci ovog kraja nisu joj dorasli. Sutra če da svate da su u čvrstom obruču Srpske zamke i da iz njega nema izlaza osim jednog. Predaja. To če utjecati na njihov ratni elan a pokidače i već pucajuče veze njihovog Hrvatsko

– Muslimanskog saveza. Gavro je napravio dobar posao u Jajcu. Kakva hrabrost i drskost? Ući u Jajce kao muslimanski pukovnik. I oni, su ga prihvatili kao takvog. Gospode Bože. Još uvijek se jasno sjećao Gavrinih riječi kojim je uvjeravao pukovnika Stojića da mu omoguči sredstva za takav nastup. Mladen Gavrić zvani Gavro kapetan u obavještajnoj službi vojske Jugoslavije, tvrdio je tada a to se već pokazalo istinitim, da Muslimani u novo osnovanoj Armiji B i H nisu dobro organizirani i da im je protok informacija slab. Uštedječemo ogromno vrijeme na razbijanju Jajačke odbrane ako ja budem djelovao iznutra.

Naredi – govorio je polako pukovniku – da mi momci iz obavještajne naprave odgovarajuče Muslimanske dokumente koji su nam već poznati, iako su stari tek nekoliko dana . Sa sobom ču da povedem nekoliko sposobnih ljudi. Kažem ti to če biti mačiji kašalj uraditi u sveopčem kaosu. Pukovnik očuta neko vrijeme pogledavajuči ispod oka na njih  dvojicu pa reče. – Dobro. Dobičeš sve potrebno- pa opet zastavši doda – ali to činim protiv svoje volje. Izrekavši to, on se umorno spusti na stolicu primičući sebi, uredno složene hartije na stolu. Zatim potpisa nekoliko formulara i pruži ih Gavri govoreči – ostalo možeš i sam.

– Jasno šeretski se iskezi Gavro. – Milane – ponovo se oglasi pukovnik, dok su mu se pokretali vrhovi požutjelih obraza u nešto kao osmjeh ponosa a toplina njegovog pogleda, ublaži blijedilo u turobnim očima kao i plave sjene ispod njih. – Spreman si da pomogneš Gavri nisi umoran? – Tražio sam jednu sedmicu odmora. Ali to zavisi od vas da li ču je i dobiti. Pokušao je da mu glas zvuči mirno i bezbrižno ne dozvoljavajući da se vidi koliko mu je stalo do tog odmora. Pukovnik obori pogled tražeći nešto među grupama uredno složeni hartija na stolu dok je nesvjesno prstima lijeve ruke dobovao po njegovoj drvenoj ploči.

– Gotovo sam zaboravio na to. A evo ga. To je uređeno, možeš da se odmaraš jednu sedmicu. Zaslužio si to – reče pružajući desnom rukom Milanu list papira koji mu je u tom trenutku toliko značio. Hvala vam – još uvijek ulažući napor da mu glas zvuči ravnodušno reče Milan pa doda – moji ljudi će već prekosutra krenuti tamo. Pokušaše  i neke tamošnje dobrovoljce da na brzinu obuće i priključe našim ljudima. Samo je potrebno još jedna dozvola o nesmetanom kretanju, za mog zamjenika poručnika Savića.

– U redu – reče pukovnik, pa napisa nešto na jednom listu papira i to pruži Milanu.

– Neka to preda u štab. Tamo če ga čekati svi potrebni dokumenti. Sve o vama već je poslano vojnim kanalima, tako da su tamošnji zapovjednici dobili detaljna uputstva o maksimalnoj suradnji sa vama. Normalno sve je strogo povjerljivo. O tome ne trebaš razbijati glavu. Gavrina uloga, tamo biće poznata samo tebi i to je najveći problem koji vi sami morate riješiti kao i problem vaše komunikacije i suradnje na tom području ali vi ste me uvjerili da čete izaći na kraj sa svakom poteškoćom i meni još samo preostaje da vam poželim srčan put. I još jednom da ponovim u slučaju da se morate obratiti nekom sa ove strane ja sam vaš jedini kontakt. Nemate prava da se obraćate nikom drugom. Jasno. Kimnuše glavama. – Još Jajce, prije zime i za ovu godinu smo završili, rekao je predsjednik. Dajmo mu taj prokleti grad i sačekajmo mirno proljeće. Mir je potreban svima, popune su nam sve slabije a to se odražava i na moral vojnika. Idite sad. Bog nek vam je na pomoći jer puno tog je sad u vašim rukama – rekavši to pukovnik otpozdravi ne ustajući. Njih dvojica otpozdrave i izađoše. Žestoko su se napili tog dana. Pijani su se i oprostili, obećavši jedan drugom da će ovo ponoviti u Jajcu. Radio vezom na posebnom kanalu su se ponovo sinoć čuli. Ali zbog opasnosti prisluškivanja, Gavro mu je ugovorio sastanak na kojem mu je predan pismeni izvještaj o dobrani grada. Saznao je sve o rasporedu jedinica, teškog naoružanja i vojnog morala neprijatelja.

Gavro ga je u tom izvještaju upozorio da će u Milanovom rajonu djelovanja biti najteže slomiti caropoljski otpor. Iako bez vojnog znanja Caropoljski borci su emotivno vezani za ovaj kraj i to im daje snagu da ustraju u obrani a kroz borbu stekli su ratnu otupjelost pa djeluju smireno i proračunato u borbi.

Može se slobodno reči da su oni zaustavili Srpsko napredovanje, nanijevši u nekoliko navrata strahovite gubitke jedinicama koje su pokušavale proboj. Stoga Milan prvi proboj treba izvesti na području Vrbice. To je slaba Tačka odbrane jer malobrojnom ljudstvu stižu različite popune koje ne poznaju teren a i bez ratnog su iskustva.

Nakon proboja treba čekati da Caropoljani dio svog ljudstva pošalju ( a poslaše bio je siguran Gavro) da bi povratili izgubljeni položaj i da bi ponovo povezali liniju odbrane. Osvojeni položaj neka Milan dobro utvrdi a zatim u većem omjeru da udari na Goloj planini i to na rejonu Ivlja, Jelik, Podovi zadajući smrtonosni udarac caropoljskoj raširenoj odabrani.

Tim udarcem treba biti razbijena i najbolja muslimanska jedinica, za koju se Gavro pobrinuo da bude stalno na tom terenu a poznata je kao Halidova jedinica. To će zu caropoljski biti i njen kraj. Važno je da Milan uspijeva u prvom pokušaju da bi povratio izgubljeno samopouzdanje Srbskih boraca. Nakon toga će im se pridružiti skoro sve Srbske jedinice sa tog područja i otpočeše sveobuhvatni napad. U tom napadu Milan će sa svojim ljudima koordinirati između jedinica raspoređenih u rejonu Vrbica- Carevo polje- Pšenik- Barevo. U munjevitim akcijama izbacivat če neprijatelja iz rovova otvarajući put Srbskim borcima ojačanog morala zbog njegovih uspjeha.

Takav način ratovanja tj. neposredne borbe, malo tko je mogao da izdrži. No on i njegovi ljudi su bili obučeni za to i radili su to više nego dobro. Samo pazi govorio je sam sebi, ovdje je počelo naopako. Samo taj slučaj od prošle noći kojeg su trebali maksimalno iskoristiti okrenuo se protiv njih. Sam plan kojeg je Gavro stvorio na osnovu informacija sa terena bio je fantastičan ali je propao mojoj nesmotrenosti ili bolje rečeno kukavičluku Jovanovih ljudi. Inicijativu koju su trebali steči ubojstvom tražioca leša izgubili su. I ne samo to, nego je sad i Gavrina sigurnost dovedena u pitanje. To mu moram odmah javiti. Zatim tu je i nestanak trojice mojih ljudi.

Da su živi već bi se pojavili, zaključi gaseći cigaretu. Sve to zahtjeva brzo djelovanje pračeno uspjehom. Još jedan neuspjeh bio bi fatalan ako ne i koban za borce ovog kraja. Fama o Goloj planini mora biti razbijena i to odmah. Pucnjava poče da jenjava i upravo tad kao da su samo to čekale počeše ih zasipati bacačke granate. Prve su ih preletjele. Zatim jedna od onih manjih bacača, rasprsnu se među skupinom ščučurenih Jovanovih ljudi. Vrisak se stopi sa eksplozijom. Milan se automatski ispruži po zemlji dok se bacačke granate stadoše rasprskavati među njima. Granate su ih zasipale tako precizno da se Milanu učini da če poginuti u roku sljedećih pet minuta. Činilo mu se nevjerojatnim ali mu se ta misao zadrža u glavi da ih neprijatelj vidi. Ležeći potrbuške, osjećao je suvremena na vrijeme kako ga prelječu geleri granata. Prokletstvo kakva preciznost i tad prvi put poče da razumije strah Srbskih boraca na ovom terenu. Radilo se o ratnoj sreći a ona im ovdje nije bila naklonjena. Bar ne do sad. Granate se nastaviše rasprskavati još neko vrijeme držeći ih prikovane uz vlažnu zemlju, naprežući im već ionako prenapete živce. Odjednom sve utihnu. Tišina poput mrtvila spusti se Hrastovom šumom. Prošlo je. Gotovo je. Granate ne dolijeću više mislio je Milan, odvajajući se od mokre zemlje.

Tišina pokrenu i ostale a tihi uzdah olakšanja, prostruji uspravljajući ljude, zahvalne iznenadnoj tišini. Istovremeno i uplašene da je ponovo ne uzburkaju i da ponovo pokrenu gromoglasni užas. Milan polako kao da razgibava umorne noge krenu ka svojim ljudima.uspravljali su se u klečeći borbeni položaj. Nije bilo potrebe da ih hrabri, niti da im govori što da rade. Oni su bili profesionalci, naviknuti na ovakve situacije držeći sve osjećaje pod kontrolom. Klečeći sa spremnim puškama i glavama što su tek nešto provirivale iznad vrha plota,promatrali su teren ispred sebe mirno čekajući. Tad ugleda tri čovjeka zaposlena nečim na zemlji. Po njihovim pokretima svati da imaju pogođenog. Stiže u trenutku kad pogođenog lagano okrenuše na leđa. Odmah, na prvi pogled svati da više ništa ne mogu učiniti za njega. Granata mora da je pala sasvim blizu njega, parajući mu gelerima tijelo sa lijeve strane. Zahvatili su ga ispod rebara, otkrivajući mu i neke unutrašnje organe. Izgledalo je da svojim pulsiranjem usisavaju nadolazeću krv. Prizor je bio strašan. Pogođeni nije ispuštao krikove bola, iako je bio pri svijesti. Poručnik Savić sjede pored njega, pokušavajući riječima uliti tračak nade u bolom zamagljeni um. Druga dvojica, vjerovano najvećim tamponima iz prve pomoći, pokušavali su prekriti ogromnu ranu svjesni gluposti samog postupka. Jednostavno su morali nešto da učine za čovjeka pri svijesti. Nakon nekoliko trenutaka, pogođenom se pođoše usne kriviti i trzati. Zatim širom otvori oči naprežući se u posljednjem pokušaju da probije tamu nadnesenu nad njim. U tom pokušaju je i prestao disati a svjesnost dolazeće smrti izbijala je iz ukočenog pogleda. Savić se uspravi trljajući mokro lišće između ruku, čisteći ih od krvi. Izgubismo još jednog, gotovo bez borbe. Ili ovo sranje možemo nazvati borbom. Neznam. Milan ga pogleda u oči. U Savićevom pogledu nije bilo optužbe, samo bijes i Milan razumje, što on želi da kaže. Nisu imali dovoljno ljudi da ih ovako gube u ovoj prokletoj šumetini. Tad se upita da li je pokazao dovoljno odgovornosti da izbjegne smrt ovog čovjeka. Učinio je za njega isto što i za ostale a svi su oni došli ovdje dobrovoljno. Da ubijaju ili da budu ubijeni.

A on če kao dobar oficir omogućiti da više ubiju neprijatelja, nego neprijatelj njih. Samo ni jedne ni druge ne smije nositi kao grižni teret. Tog ne smije biti u ovom bar za njega prokletom ratu.

– Prebaci ga do staze a ostali neka i dalje motre. Ja idem da porazgovaram sa Jovanom a moram o ovom da izvjestim i našeg čovjeka u Jajcu.

Nakon tog čemo odlučiti šta dalje. Pogleda još jednom mrtvog čovjeka i krenu ka Jovanu. Koračajući mislio je o opravdanjima koja je pružao sam sebi kao i o njihovoj ispravnosti, dok mu je neki glas iznutra podsmješljivi ukazivao na lošu ratnu sreću. Na sreću koja im nije naklonjena na ovoj planini. Iskesi se poput vuka, tjerajući prezirim takve misli od sebe. Stigao je do Jovana upravo u trenutku kad mu je jedan saopćavao da imaju dvojicu ranjenih i da ih treba prebaciti do ambulante na Milama. Jovan bez ikakvog osjećaja reče jednom od svojih vodnoka – Stojiću, pobrini se za to. Ovaj odmah krenu a Jovan se obrtati Milanu pitanjem.

– Kako stoje stvari kod tebe? – Imamo jednog poginulog. – Stojiču – pozva Jovan vodnika koji se udaljavao.- Trebati još dvojica. Izrekao je to nekim oduševljenjem dok mu je prikrivena zloba izbijala iz očiju. Vodnik kimnu glavom, potvrđujući da je razumio. Milan poželi da šakom razbije cerek sa Jovanovog lica. No unatoč jakoj želji on mirno progovori.

– O propaloj zasjedi moram da obavijestim našeg čovjeka u Jajcu.

Jovan uperivši prst u vezistu cimnu rukom natrag a vezista poput psa pritrča. Objasnivši mu hitnost poziva Milan mu izgovori potrebnu frekvenciju.

Nakon nekoliko uzastopnih pokušaja veza je uspostavljena. Iako je razgovor bio otvorenog tipa njegov smisao mogli su razumjeti samo direktni sudionici.

Završivši razgovor Milan se ponovo obrati Jovanu govoreći – ti možeš sa ljudima da se vratiš u logor na Milama ja sa svojima moram……….

Tonćo Ladan

U prosirenom smislu caropoljani su mile borci vrbica carevo polje barevo psenik i mnogi drugi..moj poseban pozdrav Anti Lukicu koji je u to vrijeme imao kutiju cigareta za mene.. gospodine Šimunoviću vi ste bili borac dva puta smo se sreli kad smo pokušali da povratimo ćanino polje nismo uspjeli prejaki su bili za nas i drugi put u bolnici kod Franje najveceg hrvatskog borca..bili ste borac..ostani to ja vas molimn..Tonćo Ladan

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement