Filip Hrgović postao je svjetski prvak nakon što je slavio protiv Mosesa Itaume. U noći sa subote na nedjelju, još jednoj u kojoj je sparina parala bosanskohercegovačku noć i jednostavno nije dala disati, otvarao sam poveznice koje sam dobivao od meni bliske osobe, ali nikako zbog raznih ograničenja da cijeli meč odgledam kako treba. A i u onim trenucima kada bi mi to pošlo za rukom na nekoliko trenutaka, nekako mi Hrgović nije izgledao najbolje. I onda sam u jednom trenutku zaspao, vjerojatno umoran od svakodnevnih obveza, a iz sna me probudiše majčine riječi: “Hrgović je pobijedio.” E, nakon toga se više nije dalo zaspati.
Ponos je bio neopisiv. Hrgović mi se od početka sviđao zbog svoje skromnosti i u mnogočemu me podsjećao na našeg bombardera s Neretve, Damira Belju, koji bi, da nije bilo ozljeda, danas također bio u svjetskom vrhu. No, srećom, Hrgović nam je vratio sve te neprežaljene situacije tijekom desetljeća, te apsurdne situacije koje su nas gurale s vrha, pa i onu neprospavanu noć kada je Željko Mavrović imao Lennoxa Lewisa, ali nikako nije išlo do kraja. Ovoga puta sve se okrenulo na našu stranu. I opet je uspio netko tko je naše gore list.
Za Livno se često kaže da je ono i u imenu Bosne i Hercegovine. Ne bih ovdje ulazio u to što je kome bliže, ali kao netko s prostora zapadne Hercegovine Livno doživljavam itekako bliskim. Kada se nađem ondje, dobro se osjećam. Jer Livno daje fenomenalne ljude: mudre, hrabre, spremne riskirati, ali i odane. Filip Hrgović je po ocu Peri Livnjak. Od očeve smrti u travnju 2022. nikada se, čini se, nije do kraja oporavio. I siguran sam da je, u trenutku kada je podignuo pojas svjetskog prvaka, u sebi pomislio na oca, posvetio mu trofej i zapitao se koliko bi on danas bio sretan da vidi ovaj veličanstveni uspjeh. A bio bi itekako. Jer otac je vjerovao u Hrgu i onda kada mnogi drugi nisu.
Postojao je još netko tko više nije među nama, a tko je držao do Filipa Hrgovića. To je Milan Bandić, čovjek koji mu je pomogao izgraditi dvoranu kako bi imao gdje vježbati i pripremati se za svjetske uspjehe. Za razliku od mnogih koji su nakon Bandićeve smrti okretali glavu, Filip Hrgović tu gestu nikada nije zaboravio. I zato je velik. Velik je i zato što je začepio usta svima koji su ga vrijeđali, podcjenjivali i omalovažavali zbog “gena kamenih”, zbog tog inata koji nosi Hrvat iz Bosne i Hercegovine, čovjek koji svoje ne zaboravlja i koji za trobojnicu daje sve. Pobjeda Filipa Hrgovića jedan je od najvećih trenutaka ne samo hrvatskog sporta nego i sporta u svjetskim okvirima. Opet je jedna mala zemlja dala šampiona. Opet je jedan čovjek iz našeg naroda pokazao da se iz kamena, odricanja, tuge, ponosa i upornosti može doći do vrha svijeta. I taj kraj, taj grad i taj mentalitet pobjednika ponovno su u fokusu javnosti. One javnosti koja je često nepravedna prema Hrvatima u BiH, koja ih ne razumije, podcjenjuje ili bi ih najradije svela na fusnotu. Ali to je nemoguće. Jer geni kameni su opstali i opstaju. A od ove noći ti su geni i na vrhu svijeta.