Stara priča o dječaku koji je previše puta vikao da dolazi vuk ne govori samo o laži nego o potrošenom povjerenju. Kada se opasnost prečesto proizvodi kao predstava, jednom i stvarna opasnost počne zvučati kao dio iste režije. U javnom životu ta je priča dobila političku inačicu: proizvodi se razdor, živi od slike neprijatelja i stalnog stanja opsade, a onda se, čim se postavi konkretno pitanje, zauzima poza progonjenog pravednika. Tada više nitko ne pita što je istina, nego svi moraju suosjećati s patetikom.
U toj se ulozi posljednjih dana savršeno smjestio DF-ov zastupnik Sanel Kajan, političar bez ozbiljne državničke težine, koji je svoju lukrativnu političku funkciju u Sarajevu dobrim dijelom gradio na produbljivanju podjela u Mostaru i širenju netrpeljivosti prema Hrvatima i hrvatskim medijima. Sada se predstavlja kao žrtva “portalčića”, propagande i mraka koji ga navodno progoni. Retorika je poznata: kada mediji pišu ono što mu odgovara, onda su javnost; kada pitaju ono što mu ne odgovara, onda su “portalčići”.
Pitanje je poprilično jednostavno. Ako federalni zastupnik javno kaže da su fotografije njegove maloljetne djece zloupotrijebljene i da mu je poslana fotografija djece s metkom u kuverti, to više nije stvar dojma. To je ozbiljna tvrdnja koja mora zanimati policiju, tužiteljstvo i javnost. Ne zbog “klika više”, nego zato što se prijetnje metkom ne ostavljaju u magli političkog dojma.
Naravno, svaka prijetnja je za osudu i kaznenu prijavu. Nitko nema pravo prijetiti čovjeku, a kamoli zbog izgovorene ili pisane riječi. Upravo zato teške tvrdnje traže veću odgovornost. Kada se javno govori o metku, obitelji i djeci, javnost ima pravo znati gdje završava stvarna opasnost, a gdje počinje politička upotreba vlastite ugroženosti.
Tu počinje problem. Prema službenim odgovorima MUP-a i Tužiteljstva HNŽ-a, institucije imaju prijave koje se odnose na prijetnje, uvredljive sadržaje, objave na društvenim mrežama i poruke. Sve to treba istražiti, a odgovorne procesuirati. No problem nije u tome što institucije nemaju prijave, nego u tome što, prema dostupnim službenim odgovorima, nema prijave za najtežu i najemotivniju tvrdnju: onu o fotografiji djece s metkom u kuverti.
Upravo je ta slika bila središte njegova javnog nastupa. Ako je prijetnja postojala, morala je biti prijavljena, dokumentirana i procesuirana. Ako nije prijavljena ili dokumentirana, javnost ima pravo pitati je li priča o vlastitoj obitelji pretvorena u scenografiju političkog samosažaljenja.
Kajan na ta pitanja ne odgovara. Umjesto toga vrijeđa medije koji pitaju. “Portalčići”, kaže. Pisanija. Propaganda. To je stara metoda: kada nemaš odgovor, diskreditiraj pitanje; kada ne ponudiš dokaz, govori o hajci. Tako se javnost najprije šokira slikom prijetnje, a zatim se svako pitanje o toj slici proglašava novom prijetnjom.
Mostar nije privatna pozornica za nečije političke neuroze. Ovaj grad ima dovoljno stvarnih rana da mu ne trebaju profesionalni proizvođači novih.
U zemlji u kojoj su korumpirani kvazinacionalisti odavno pretvorili javni prostor u plijen, ništa bolji nisu ni oni koji istu netrpeljivost prodaju kao građansku vrlinu.
Osobito je opasno kada se ta navodna vrlina, sa šovinizmom i arogancijom, financira novcem građana.
Jer u stvarnom životu mostarskih Hrvata Kajan nije ni povijesna trauma ni politička opsesija. Važan im je otprilike koliko i bijela bojica u kutiji flomastera. Zato njegova potreba da se predstavlja kao meta progona djeluje još bizarnije. On se najradije pozicionira u moru političkih nacionalizama koji se brane od neprijatelja koji ih uopće ne napada.
No ovdje nije riječ samo o Sanelu Kajanu. Riječ je o modelu u kojem se najprije širi otrov, a zatim traži zaštita od mirisa koji je ostao u zraku. Riječ je o politici koja bi htjela imati pravo na svaku optužbu, ali ne i obvezu na dokaz.
To ne ide. Tko iznosi strašne tvrdnje, mora podnijeti obična pitanja. Tko govori o metku, mora pokazati trag u institucijama. Tko traži javnu zaštitu, mora prihvatiti javnu provjeru. Tko politički profitira na netrpeljivosti, ne može se predstavljati kao krhka ruža čim ga netko dodirne činjenicama.
Bosna i Hercegovina ne treba nove mučenike po vlastitoj narudžbi. Treba samo minimum javne odgovornosti: ili dokaz i institucionalno procesuiranje prijetnji ili javno povlačenje tvrdnje uz ispriku javnosti.