U 74. godini, danas popodne u Pučišćima na Braču, nakon duge i teške bolesti preminuo je glazbenik Ivan Piko Stančić, potvrdili su nam njegovi kolege glazbenici i supruga Lada. Rodio se u Dalju 7. travnja 1952. godine. Odrastao je u umjetničkoj obitelji i majka i otac su mu bili slikari, a Stančić je od ranog djetinjstva pokazao interes za glazbu i već je 12 godina počeo svirati te je kasnije karijeru izgradio kao glazbenik, producent i akademski slikar.
– Bili smo boemska obitelj, moji nisu bili posebno strogi. Nisu se opterećivali malograđanskim kompleksima da će sin u nesigurne rokerske vode. Rano sam se dohvatio stare očeve gitare, a crtao sam od malena – ispričao nam je jednom u intervju pokojni Stančić. U jesen 1970. grupa u kojoj je svirao, Ab ovo, pobijedila je na jednoj gitarijadi i od tada mu je karijera išla samo uzlazno. Svirao je s Grupom 220, Parnim valjkom, Timeom, Filmom, Električnim Orgazmom, Idolima, producirao je albume Prljavom kazalištu, Đavolima, Bijelom Dugmetu, Idolima, Psihomodo Popu…
– Afirmirao me kontinuitet i predanost poslu. Imali smo sreću da smo stvarali u zlatnom periodu. Rock je bio puno jači medij od samih medija, svojim porukama globalno je usmjeravao razmišljanja mladih. Danas je tu ulogu preuzeo hip-hop, a rokerskih je poruka malo – govori nam je Stančić 2012. godine u intervju. U sjajnom razdoblju novoga vala živio je suludim tempom. Putovao bi četiri, pet dana u tjednu i istovremeno studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Glazbenu akademiju nije upisao jer, kaže, nije bio dovoljno dobar.
– Nisam završio ni srednju glazbenu. Bilo je puno boljih, no rock me odredio u svim segmentima umjetničkog rada. Puno je ljudi u svjetskom rocku koji su izašli s likovnih i sličnih škola. To je srodno, samo je naizgled različito – ispričao je. Nakon završene zagrebačke Akademije otišao je na postdiplomski studij crtanja na Ecole Superieure Nationale des Beaux-Arts u Pariz, dolazio bi u Zagreb svaka 2-3 tjedna na probe ili u Milano na snimanja. U Parizu upoznaje i surađuje s umjetnicima i glazbenicima iz čitavog svijeta, ali istovremeno ispunjava svoje obaveze prema Parnom valjku i Prljavom kazalištu. Osvojio je 1994. Porin za grafički dizajn na albumu Ljubavne priče NTVV, zatim je 2002. osvojio nagradu Crni mačak – “Stari mačak” za životno djelo te je 2012. godine osvojio glazbenu nagrada Mega Muzika – “Fender Awards” za izniman doprinos glazbi.