Zahvaljujući uvođenju izborne tehnologije, koja u svijetu odavno nije nikakva novost, ali je kod nas, eto, dočekana gotovo kao otkriće električne energije, pobjeda HDZ-a BiH na izborima 2026. napokon je čista kao suza. HDZ je doista izdominirao, što nije osobito iznenađenje. Kad se zbroje logistika, ljudi, kapital, desetljeća vlasti i otvorena politička potpora Vlade Republike Hrvatske, odnos snaga između HDZ-a BiH i Hrvatske petorke ponegdje podsjeća na prizor u kojem Lihtenštajn, pun dobre volje i loše procjene vlastitih mogućnosti, krene u desant na Rusiju.
Tu prednost HDZ BiH nije stekao tijekom jednomjesečne kampanje, nego tijekom desetljeća u kojima su stranačka organizacija, institucije i javna poduzeća ispleli gustu mrežu odnosa koja traje i kada se ugase reflektori i skinu plakati. Javna poduzeća pritom nisu samo gospodarske organizacije nego i inkubatori političkog utjecaja, zapošljavanja i stvaranja dugoročnih lojalnosti, premda bi bilo nepravedno svakog zaposlenika odmah proglasiti stranačkim vojnikom. Kada se tomu pridruži činjenica da predsjednik Vlade jedne članice Europske unije dolazi na završni skup HDZ-a BiH kako bi mu otvoreno dao potporu, jasno je da su jedni na start došli pješice, a drugi službenim automobilom pod rotacijama.
Zato je prilično jeftino Petorkin rezultat objasniti tvrdnjom da se oporba trebala samo bolje organizirati, kao da se desetljeća vlasti brišu jednim koalicijskim sporazumom. Pet stranaka uspjelo je sjesti za isti stol, ali to još ne znači da je ponudilo novu politiku. Dobar dio njihovih najprepoznatljivijih ljudi politički je stasao u istom miljeu protiv kojega danas nastupa, pa biraču često nije jasno gdje prestaje preraspodjela fotelja, a počinje stvarna razlika u načinu upravljanja institucijama.
Petorka je ozbiljnu kampanju započela prekasno, a onda je ono malo dragocjenog vremena trošila na nerealna obećanja i teme koje nisu pokazale da predstavlja bolju i zdraviju politiku. Početnički gaf Zdenka Lučića dao je kampanji pogrešan ton već na početku, a kada su politički argumenti ustupili mjesto personalnim obračunima i udarcima ispod pojasa, HDZ je trebao samo čuvati rezultat dok je Lučić, kao vođa navale Petorke, jalovo tehnicirao s loptom daleko od protivničkog gola.
Najbolji dokaz da problem nije samo u neradu oporbe jest Tomislav Bandić. Zastupnik HRS-a u Zapadnohercegovačkoj županiji posljednje je četiri godine gotovo svakodnevno otvarao teme koje se tiču onoga što političari vole nazivati “malim čovjekom”, od javnog novca do konkretnih prava građana, pa ipak HRS ondje nije uspio pretočiti taj rad u ozbiljniji izborni iskorak. Taj isti “mali čovjek” za kojeg se četiri godine boriš i kojem se obraćaš na kraju ili ostane kod kuće ili svoj glas ponovno dadne HDZ-u. To nije dokaz da se politička predanost ne isplati, nego da jedan angažiran zastupnik ne može sam nadomjestiti prednost sustava protiv kojega nastupa.
I tu dolazimo do najvećeg Petorkina promašaja. HDZ je dobro znao što ima: disciplinirano biračko tijelo koje će, kada dođe Dan D, obući misno odijelo i uredno otići na biralište. Petorka je, međutim, morala znati gdje se nalazi jedini prostor iz kojega može izrasti ozbiljna politička promjena: među ljudima koji su rezignirani, razočarani i toliko umorni od politike da već godinama ostaju kod kuće.
HDZ BiH, dakle, nije pobijedio zato što je odjednom osvojio neku novu političku galaksiju, nego zato što je ponovno besprijekorno mobilizirao svoj svijet, dok Petorka nije uspjela probuditi onaj mnogo veći svijet ljudi koji su od politike digli ruke. Dio HDZ-ove dominacije rodio se upravo iz Petorkina promašaja, iz toga što nije dovoljno rano, dovoljno atraktivno i dovoljno uvjerljivo ponudila razlog za izlazak onima koji već godinama svake izbore sabotiraju vlastitim neizlaskom, jednostavno zato što im se izbor između istih i gorih više ni ne čini izborom. Nisu svi oni potencijalni birači oporbe, ali upravo među njima postoji politički prostor dovoljno velik da poremeti računicu vječito vladajućih. Sve dok hrvatska oporba tim ljudima ne ponudi razlog da se vrate na birališta, HDZ-u neće trebati ljubav većine. Bit će mu dovoljni vlastita organizacija, vlastiti birači i tuđa šutnja.