Prije točno sedam godina u Zagrebu je u 81. godini preminuo jedan od najpoznatijih hrvatskih glazbenika, skladatelja i dirigenata, Đelo Jusić. Tijekom dugogodišnje karijere nagrađivan je brojnim platinastim i zlatnim diskografskim priznanjima. Njegova djela izvodile su zvijezde domaće estrade: Tereza Kesovija, Oliver Dragojević, Ibrica Jusić, Frano Lasić, Ivo Pattiera, Neda Ukraden, Dubravka Jusić, Milo Hrnić i brojni drugi, a među njegova najpoznatija djela ubrajaju se jugoslavenska predstavnica na Euroviziji 1968. “Jedan dan”, festivalske uspješnice sa “Splita” i “Zagrebfesta” “Dalmatinski lero”, “Zapjevajmo prijatelji”, “Mladosti, moja lijepa radosti”, “Volim te budalo mala”, “Zagrljeni”, “La musica di notte”, “Stare ljubavi”, “Sinoć sam htjela”, „Pusti da ti leut svira”, „Dobro jutro, Margareta”, „Sve se vraća, sve se plaća”, te veliki hitovi kao “Prijatelji stari, gdje ste”, “U svakom slučaju te volim”, “Shalom Sara”, “Con sordino”, “Sva su moja proljeća u meni” i brojni drugi.
Kao dirigent nastupao je na najpoznatijim koncertnim pozornicama, a njegov skladateljski rad proteže se i na orkestralnu (suita Dubrovački kantuni), vokalno-instrumentalnu (oratorij De civitate libertatis veritas), scensku (musical Dundo Maroje), filmsku i televizijsku glazbu (Zlatna arena za glazbu u filmu Dubrovački suton, 1999.). Snimio je i nekoliko CD-a s dubrovačkim klapama Ragusa i Maestral. Dobitnik je nagrade Porin za životno dijelo 2007. godine. Napisao je mjuzikl “Dundo Maroje” (1972.) koji je izveden više od 500, u Hrvatskoj i inozemstvu. Jusićev sin Đelo jr danas je na Facebooku objavio tatinu sliku iz mladosti i uz nju napisao: “Frajer. Godine lete”.
– U našim poslovima nikad nismo mogli provoditi puno vremena zajedno i tako je bilo cijeli život, otkad sam se rodio. Otac je bio kao trgovački putnik, nikad ga nije bilo doma. Onda sam se i ja počeo baviti tim poslom, pa ne bi bilo ni mene. Čuli smo se svakodnevno, no nismo se se viđali, jer je on živio u Dubrovniku, a ja u Zagrebu. Posljednjih godinu dana njegovog života smo se viđali po 2-3 puta dnevno, jer je bio u bolnici u Zagrebu. Tu zadnju godinu smo se još više vezali – kazao nam je njegov sin Đelo Jusić jr. prije šest godina, na prvu godišnjicu tatine smrti. On je s tatom zadnji je s tatom razgovarao večer prije nego što je umro. – Tada je već bio jako slab. Samo mi je kazao: “vidimo se sutra”, i to je bilo zadnji put da mi je nešto rekao. Ujuttro su me nazvali iz bolnice i rekli da je otišao – prisjetio se Jusić.
Za Đelu mlađeg i njegove sestre Dubravku i Milvu bilo je normalno odrastati okružen glazbom i poznatim glazbenicima.
– Nama je najnormalnije bilo da nam poznate osobe dolaze doma, isto kao što je danas to normalno i mojoj djeci. Drugima je to bilo zadivljujuće, a meni nikad nije bilo jasno zašto je to bilo posebno. Bilo mi je žao zašto moj tata ne radi u nekom uredu da mu odem krasti olovke i kemijske. Zavidio sam prijateljima kojima je tata radio u uredu, pa bi dobivao poklone – pričao nam je Đelo koji se tate prisjećao kao velikog šaljivdžije s kojim nikad nije bilo dosadno. – Pamtit ću da smo puno putovali. Imali smo tradicionalne dočeke Nove godine na Bledu sa Stipicom Kalogjerom i njegovom obitelji. Toga se sjećam od najranijeg djetinjstva. Tata je bio zaljubljenik u more i stalno smo plovili. A prvi brod nam se zvao Đđ, pa su nas često pitali što vam to znači. A što bi značilo nego veliki i mali Đelo – rekao je Jusić koji je danas i sam glazbenik i skladatelj.