Predstava „Molim, ne zaklanjajte mi sunce!“, Jajačkog amaterskog kazališta, jest amaterska predstava, ali s temom i motivima s kojima bi se teško nosili i profesionalci. Predstava je slojevita i nekoliko je suvremenih problemskih pitanja kojima se bavi: otuđenje među ljudima, sukob pojedinca s društvenom sredinom, nerazumijevanje, nemogućnost da ostvarimo potencijale u skučenoj sredini, usamljenost, strah od odbacivanja, želja da zadržimo tradicijske vrijednosti koje preferiramo ispred onog što nam moderno društvo nameće. Svaki lik donosi neku od navedenih tema.
Upoznajemo Djevojčicu koja se u bijeloj haljini igra u pijesku. Pijesak je simbol protjecanja vremena, a vrijeme nemilosno leti. Proći će vrijeme djetinjstva, mladosti i da smo toga neprestano svjesni, vjerojatno bismo „otimali radost danima što lete“. Nesvjesna prolaznosti i protjecanja vremena, nesvjesna pokvarenosti svijeta i ljudi (bijela haljina simbolizira čistoću i nevinost), Djevojčica je najsretniji lik u predstavi. Ona skakuće, brojeći od jedan do…, a zatim i pjeva naglas ono što i odrasli ponekad zavape: “Kad bi svi ljudi na svijetu odlučili da…“
Iako se ne čini da su u međusobnom odnosu, možemo dovesti u vezu Djevojčicu i Majku. Majka upravo tako zamišlja odgoj svog djeteta, u igri na zraku, u pijesku, jer gdje će djetetu biti bolje nego u istraživačkom pohodu u prirodi. Iako misli da su tamo i druga djeca, majka ne zna da je Djevojčica sama. Ona je krenula odnijeti kćeri vodu (izvor života) i tako zadovoljiti djetetovu osnovnu potrebu, ugasiti žeđ i pokazati da je tu, ali je pušta da samostalno istražuje svijet, što je neophodno za izgradnju čovjeka koji će u budućnosti donositi odluke odgovorno, najprije prema sebi, a onda i prema drugima. Međutim, druga djeca su „na sigurnom“, gdje neće uprljati novu Zarinu haljinu, pokupiti bakteriju, oslabiti imunitet, jer sve opasnosti ovoga svijeta vrebaju kad je dijete vani, u pijesku.
Slične probleme ima i Dječak kojeg ne zanimaju igrice ni prelaženje levela. Njega pak „seenaju“, jer, zamislite, želi šutati loptu i to u slobodno vrijeme. Iako provodi puno vremena vani, igrajući se lopte sam sa sobom, on čak ima vremena i za učenje, naime jedini u razredu je dobio dvije petice iz geografije, zbog čega je opet predmet ismijavanja. Dječak se ne može ne zapitati što s njim nije u redu. Tko mu može dati odgovor? Treba li se prilagoditi vršnjacima da ne bi bio sam? Ispravnije je možda zapitati se jesu li vršnjaci usamljeniji u svojim virtualnim svjetovima od Dječaka kojem je lopta najbolji prijatelj?
Upoznajemo i mladu pjesnikinju koja, kako to obično s pjesnicima biva, nailazi na nerazumijevanje okoline. Podsjeća na Baudelaireovog Albatrosa, na Cesarićevog Oblaka. Tko danas čita poeziju? Je li nam poezija uopće potrebna? Čini li poezija svijet i život ljepšim? Mlada pjesnikinja želi potvrdu da je ono što radi dobro i vrijedno. Ljudi, okrenuti suviše ovozemaljskom, nisu svjesni da ona „krvari ljepotu“ i da može oplemeniti njihov život, kao što to može i Baka, još jedna junakinja u predstavi.
Baka entuzijastično kupi smeće po gradu, neprestano se čudeći kako „nigdje ljudi, a smeća koliko hoćeš“. Baka bi rado, kako to samo bake znaju, pomilovala svakog od tih prolaznika i blago opomenula da će sve biti ljepše i čišće ako brinemo za svoj grad i ne zatrpavamo ga smećem. Toliko je životne mudrosti koju bi nesebično darovala svima koji bi našli vremena za kavu ili šetnju s njom. No, druge bake su se prilagodile modernim vremenima i naša junakinja također ostaje usamljena u svojoj misiji da grad učini ugodnijim mjestom za život.
Lik Volontera je volonter po životnom uvjerenju. Frustriran je jer mu se nitko ne želi pridružiti u udrugu koju osniva. Svi su pročitali e-mail, poruku , shvatili da tu nema nikakve koristi za njih, da je udruga poziv na „gubljenje vremena“. Takvo što bi možda donijelo unutarnje zadovoljstvo, što ne razumiju oni koji nisu spremni davati se za ljude, zajednicu. Institucije mu ne izlaze ususret, vjerojatno nenaviknute na takve zahtjeve klijenata i stranaka, a volonterski imperativ je: pomagati ljudima. Volonter ne želi pljesak ni plaću, a to je ono što ljudi oko njega ne razumiju. I Volonter ostaje sam, bez podrške.
Sve odgovore na pitanja koja se nameću u predstavi, akteri su ostavili gledateljima na izbor. „Ljudi u crnom“ su javno mnijenje, oni osuđuju, ismijavaju, ali su i misli i tjeskobe s kojima se nose svaki od likova. Oni su njihovi unutarnji glasovi, demoni koji ih vuku natrag. Ipak, pomogli su da svaki od likova donese odluku za sebe, bez obzira što drugi mislili o tome.
Predstava završava optimistično. „Crni“ i „žuti“ na kraju skupa skakuću i broje do deset, pretvarajući se u djecu i zaigranu masu koja pomirena, uz međusobnu podršku, stvara bolji svijet u kojem se nitko neće osjećati suvišnim. Nitko od njih neće odustati od svojih ciljeva makar ostali usamljeni na putu do njihovog ostvarivanja.
Sva događanja na sceni prati Gradski puhački orkestar, koji su nenametljivi dio same scene, ali njen iznimno važan dio. Oni glazbenom podlogom prate događaje na sceni, ali i previranja unutar samih likova, dajući svemu lirski karakter. To je zaista stilski originalno, nešto na što nismo često nailazili u kazališnim predstavama. To je zasigurno zahtijevalo dodatan trud da se sve uklopi u savršenu i neodvojivu kompoziciju. Gotovo ne možemo zamisliti predstavu bez orkestra.
Scenski rekviziti su reducirani, ali je u njima puno simbolike. Crne kutije – kubusi koje grade, razgrađuju i nose likovi, teret su koji svi nosimo na svojim plećima, punimo, praznimo, pobjeđujemo, ponekad spuštamo, ali samo nakratko, jer opet nam je uzeti ih i nositi kako znamo i umijemo.
U hodu kroz život (kretanje likova po sceni) vidimo da likovi često dižu ruke (obično“ crni“ kad naiđu kraj“ žutih“), zaklanjaju se od njih, a oni su sunca. Nije sunce samo jedno, koje nas grije. Svaka osoba koja donosi radost i nudi nadu je sunce. Tužno je da je rijetkost vidjeti dijete uprljano zemljom (iz koje niče sve što nas održava na životu), dječaka s loptom, kako čeka prijatelje za igru (poput Estragona i Vladimira koji čekaju Godota), ljude koji kupe smeće na ulici, iako nisu plaćeni za taj posao, volontere kojima se rado pridružuju i drugi u plemenitom naumu, majke u igri s djecom, ali ako ih vidimo i primijetimo, ne odvraćajmo pogled od njih.
Ne zaklanjajmo sunca! Podržimo ove naše hrabre sugrađane koji nam nude upravo nadu u bolje i ljepše sutra u našem gradu. Hvala vam!
Julijana Saraf, prof.