Za Večernji list piše: Fra Iko Skoko
I danas možemo čuti kako je neki dijecezanski svećenik izabrao redovnički život i otišao u samostan, a također neki redovnici napuštaju svoju zajednicu i prelaze u dijecezanske svećenike!
Bilo je takvih slučajeva i na početku nastajanja redovništva. Sv. Benedikt napisao je u 60. poglavlju Pravila kako se trebaju primati svećenici, a u 61. kako primati one koji su već redovnici u nekom drugom redu.
Benedikt smatra kako ne treba odmah žurno primati svećenika koji to zatraži. Htio je da svećenik pokaže svoju istinsku namjeru. Prije ulaska trebao mu je reći kako će morati u potpunosti opsluživati Pravilo kao i drugi redovnici. U počecima redovništva u samostanima su uglavnom bili redovnici nesvećenici, pa i sam opat. Dolazio bi u samostan svećenik iz okolnog mjesta predvoditi svetu misu. Opatu je bilo omogućeno dopustiti svećeniku da bude uz njega i slavi svetu misu. Od svećenika koji bi došao u samostan očekivala se poniznost prije svega. Ponizno bi je svjedočio ako bi bez ikakva mrmljanja ili negodovanja prihvatio mjesto koje mu pripada, ne po svećenstvu, nego po stupanju u samostan. Osim poznavanja Pravila, svećenik je trebao izreći svoju stalnost.
Samostani su primali druge redovnike kao goste. Redovnici gosti mogli su ostati i dulje vrijeme. Ako bi zamijetili da nešto nije dobro u samostanu, mogli su to reći opatu. Opat bi ih saslušao s velikim poštovanjem i “mudro pomislio nije li ga Gospodin upravo radi toga poslao” (61,4).
Ako bi redvonik gost pokazao da je pun zahtjeva ili mana, trebalo mu je na lijep način reći da ode iz samostana. A ako bi vidjeli da je zacijelo dobar, mogli su ga i zamoliti da ostane trajno. Opat je mogao dodijeliti više mjesto gostu ako bi zaključio da svojim životom zaslužuje.
Na kraju poglavlja Benedikt dodaje: “Međutim, neka opat pazi da nikada ne primi u zajednicu monaha iz drugoga poznatog samostana bez suglasnosti i preporučenog pisma njegova opata” (61,13). •