Dvomjesečni studentski prosvjedi protiv koruptivno-klijentelističkog režima i bizarno-patetičnog načina vladavine Aleksandra Vučića doživljavaju ovih dana na ulicama Novog Sada svoju kulminaciju. No, drama završava raspletom u kojem su sve suprotnosti razriješene i smirene. E, tu je sada glavna stvar. Ide se prema raspletu – samo kakvom? Na prvu bi, s pravom rekli – Vučićevim padom, ali zaplet ne bi bio zaplet da uvijek ne postoji neki “ali”.
Romantični zanos i emocije nacije dosegle su vrhunac, ali Aleksandar Vučić još je u sedlu, premda bi se prema slikama koje dolaze iz Srbije moglo zaključiti da je on već pao, ali mu to još nitko nije rekao. No, to je ipak još uvijek dojam, pod utjecajem euforije koje je zbog mladalačkog bunta zahvatila Srbiju, ali i dobar dio regije. Aleksandar Vučić, iako se vidi da je, govoreći jezikom kultnog filma “Maratonci”, “malo nervozan”, ne pokazuje znakove popuštanja.
Najgore po njega je to što je nestalo straha građana. Vučić se pokušava održati na sve načina, a mediji koji su pod njegovom kontrolom nastavljaju ga podržavati spašavajući time i vlastitu poziciju, ali bi se taj period možda jednom mogao nazvati prema albumu Idola “Odbrana i poslednji dani”, pogotovo jer je jedan od vodećih Vučićevih primitivnih propagandnih promotora Nebojša Krstić – Krle. Ovo je pobuna, čak revolucija protiv načina vladanja Vučića, ali jedno od krucijalnih pitanja je mogu li oni sve to iznijeti na svojim leđima, bez obzira na općenarodnu podršku, ali bez političara koje oni ne žele u svojoj blizini, u strahu da mogu ili sve pokvariti ili okrenuti, ipak neće moći.
Studenti izazivaju opće simpatije, i globalna zvijezda Madonna ih je podržala. Iako “bježe od politike”, njihov bunt je politički, oni ne mogu pobjeći od nje. Politika se nameće sama po sebi. Pitanje je do kada se ovakav protestni naboj može održavati, a da on ili ne splasne ili izađe iz sadašnjih okvira. Možemo pretpostaviti tri drastična scenarija koji nužno dolaze nakon ovakve eskalacije. Naime, ako ovaj prosvjed koji je, kako smo rekli, doživio svoj vrhunac, ne poluči ono zbog čega je pokrenut – može izgubiti zamah i nužno početi opadati, što je i jedna od taktika Aleksandra Vučića, koji misli da bi ga predugi prosvjedi mogli održati, kako mu s eto već sa sličnim akcijama događalo dva puta u karijeri. Dakle, Vučić ide na iscrpljivanje.
Druga mogućnost je da, kada osjeti da je došlo do zamora, učini ono što su i Kinezi na Tiananmenu 1989. godine, kad su poslali tenkove na studentske prosvjednike koji su tamo bili 50-ak dana (srpski prosvjedi otprilike su tu negdje), jer ovako nešto ne može trajati predugo, a da se ne riješi. No, teško je ipak očekivati da će Vučić posegnuti za tako drastičnim rješenjem, jer to mu se može osvetiti. I, sada dolazimo do trećeg rješenja, a to je da studentski prosvjed, ne bude li davao rezultate – završi, ono što bismo rekli – jurišem.
Ovo svakako više ne može trajati predugo. Kako nam je rekao srbijanski politolog Srećko Đukić – veljača je ključna. U sljedećih nekoliko tjedana stvar se mora riješiti. Vučić čeka i ovo su trenutačno odlučujući dani za njega. Brod polako tone. Srbijanskim društvenim mrežama i po ulici već se govori kako su neki od njegovih najbližih suradnika već spakirali kofere, prebacili novac na sigurno. Spominje se najčešće Trst i taj dio Italije, ali i Mađarska, pa i Rusija. U svakom slučaju ulazimo u sam završetak “sudačke nadoknade” kada će se stvari odlučiti.
Studentima je, kao i dobrom dijelu Srba, pukao film, žele promjenu režima koji drži sve poluge države i društva u svojim rukama. Vučićeva politika nije samo “nedostatak demokracije, samovolja i izigravanje pravne države, kršenje ljudskih prava i korupcija puštena s lanca”, tu je i još puno toga na što zasad nema odgovora – EU, regija, Kosovo, “srpski svet”, Rusija i još puno onoga što smo već puno puta spomenuli. No, za sada se čini da je prvi i najvažniji korak – odlazak Vučića, da uslijedi relaksacija, a onda će trebati zasukati rukave.
Samo tko i kako? Ali ni režim se ne da tako lako. Vučiću je čini se propala još jedna obrambena taktika kojom je htio raskoliti studentski prosvjed – da uz pomoć Srpske pravoslavne crkve i patrijarha Porfirija i svojih “srpskosvetaških” podružnica iz BiH i Crne Gore – optuži studente u Novom Sadu da razbijaju Srbiju, odnosno da iz svega stoji politika “Vojvodina Republika”, po uzoru na Republiku Kosovo. Zato Vučić i njegovi političko-medijsko-crkveni trabanti sve češće govore za Vojvodinu “sjeverna Srbija”, kao protuteža “južnoj Srbiji”, odnosno Kosovu. No, čini se da ni taj manevar nije uspio.
No, vratimo se “tezi” o kulminaciji pobune. Da, ona je sada dosegla ekstazu, a nije polučila rezultat – odlazak Vučića ili makar neku prijelaznu vladu, obećanje novih izbora i slično. Ako studenti sada ne uspiju, bit će to veliki poraz drugačije Srbije. No, isto tako, postavlja se pitanje, unatoč simpatijama i podršci koja je evidentna za studente – što će biti nakon odlaska Vučića. Sve srbijanske institucije, većina medija je potpuno toksična i zaražena vučićevštinom, njegovom nacionalističkom politikom revanšizma i “srpskog sveta”, i samo nam se nadati da će oni koje iznjedre studentski prosvjed kao i dio sadašnje opozicije imati dovoljno snage da okrenu tu politiku.
Ne smijemo zaboraviti da na oporbenoj političkoj sceni Srbije trenutačno nema političara kapaciteta Zorana Đinđića, ali svakako da se dio njih pribojava da ne završi kao on ako krenu s nužnim alternativnom promjenama i rješenjima. Ima tu puno interesa. Studenti su krenuli i unijeli su neku svježinu, samo je sada pitanje svih pitanja – hoće li se to i na koji način iskoristiti.
jutarnji.hr