Protiv Wisle u srijedu odigrat će Jakov Gojun posljednji europski domaći nastup prije konačnog silaska s parketa.
U srijedu će protiv Wisle u Areni Jakov Gojun odigrati svoju posljednju europsku utakmicu na domaćem terenu. To je posljednji susret Zagreba ove sezone u Ligi prvaka u Areni. Kraj neće biti sretan, jer Zagreb se oprostio, ali odlazak kapetana u 40. godini s terena svakako je stvar za zapisati.
Gojun će u travnju imati 40 godina. Imao je lijepu karijeru, igrao je za velike klubove, bio hrvatski reprezentativac, osvojio šest medalja u dresu reprezentacije.
Službeni oproštaj je napravljen protiv PSG-a nedavno?
– Istina, ja sam to želio, jer je i PSG bio moj klub u kojem sam proveo lijepe dane, a došlo je nakon Eura na kojem je reprezentacija zabilježila lijep rezultat.
Očekivao se ljepši oproštaj, ali rastanak s Europom nije prošao kako ste zamišljali?
– Ne mogu reći da smo u bajnom stanju. Izgubiti tako kako smo mi izgubili u Barceloni je nedopustivo i teško je bilo što reći. Nije ni prvi ni zadnji put da se događa da se sami moramo čupati iz ovakve situacije. Nije problem poraz od Barcelone, ni od PSG-a, pa moguće ni od Wisle, ali način na koji se gubi ipak je bio previše. To nema apsolutno nikakvog smisla.
Vi niste bili u Barceloni?
– Kao da jesam, ne mijenja to stvar, jer to je i moj poraz. Barca nas je najavila s pričom kako je bilo nekad i to sugerira da imaju izuzetno poštovanje i da im je svaka utakmica sa Zagrebom posebna motivacija. I djelovali su tako na terenu. I ti vidiš da oni to pamte, da im je to motivacija. Djelovali su tako. A mi? Korektno po imenima, ali na terenu druga priča. I tu se nema što dodati, samo popravljati. Moramo se dignuti, nema druge. Imamo Wislu, pa GOG, pa odmah nakon danske gostovanje u Našicama. Jedno je sigurno, ovako ne smijemo izgledati. Ja znam da neće biti lako, da priče kao “mi smo dobri” neće proći same po sebi. Naučio sam to u životu i zato pušem i na hladno.
Želio je naglasiti…
– Znam da nam ove sezone jako nedostaju i Mandić i Srna i Dibirov, ali zvao je Timur, zvao je Čupko iz Makedonije da pita što se događa. I sama ta činjenica kaže da to nije prilično Zagrebu. Kako god bilo do kraja, moramo to pokazati u posljednje dvije utakmice ove sezone u Europi.
Karijera je u finišu, na kraju sezone napuštate parket?
– U travnju će mi biti 40 godina, osjećam da je dosta. Umaram se, previše mi treba za oporavak, teško se nositi s mlađima, moraš puno raditi da bi to mogao. A nije više lako. Lani sam se nećkao, bi – ne bi, pa sam ipak odlučio ostati. Nisam mislio da će biti tako teška godina, da ćemo gubiti toliko, jer ne volim gubiti ni s djecom na PlayStationu.
Jakove, kako je sve počelo?
– Ja sam rođen u Splitu, prezime vuče od Trilja. Mlad sam otišao u Rijeku sa 17,5 godina. Počeo sam s rukometom u osnovnoj školi. Htio sam kao svako dijete u Hajduk, ali koordinacija i visina nisu bili realni za to. Profesorica Janković me uvela u sve to, njoj sam zahvalan najviše.
Puno ste prošli, sjajnih klubova, sjajnih suigrača, reprezentacije?
– Tri države – tri jezika, tri ozbiljna kluba i na kraju povratak u Zagreb koji je nastavak te priče. Znao sam što radim i jako sam zadovoljan sa svim.
– Bio sam lijevi vanjski, najbolje je bilo kada me Lino Červar pozvao sa 23 godine, vidio je da mogu biti taj koji može zamijeniti Dominikovića i Špoljarića. Nekorektno bi bilo reći da ću igrati kraj Lackovića, ali bio sam tu, sretan da je tako. Kod Talanta Dušebajeva u Španjolskoj igrao sam u dva smjera. Zamijenio sam Dinarta u PSG-u, imali su bolesno veliki budžet, imali su Narcissea, Hansena i znaš da nemaš tu što posebno tražiti. Philippe Gardent me vidio kao obrambenog igrača i otad sam to postao. Šest godina u Füchse Berlinu bila je posebna priča. Tada se Berlin gradio da bi bio ovo što je danas. Bob Hanning me doveo, a Bundesliga je bila najposebnija u mojoj karijeri. To je rukometni NBA, nešto sasvim drugačije od svega ostalog. Iz tog tima ostao je samo Lasse Andersson danas u Berlinu. A najljepše za život mi je bilo u Madridu, nije bilo lako prijeći u Pariz koji je donio puno stresa, ali sve je to bila vrijedna lekcija.
Bili ste dio jedne odlične mlade generacije hrvatskog rukometa?
– Je, dobri smo bili, drugi na svijetu i treći u Europi u Kataru i Srbiji, taman sam ulazio u reprezentaciju. Vladimir Canjuga je bio trener. Musa, Čupić, Kopljar i ja napravili smo karijere, bili su s nama Đono, Svalina, odlični. Imao sam svoj put, a kada me Lino 2009. gurnuo na SP uz Čupića i Duvnjaka u vatru da napadamo svjetsko zlato, meni je to bila bajka, da sam uz Balića, Metličića, Lackovića… Jako sam ponosan na te dane.
Imali ste puno odličnih trenera?
– Jesam i doma i vani. Lino, Goluža, pa svi u Zagrebu, vani Dušebajev, Raul, Richardsson, Petković, Sievert. Od svakog sam naučio nešto i ne volim izdvajati.
A bilo je i puno velikih suigrača. Recimo, kada biste birali najbolju sedmorku s kojom ste igrali, kako bi izgledala?
– Ja bih izabrao prvo sve naše, ali ne bih izdvajao nikog, jer to je jako nezahvalna stvar u takvoj masi sjajnih igrača koje smo imali. A kada smo kod stranaca, recimo, sedmorka bi bila – na golu Omeyer, Šterbik ili Hombrados, svejedno; na lijevom krilu Källman, na desnom Abalo ili Lindberg, na crti Aguinagalde, a u vanjskoj liniji Hansen, Narcisse i Lazarov. Moraš biti ponosan jer to je uz Ivana Balića i Nikolu Karabatića najbolje na svijetu.
I privatno ste napravili veliki posao?
– Imam divnu obitelj. Imam suprugu koja mi je najveća podrška, imam četiri sina. Marku je 19, Niki 11, Karlu 8, a Ivano je star tek 5 mjeseci. Svi su ili će biti rukometaši.