10 C
Jajce
Ponedjeljak, 26 veljače, 2024
JajcePodmilačje

Podmilačje naše praproštenište

Zapis glasila Svjetlo riječi iz 1983.:

Misliš, pretijesna je ova dolina i za pjesmu i za molitvu ovih tisuća duša. A nije bila pretijesna, nisu bile tisuće, bila je samo jedna duša. Jedna u tisućama. Željna zdravlja, željna sigurnosti. Brda okolo miruju, nebo je blizu, priroda bi htjela biti svjedokom obnavljanja krsnog zavjeta ovog naroda Božjega Vama ne treba opisivati i „tumačiti“ gdje je Podmilačje i zašto je ono glasovito. Vi ste vjerojatno već bili ondje. Bez obzira gdje živite i čitate ove novine. Toliko nas se skupi u ovo svetište svetog Ivana Krstitelja na ova dva njegova dana (23. i 24. lipnja) i teško je pretpostaviti da Vi barem jedanput niste hodočastili onamo.

Tako i ove godine. Vozimo se automobilom u srijedu poslije podne, dva dana pred svetkovinu, i kod Donjeg Vakufa pozdravljamo putnike – pješake, mlade, vrlo mlade. Stariji nemaju povjerenja u svoje noge ni u igru brzih vozila po cesti, osigurali su sebi mjesta u autobusima. A ovi mirno idu rubom ceste, ne broje kilometre koje su prešli od Bugojna, Rame, Hercegovine, Banjaluke. Idu u grupama, braća i sestre, rođaci, školski drugovi, vojnici na dopustu. Svi će oni u Podmilačju odložiti svoj umor u podnožju kipa sv. Ive, „proroka, više nego proroka“. Oni, međutim, ne idu njemu nego Onome na koga Ivan tako sigurno i točno upućuje stoljećima u Podmilačju.

Podne je, dan uoči svetkovine. Prividno, ništa se još ne događa. U dolini Tabašnici, između crkve i župnog stana, kojom grglja Vlaški potok, nadsvođen betonom, trava, svježa i njegovana, čeka da bude pogažena, žrtvovana za opće dobro. Prigrijava, bit će kiše, ali i to je dobro, jer, kako kaže fra Leon, kapelan u Podmilačju, kiša usmjerava čovjeka prema ozbiljnosti.

Dok još nije počeo »program«, obilazim oko crkve, tražim sudbine. Pitam mladića uz ogradu, zašto se osamio i zašto mu je teško srce. »Potegao« je iz Austrije, iz Feldkircha, ovamo da vidi sa svetim Ivom što je s njim, zašto ga tišti melankolija i svijet ga ne može obradovati. Razgovaramo, vidim, duša je načeta, čovjek je bolestan, kad mu je duša bolesna. Pravoslavni je, iz Korduna, još kao dijeta nije trpio psovku u svojoj obitelji, patio je zbog toga. Vidjet ćemo se još nekoliko puta gore kod oltara na vrhu doline. Jesu li se ublažili ožiljci na njegovoj duši, jesu li, ne znam.

Počinje ispovijedanje u 14 sati. To je dragocjenost Podmilačja. Čovjek uz svog čovjeka, vjernik uz svećenika, sjedi uz njega na istoj klupi, otvara dušu koja je na hodočasničkom putovanju rasla, zorila; sad se rješava otrova zemlje – grijeha.

Molitva za snagu

Kip svetog Ive nosi se u procesiji iz crkve do sjenice i postavlja ondje da ga obilazili zavjetnici. I tada baš počinju liturgijski obredi proslave Boga i sv. Ive, svete mise gore na oltaru, pod svodom drvenog križa i betona. Pod »vedrim nebom« koje nije ravnodušno razapeti su mu oblaci kao plahte od brda do brda, neće nas pustiti da ne mislimo na njih i da ih se ne pribojavamo. Uz oltar su već bolesnici, bolesna djeca i njihovi roditelji koji sad mole za zdravlje djece ali i za snagu da im i dalje mogu služiti. Zaboravili su sad na znanost i pustili je da i dalje vodi svoju borbu s bolešću a oni, dostojni čuda, ne misle da je Bog predradnik u servisu za ozdravljenja, mole samo za snagu.

Uto se pod misom u 17 sati odjednom rasplakala djeca pa se rasplakalo nebo, kišobrani su naglo sunuli uvis i raširili svoja krila nad dolinom. U natjecanje s kišom upustio se misnik fra Gabrijel, propovijeda, riječi tople, iz duše tople, brišu suze, brišu kapljice kiše s kose i kišobrana. Vidim, odoše oblaci neobavljena posla.

Zatim misa za bolesnike u 18 sati. Dramatičan susret molitve i nevolje. Svećenici polažu ruke nad djecu, roditelji polažu ruke. Svi pjevaju: Gospodin je moja snaga. Trenutak uzvišen, novozavjetni. Čovjek je sad tako blizu samom vrhu Golgote, visi na križu svoje patnje, na istom križu s Kristom i vidi da mu je tu mjesto do smrti, do uskrsnuća.

Pitaju: hoće li biti film? Nema ove godine filma, ove spomen-godine otkupljenja nema filma. Ali neće biti ni sna. Ima Liturgija svjetla. U 21,30 sati pale se u rukama hodočasnika svijeće, mnoštvo svijeća oko križa i povorka kreće od crkve prema oltaru na vrhu doline obavljajući pobožnost križnog puta. Zvučnici zvonko prenose poruke križnih postaja do duša koje prožima blaga jeza, jer nikad ovako u noći, ovako blizu križu nisu išle za Kristom i pratile ga na putu njegove muke.

Ono noći što je još preostalo, proveli su hodočasnici u autobusima ili u crkvi. Crkva nije bila zatvorena kao inače, jer noć je bila hladna, trava je bila vlažna i nije se na nju moglo spustiti da bi se prespavao koji sat. Nego u crkvi, u klupama, uz pobožnu pjesmu, molitvu i komadić sna. A vani, na livadama uz rijeku Vrbas nije bilo bučnog života kao prije kad je iz skoro svake šatre prodavača treštala jeftina glazba s otrcanih vrpci i pozivala na ustanak protiv mira i razuma. Za to treba zahvaliti župniku i općinskim vlastima u Jajcu koji su zabranili točenje alkoholnih pića (osim piva) i pjevanje. Tako ova noć nije bila zagađena nepristojnim pjesmama i cikom pijanih šetača nego se sačuvao dostojanstveni mir i atmosfera prošteništa a bilo je omogućeno i onoj petorici mladića koji su dopješačili iz Međugorja u Hercegovini da se odmore.

Nisi sam

Dan svetog Ive dočekali smo svi budni i predani poslu. Već u ranu zoru pristizali su hodočasnici autobusima i odmah tražiti priliku za ispovijed i druge pobožne aktivnosti. Dan se razvijao mimo do pola desetog sata, do početka mise za bolesnike. To je uvijek vrhunac stavlja. Bolesnici su stiješnjeni oko oltara, svatko bi htio još bliže, zdravi se priključuju pjesmi u slavu sv. Ive, čekaju da na njih dođe red i da pjevaju pripjev: Zazivamo tebe danas, sveti Ivo, moli za nas. Misliš, pretijesna je ova dolina i za pjesmu i za molitvu ovih tisuća duša. A nije bila pretijesna, nisu bile tisuće, bila je samo jedna duša. Jedna u tisućama. Željna zdravlja, željna sigurnosti. Brda okolo miruju, nebo je blizu, priroda bi htjela biti svjedokom obnavljanja krsnog zavjeta ovog naroda Božjega. Ne možeš ostati po strani, moraš se svom dušom prikloniti ruci Božjoj i poljubiti je. Pristati s posvećenom strašću na poziv fra Šimin u propovijedi da odemo s ovoga mjesta s više vjere, više nade i ljubavi i, osobito, s više spremnosti na opraštanje. U tom smo času svi osjetili da smo zato i došli ovamo svetom Ivi a ne »da se nagledamo čuda«. Ne znam, je li se što izvanredno dogodilo, kako se inače može pročitati u župnoj kronici i čuti od svećenika, svjedoka pojedinih izvanrednih zbivanja na tijelima i dušama ljudi. Sve je to tako osjetljivo i neobjašnjivo, nepristupačno ispitivanju i ne treba to naglašavati. Čudo je, a opet je sasvim prirodno, da čovjek ima Boga.

Nakon mise kao da smo sišli s Brda preobraženja opet na zemlju. Prepoznajemo se, pozdravljamo, mislimo na odlazak. Zadovoljni što nas je bilo mnogo, što ima pravo ona pjesma: »Nisi sam, nisi sam…«. Mnogo svećenika, mnogo svjetovnih svećenika iz Hrvatske koji su zajedno s fratrima tako zdušno i strpljivo satima ispovijedali. Pogledao sam u župnom uredu u knjigu: stotinu i jedanaest prijavljenih župniku. A koliko nije!?

Oko podne počela je »akcija spašavanja«. Stizali su autobusi, svatko je žurio svome, ulazio, našao mjesto pa onda možda primijetio da je ušao u pogrešan, izlazio, tražio dalje… Prometnici u plavome imali su ugleda i stekli su novi u tim satima. Jednom su rukom brisali znoj, drugom pokazivali pravac vozačima i pješacima i na kraju, kad se sve sretno svršilo, odahnuli duboko.

Nije bilo sportskih novinara da »odoka« procijene broj prisutnih. A vi to možda želite znati. Pitao sam iskusne sudionike. Nitko nije siguran jer je ogroman prostor. Tko voli brojeve i statistike, neka barem zabilježi ovo: do devetnaest tisuća pričesti, skoro tri stotine autobusa. Mnogo tegobe s putovanjem i tokom noći, malo spavanja, neprilike s kišom, stiska pri obilasku kipa svetog Ive, nitko nezadovoljan. Veliko mnoštvo braće i sestara, nahranjenih kruhom utjehe u ispovijedi, kruhom života u pričesti u ova dva sveta dana, u Podmilačju, u našem praprošteništu.

Ladislav Fišić
(Svjetlo riječi, 1983)

Advertisement

Povezane vijesti

Robert Decešin objavio listu 10 najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Jajce je, po njemu, na 5. mjestu

Glavni Urednik

Cijene će i dalje rasti?

Glavni Urednik

Pogledajte ispovijest ‘žene vuka’ iz Jajca

Jajce Online