Prvi opat u samostanu je Krist. Već od samih početaka monaškog života monasi su nazivali svoga učitelja “abba” (otac), a monahinje svoju učiteljicu “amma” (majka).
Opat u samostanu (Kući Božjoj) je namjesnik Kristov. Benedikt traži od opata da se uvijek sjeća naslova kojim ga oslovljavaju – “abba”. Opat je duhovni otac. Služba opata je teška i naporna zadaća. Ona se sastoji od vođenja “duša” i služenja “različitim ćudima”. Vodstvo “duša” uključuje odgovornost za svakog pojedinog brata u samostanu. Benedikt naglašava kako opat ne smije zaboraviti da odgovara i za svoju dušu. Dva se puta u tom poglavlju naglašava kako će opat na sudnjem danu polagati račun za “vođenje duša” i upravljanje samostanom. Od opata se očekuje da više upravlja primjerom svoga života i djelima negoli riječima.
Samostansku obitelj čine monasi. Svaki monah je jedinstven, ali i različit po naravi i podrijetlu. Benedikt izričito traži od opata: “Neka u samostanu ne razlikuje jednu osobu od druge” (RB 2,16). Ni jedan monah nema prednosti pred drugim. Ono po čemu se mogu razlikovati jesu samo dobra djela i poniznost.
Benedikt je iskusan. Poznaje različitost ljudskih naravi. Zna da opat treba jedne monahe opominjati, druge savjetovati, a treće koriti. Sveti Bazilije savjetuje kad je u pitanju korenje: “Kod korenja valja sačuvati poštovanje, kao što ga otac ili liječnik iskazuje bolesnom sinu, napose ako je ljekovita mjera teška i ako ražalošćuje.” Opat treba u isto vrijeme biti blag kao otac, a strog kao učitelj. Razboritost i mudrost je znati kada postupati kao strog učitelj, a kada kao blagi otac. Nemoguće je da svi monasi budu savršeni i bez pogrešaka. Opatu se savjetuje da odmah reagira čim uoči pogrešku. Kazne bi trebalo uvijek gledati kao terapiju. Benediktu je važno da se opat zna “prilagoditi i ravnati prema naravi i shvaćanju svakog pojedinca” (RB 2,32).
Opat je odgovoran za sve u samostanu. Zacijelo, mora mu uvijek na prvom mjestu biti spasenje duša, a onda tek i briga za “prolazna, zemaljska i propadljiva dobra”.