Connect with us

BiH

Pisci su najopasniji, oni prodaju ideje, aktiviraju udarne grupe…

Volim Jajce

Published

on


ZAGREB – „Nisu to ni pjevači, ni popovi, ni gangaši. Bruno Bušić je pisac, a pisci su najopasniji. Oni prodaju ideje, a ideje su najopasnija roba. Aktiviraj udarne grupe“ – izjavio je jedan od tadašnjih šefova zagrebačke udbe. (Marko Marković) „Operacija Pitagorin poučak“ , Zagreb 1999.god.

A jedna od glavnih ideja Brune Bušića je bila hrvatska pomirba, koja je garancija za obnovu hrvatske države. A hrvatska država u svojoj ideji i praksi je predmet mržnje svih njezinih hrvatomrzitelja, još od Karla Marxa, koji je govorio da se, čak i Hrvati kao otpadak od naroda trebaju pola germanizirati, a pola poturčiti.

“Hrvate možemo pobijediti samo ako su podijeljeni“ (Đilas.)

I moj današnji tekst sa opisima hrvatskih tragičnosti će biti u funkciji hrvatske pomirbe. Ako su u pravu oni koji više galame, a to su oni koji u rukama imaju više medija, onda ja spadam u male galamdžije koji hrvatsku istinu iznose preko Bogom danih portala. „ Istina prolazi kroz vatru, ali ne izgori. Ona ostaje istina“ – izjavio je jedan mislilac. A sada samo nekoliko i mojih opasnih ideja.

– Bijeli križ na Mirogoju je bijela kvočka, koja će na većem stupu narodne slobode snesti preko 1000 malih bijelih križeva.

– Hrvatske novinare iz 40-ih godina, koji su pobijeni da bi Jugoslavija mogla živjeti, čeka, na većem stupnju narodne slobode, slobodan prostor na zgradi Novinarskog doma, gdje će biti otipkana njihova imena.

– Velebitska iskra iz 1932.godine se razbuktala u Olujni plamen 1995.

– Mali AVNOJ iz Mimare održan dok se još pušilo i dimilo iz Vukovarskih rana ( Erazmus Gilda, Goldstein, Pusić, Pupovac, Srbi i Hrvati) sa svojim smrtno opasnim protuhrvatskim sadržajima zbog hrvatske slijepoće evo i danas pokazuje svoje rezultate.

– Kumrovec sa svojom okolicom, Maceljom i Zagorskim selima, sa tisućama hrvatskih vidljivih i opipljivih kostura je veliko groblje koje groblje je mjesto svijeća, cvijeća, molitve i ptičijeg cvrkuta, a ne mjesto gdje se igra kolo i slavi počinjeni zločin.

– Visoko na nebu iznad svih država;i Rusije, i Kine, i Turske i Izraela…na njihovim jezicima lebde riječi. Za domovinu spremni.

– Na stadionu Wembley gdje je Hrvatska nogometna reprezentacija, pod vodstvom velikog Slavena Bilića savladala Engleze, nije bilo samo sedam tisuća hrvatskih navijača nego puno više. Iznad stadiona je lebdjelo stotine tisuća kockastih duhova koji su čarter letovima pristigli sa podzemnih aerodroma; Tezna, Kočevskog roga, Macelja i drugih 1700 Hudih jama.

– Gospodine Goldstein i gospodo iz Židovske zajednice. Židovi i Hrvati imaju puno toga zajedničkog; I svoje holokauste, i svoje novostvorene države, i veliku dijasporu, i demokratska uređenja itd. Prilikom godišnjih komemoracija nedužnim židovskim žrtvama sa područja Hrvatske države iz 40- ih godina, a za koje žrtve je ona odgovorna, vjerujem da će u Židovskoj zajednici, u demokratskom ozračju, prevladati oni kadrovi, koji su oslobođeni od lažnog jugokomunističkog i velikosrpskog mita po pitanju broja žrtava, i da će se držati povijesno istinitih izvora.

A sada nekoliko rečenica o svim i svačijim ratnim tragičnostima, a prvenstveno hrvatskim.

Ponosni dalmatinski Hrvati, ribari i težaci spašavajući goli život od talijanskih fašista, odlaze u šumu, gdje mnogi, mimo svoje volje postaju žrtve Staljinove ispostave komunističke partije, koja ih gura (Vicko Krstulović) kao pomagače i spasitelje Tita i njegovih terorista, koji bježeći preko Neretve i Sutjeske sa sobom vode i dosta svojih ranjenika.

A što si tamo tražio? Pita 70 godina poslije, savjest hrvatskog društva, prvi čovjek HŽD-a i HNES-a, prof.dr.Zvonimir Šeparović, jednog preživjelog borca, koji se još uvijek ponosi tragedijom Neretve i Sutjeske, gdje je ostavilo živote 8000 njegove divne dalmatinske mladosti. A što su tražila srpska i crnogorska mladost na Kupreško malo poljce što pozoba Crnogorce? Dovela ih je tamo na prevaru zloglasna komunistička partija. Ako nestane Srba i Crnogoraca, bit će Kineza. Glavno je da pobijedi naša ideja. Govorili su jugokomunisti.

Sredinom veljače, prvi bataljon druge dalmatinske biva raspoređen 20 km južno od Jablanice u selo Vrde, rodno selo pisca ovih redaka. Kako mogu partizani biti Hrvati, a borili su se protiv Hrvatske, a za jugoslaviju. Bio sam kao 15-godišnjak znatiželjan. Eto mogu, uze riječ susjeda Mara. Jesu ‘Rvati, katolici, Sinjani. Dolazili su kod nas u Brdo gdje smo čuvale ovce. Nosili su bile gaće pa smo ih mi zvali bilogaće. Na duhanskim kutijama su imali urezane petokrake. Njihov zapovjednik Đuro Milanović je dobro surađivao sa mještanima. Neki su sa sobom nosili i krunice.

Njihovom svećeniku Stipanu ispod Mosora, uz pomoć moćiju voda je provrila na srid ledine. Poslije dobro naciljane talijanske bombe usred njihovog štaba, sa nekoliko poginulih i duplo više ranjenih, razvilo se kolo. Hvatajte se drug do druga, neće biti borba duga. Isticale su se Marija plavuša, rumena i bucmasta te Luca garavuša sa povezanom crnom krpom na glavi jer je toga dana ostala udovica. Želio sam reći da su svi ti mladi ljudi komunistički ili nekomunistički jednoumnici naši veliki tragičari koji će preživjevši pakao Neretve i Sutjeske stići i do Bleiburga, gdje će za sve svoje nevolje ideološki jednoumno tragično optužiti i kažnjavati svoje sunarodnjake branitelje tadašnje države Hrvatske.

I na kraju ću se pozabaviti pitanjem. Otkuda Ivica Đikić iz Tomislavgrada, iz hrvatske obitelji, među četničko-svetosavskim urednicima Ferala, Novog lista i Srpskih novosti.

„U njemu žive dvije osobe“. (Šime Prtenjača Nedjeljom u 2).

“Đikić je totalno izgubio svoj identitet”. (General Glasnović).

Ljubu Pačar, kasnije Đikić, sam sretao kao kolegicu i djevojčicu s kamena sredinom 70-ih godina na FPN-a, kao literalno i pjesnički nadarenu koja piše već od svoje 12-e godine po raznim jugočasopisima i dobiva razne nagrade. Godine 1985. izlazi njezina knjiga TAJNA. Knjige se pišu da bi se čitale, pa vam ju ja toplo preporučam.

Od ljubavnih pjesama, mladenački iskreno i osjećajno napisanih izdvojit ću par njih.

TAJNA. Ima jedna zvijezda koja noću ne sija. Danju se ne vidi, meni uvijek svijetli. Ona je moja tajna.

VOJNIKU. Svi proljetni cvjetovi imaju boju tvoje uniforme. Svi proljetni cvjetovi mirišu na podmazano oružje. Svi pupoljci na drveću imaju oblik metaka. U svakom cvijetu u proljetnom vjetru, ja vidim lik vojnika. Vojnika više nema, ni čekanja, ni ljubavi, ni življenja.

“Bilo bi dobro i lijepo kada bi ova pjesnikinja, ono što tajnom nagovještava, drugom knjigom već potvrdila, proširila i konačno uobličila” – kaže Jozo Mašić u svom stručnom mišljenju o knjizi.

I poštovanu Ljubu Pačar- Đikić, ljubiteljicu pera, s obzirom na sve ono što je doživjela i proživjela, skupa sa mnogima od nas, ubrajam među hrvatske tragičare.

Dnevno.ba



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement