Connect with us

BiH

Prof. dr. Miroslav Tuđman razbija tezu iz svjedočenja Stjepana Mesića …

Volim Jajce

Published

on



Facebook
Šestorka Herceg-Bosna
Prof. dr. Miroslav Tuđman razbija tezu iz svjedočenja Stjepana Mesića na haškom sudu u predmetu “Blaškić”
Ova bilješka u potpunosti se temelji na jednom ulomku iz knjige prof. dr. Miroslava Tuđmana, s tim da ćemo mi napraviti naš uvod koristeći se s nekoliko citata iz knjige Sefera Halilovića “Lukava strategija”.
UVOD
Na povratku iz Ženeve 2. siječnja 1993. godine, dok su sjedili u zrakoplovu, Sefer Halilović i Alija Izetbegović vodili su razgovor:
“Kaže meni Alija: Nego, da ti ispričam što mi kaže Jaser (Arafat). Pita me: Alija, nude li oni tebi šta? Ja mu kažem: Nude, nude, i to dobar komad. I Arafat kaže: Uzmi Alija, i meni su nudili pa ja nisam htio nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta. Uzmi Alija, dok ti nude, jer češ i ti na kraju ostati bez išta.
(Sefer Halilović “Lukava strategija” str. 23)
Halilović dalje tvrdi da mu je Izetbegović tada rekao:
“Ti si u opasnoj zabludi. Mi, čovječe, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek´se vrati narod, sredi stanje i napravi državu. Ovako ćemo i mi ostati bez išta. Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona stanovnika. Neki će doći, neki otići i taman.”
(Sefer Halilović “Lukava strategija” str. 23)
Halilović u istoj knjizi tvrdi da je i prije čuo za namjeru stvaranja muslimanske države u Bosni, kad je u studenom 1992, nazočio razgovoru Alije Izetbegovića i Ejupa Ganića u kojem su razmatrali mogućnost razmjene Sandžaka za Istočnu Hercegovinu i preseljenje naroda. Tada Izetbegović kaže:
“Naravno da bi to bilo odlično. Skupiti narod, srediti državu i raditi svoja posla” (“Lukava strategija” str 18.-19.)
Mesić: “Nema osnova za tvrdnju da su Muslimani otpočeli taj rat”
Stjepan Mesić na suđenju Blaškiću:
Tužitelj: Po vašem mišljenju, gospodine Mesiću, je li za Muslimane bilo logično da otpočnu bosansko/hrvatski sukob?
S. Mesić: Kako sam također, ja u neku ruku general hrvatske vojske, istina, pohađao sam vojnu školu za časnike u rezervi prije dosta vremena, ali ne vidim to logike, bez obzira na navode različitih strana.
Bošnjaci su bili apsolutno inferiorni u odnosu na našeg zajedničkog agresoraa to je Srbija i njena vojska.
Vremenom, kad su Muslimani imali ogromne žrtve, kad je više od 100 000 ljudi ubijeno i tada za njih otvore novu bojišnicu i da suze manevarski prostor koji su imali, to se čini čudnim.
Prije svega, mogli su imati logistiku od Hrvata, i ako otvore bojišnicu protiv Hrvata, tada za njih nema pomoći-niti su imali ikakvih ozgleda za spas Bosne. To su razlozi zbog kojih mi je neuvjerljivo tvrditi-nema osnove za sumnju da su Muslimani otpočeli taj rat.
( ovo boldano to sam sam, jer je to jedna od tvrdnji koju ću argumentirano razbijati u idućim postovima)
(Izvor: Predmet IT-95-14-A; Svjedočenje S. Mesića 16.-19. 3. 1998.
Tu dakle nema logikw kad se stavi u kontekst njegovih osobnih političkih ciljeva i motiva svjedočenja. Ali u kontekstu nastojanja međunarodne zajednice oko riješenje krize u BiH nametanjem (Kon)federalnog ustavnog uređenja, u kontekstu ciljeva i operacija armije BiH, koja nije priznavala mirovne pregovore i sporazume, odgovornost za početak tog sukoba ne samo da nije podjednaka, nego su Muslimani imali znatno više razloga za taj sukob od Hrvata. Jer, Hrvati su svoje politilke ciljeve mogli postići za pregovaračkim stolom, pošto su Vance-Owenovim praktički dobili sve što su zacrtali, pa su dakle, svoje političke ciljeve mogli postići pristajanjem na prijedloge mirovnih planova (ne samo Vance-Owen, već i Owen-Stoltenberg) međunarodne zajednice.
Bošnjačko-muslimanska politička elita mjenjala ke 1990-ih godina svoju strategiju i političke ciljeve kako bi ostvarila svoje svoje interese. Prvo je početkom 90.-ih zagovarala opstanak jugoslavije, makar i u obliku “asimetrične federacije”, ne samo zato što se osjećala nedostatno jakom suprostaviti se realizaciji velikosrpske ekspanzionističke politike s kraja 80.-ih, i srpskin teritorijalnim pretenzijama prema Hrvatskoj i BiH početkom 90.-ih, nego i zato što je sama muslimanska ideja težila okupljanju svih Muslimana u jednoj državi.
Tek kad je cilj postao neostvariv, uložili su sve napore na stvaranju vlastite samostalne i suverene države, to jest, kako ističe Alija Izetbegović, cilj njegove politike jest “opstanak BiH kao jedinstvene države” (A. Iztebegović, Sjećanja str. 461.).
Izetbegović ne poriče da je bio za očuvanje jugoslavije. On je predlagao asimetričnu federaciju, tako da se BiH više veže uz Srbiju. Štoviše, i u dokumentu skupštine BiH, kojim se od međunarodne zajednice traži priznanje BiH, piše: “Ova Republika prihvaća i zalaže se za jugoslavenssku zajednicu čiji su sastavni djelovi republike Hrvatska i Srbija (Platforma o položaju BiH i budućem ustrojstvu jugoslavenske zajednice, Sarajevo 15. 10. 1991.).
U intervjuu radiju slobodna Europa od 13. lipnja 2000. Alija kaže:
“Bošnjačkom narodu opstanak jugoslavije je odgovarao. Moj glavni motiv da se jugoslavija sačuva bio je to što je bošnjački narod bio naseljen u dugom pojasu od Novog Pazara pa sve do Zagreba. I svako cijepanje jugoslavije dovodi do cjepanja bošnjačkog naroda, do kojeg mi je bilo jako stalo. Na koncu bio sam dužan da se o njemu staram, ne samo kao njihov pripadnik, nego i kao njihov izabrani predsjednik.”
Kao izabrani predsjednik “bošnjačkog naroda”, on je zagovarao opstanak jugoslavije zalažići se za ukupne interese muslimanske aglomeracije koja se protezala od Makedonija, Srbije, Kosova, BiH, pa sve do Hrvatske.
Zato je lobirao protiv međunarodnog priznanja Hrvatske (M. Libal, “Njemačka pol,itika i jugoslavenska kriza 1991.-1992.” str 102.), kako bi Hrvatska ostala u jugoslaviji.
Istodobno, vjerovao je da da će tzv, JNA ostati dosljedna jugoslavenskoj ideji, i da se neće prtvoriti u instrument velikosrpske politike, nego da će braniti BiH od velikosrpskih pretenzija.
U vrijeme najžešćih napada tzv. JNA na Hrvatsku, Izetbegović je 6. listopada 1991. uputio proglas u neutralnosti BiH u “ratu između Srbije i Hrvatske”, jer “ovo nije naš rat”. Ta izjava je dakle, više nego upitna sa stajališta suverenosti BiH, jer je tzv, JNA koristila teritorij BiH za agresiju na RH.
Pa ipak, unatoč takvim kompromisima sa tzv. JNA i Beogradom, Izetbegović nije shvatio da je njegova briga za jugoslaviju radi “ne cijepanja bošnjačkog naroda” u suprotnosti sa srpskim nacionalnim interesima. Jer, ujedinjeni Muslimani u jugoslaviji opasnost su za velikosrpaski program i dovoljan razlog što Srbi nisu prihvatili ni “historijski sporazum” Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića, a koji praktički pretpostavlja čvrst srpsko-muslimanski savez, kao ni platformu o položaju BiH, nego su inzistirali na izdvajanju iz BiH te potpunom razgraničenju s Bošnjacima-Muslimanima.
Kad su se suočili s tim činjenicama Muslimanima kao cilj za ostvarenje interesa postaje “jedinstvena” tj. unitarna BiH. U takvoj BiH oni bi dominirali, jer “kad Srbi i Hrvati imaju pravo na svoju državu, onda u Muslimani imaju pravo na svoju”. Tek tada Izetbegović odustaje od jugoslavije, odnosno od ideje ujedinjenja Muslimana u jugoslaviji, ali ne odustaje od ideje da Muslimani imaju pravo na BiH kao svoju “Jedinstvenu”, odnosno unitarnu državu.
Za Izetbegovića i muslimansko vodstvo “jedinstvena država” BiH znači:
pravo Muslimana na vlastitu državu, u kojoj im nitko ne smije i ne može ograničiti pravo da odluke donesu svojom većinom glasova. Zato svaki zahtjev za izmjenom naslijeđenog unitarnog ustavnog uređenja BiH muslimani tumače kao podijelu BiH. Takvo političko stajalište muslimansko je vodstvo gradilo od prvog dana pregovora o ustavnom ustrojstvu BiH. Gradilo ih je na pregovorima kojim su prethodili međunarodnom priznanju BiH, a osobito na pregovorima koji su uslijedili nakon priznanja.
U obrani unitarnog uređenja BiH muslimanska politička elita nije bila suočena samo sa odlukama BiH-Srba da žele priznanje svoje nacinalne države “Republike Srpske”(bilo kao djela jugoslavije, bilo u nekom paketu u BiH) već i s njima neprihavtljivim prijedlozima i planovima međunarodne zajednice. Na njih je muslimansko vodstvo pristajalo tek iz taktičkih razloga, a nikada po logici svojih strateških opredjeljenja.
Međunarodna zajednica postavila je dva uvjeta za priznanje BiH: provedbu referenduma i dogovor o načelima za ustavno uređenje BiH.
Poruka SAD i EZ (danas EU) iz ožujka 1992. bila je vrlo jasna:
“Snažno zahtjevamo od svih strana u Bosni i Hercegovini da bez odgode prihvate ustavno uređenje”( Zajednička deklaracija o priznanju yu-republika, Bruxelles, 10. ožujka 1992.).
Poslije niza razgovora postignut je dogovor između BiH Muslimana, Hrvata i Srba:
vanjske su granice nepromjenjive, a ustavno uređenje temeljit će se na nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima. Pod nadzorom EZ-a, 18. ožujka 1992. godine u Sarajevu, potpisana je izjava o budućem uređenju BiH, poznata kao Cutilleirov plan:
1. Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavaletri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija.
Sedam dana poslije, Alija Izetbegović traži od građana BiH da ne prihvate “podjelu na etničkim načelima”, ističići kako je on “morao potpisati sporazumher su iz EZ to od njega tražili kao preduvjet za dobivanje međunarodnog priznanja”. Znači, Izetbegović sam priznaje kako je pristao na izjavu o načelima ustavnog uređenja BiH radi priznanja, ali da nikad nije kanio prihvatiti takvo rješenje.
Ni Vance-Owenov mirovni plan iz siječnja 1993., što ga je Izetbegović potpisao uz puno ograda, nije realizacija “jedinstvene” odnosno unitarne države, jer “predložena ustavna struktura” definira BiH kao decentraliziranu državu triju konstitutivnih naroda, koji imaju svoje većinske pokkrajine:
A) BiH bit će decentralizirana država unutar svojih sadašnjih međunarodnih granica (onih koje je imala i bivšoj SFRJ)
B) BiH se dijeli na deset autonomnih pokrajina:
Granice pokrajina određene su na priloženoj mapi. Mnoge će pokrajine imati značajnu većinu jedne od triju glavnih etničkih skupina, a većina će imati značajnu zastupljenost manjina.
Granice pokrajina odredit će se Ustavom i neće se moći mjenjati bez izrazite većine. Isto tako, nijednoj pokrajini neće se dopustiti izdvajanje bez takve većine.
Owen-Stoltenbergov mirovni plan o “uniji republika Bosne i Hercegovine” izetbegović je prihvatio u Ženevi 30.srpnja 1993. da bi već slijedećeg dana, žestokim odbijanjem, povukao svoj pristanak na taj sporazum.
Ustavni sporazum o Uniji Republika BiH “predviđa državu do tri konstitutivne Republike, koja će imati zajedničku Vladu, ali sa ograničenim ovlastima”, što po Izetbegovićevom uvjerenju nije dostatno jamstvo za “jedinstvenu” BiH.
Sva tri mirovna plana Međunarodne zajednice u suprotnosti su sa intersima muslimanskg vodstva i naroda koji želi svoju državu “bez etničkih podjela”. A svaki novi prijedlog mirovnog plana davao je sve više i političke i teritorijalne posebnosti trima konstitutivnim narodima. Vrhunac neprihvatljivosti za Muslimane bio je prijedlog ustroja BiH kao unije triju Republika.
Kada bi i ta opcija propala, kao što jest, jer je nisu prihvatile sve tri strane, a bez promjena na vojnom planu, uslijedio bi raspad BiH.
Supredsjedatelj konferencije o bivšoj jugoslaviji lord Owen priznaje u svojim memoarima da je bio spreman na podjelu BiH i utemeljenje samostalne muslimanske države:
“Moja druga opcija…bila je ponovo otvoriti pitanje nacionalnih granica u bivšoj Jugoslaviji, prešutno priznajući da je priznanje Bosne bilo pogrešno. Trebali smo potvrditi granice Slovenije i Makedonije, i onda se nagoditi s Bosnom, Hrvatskom i Srbijom…
Opciju prekrajanja granica nazvao sam ´rješenjem kojem se nitko ne usudi izgovoriti ime´”
(David Owen, “Balkanska Odiseja” str 220.)
Dakle, sva tri mirovna plana međunarodne zajednice bila su za Muslimane neprihvatljiva, a svaki novi bio je za njih gore rješenje od prethodnog.
Muslimanska politika i njena elita zagovarala je tzv. “model građanske države” koja osigurava hegemoniju najbrojnijem, muslimanskom narodu. Istodobno je propagirala multietničku, multikulturalnu, multikonfesionalnu državu, ali bez kolektivnih prava konstitutivnih naroda na ostvarenje tih prava i sloboda, jer “se samo građanima jamče ta prava.”
Bošnjačko-muslimanska politička elita poistovjetila se s Bosnom i Hercegovinom, ne ostavljajući Hrvatima ni Srbima prostor za političku opstojnost pod ravnopravnim uvjetima. Izetbegović najbrojniji narod u višenacinalnoj državi poistovjećuje s državom:
“Interesi bošnjačkog naroda su bili potpuno identični s interesima države BiH. Jak i organizovan bošnjački narod bio je uvjet za opstanka BiH. Za mene je borba za bošnjački narod uvijek značila borbu za BiH. Te ravni nisu bile pod nikakvim uglovima već potpuno u istoj osi.”
(A. Izetbegović, “Sjećanja” str 66.)
S takve je političke pozicije bošnjačka politika svaki zahtjev Srba i Hrvata za ustavnim preuređenjem BiH optuživala kao podjelu BiH u ime (otvorenih) srpskih ili (prikrivenih) hrvatskih apetita.
S istih stajališta bošnjačko vodstvo na sjednicama Predsjedništva BiH optuživalo je i europsku politiku, koja nije prihvaćala muslimanska politička stajališta:
“…To je Evropa, dakle Evropa je tribalna, Evropa nije izašla iz srednjeg vijeka, suštinski po mentalitetu nije izašla. Razlike između Francuza, Njemaca, Engleza isto su tako oštre kao juče i prekjuče. Vi znate dobro evropa je u srednjem vijeku bila za lomače zbog vjerskih ratova, nacionalnih, ne nacionalnih nego vjerskih ratova. Oni su i danas spremni na vjerski rat, to vjerujte. Ovo što se kod nas događajeste upravo to što oni očekuju, mi smo začuđeni, oni nisu začuđeni. Oni vrlo dobro znaju da fašizam kuca na vrata Evrope, oni to vrlo dobro znaju. Ksenofobija, rasizam, ergo fašizam, to se danas dešava u Evropi. Mi smo mislili da je to otkrovenje, ovo nije rezidual staroga što se dešava u Beogradu, ovo je avangarda novoga, gospodo probudite se.”
(Haris Siladžić, sjednica Predsjedništva BiH 26. 11. 1993.)
Izetbegović je svjestan procesa dezinetgracija multinacionalnih država i stvaranja novih država i sam ih nabraja:
“od Austro-Ugarske, Turskog Carstva, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, jugoslavije, “pa sad zahvata i Bosnu i Hercegovinu”. Mnogi ljudi kažu to je dovršavanje jednog procesa formiranja nacionalnih država u Evropi, jedan kraj procesa. Mi smo zakasnili u tom procesu i to se događa ovdje. Je li tako ili nije, to se događa. Jer nema na koncu konaca nekakvih zakona u istoriji. Ne bi mi trebali da podliježemo tom nekakvom istorijskom determinizmu. Hajdemo se mi oduprijeti i pokušati da stvorimo jedan ljudski način života ovdje, pa neka to kasnije istoričari stavljaju u neke svoje šeme i kategorije.”
(A. Izetbegović, sjednica Predsjedništva BiH 26. 11. 1993.)
Između te maksimalističke platforme “jedinstvene” BiH, koja nije po volji “tribalnoj Evropi”, Predsjedništvo BiH, pod pritiskom međunarodne zajednice da prihvati plan o Uniji Republika BiH, usuglasilo se na donjoj granici svojih zahtjeva:
“Dakle, ako sad sumiramo prvo unija ostaje iz ona dva razloga. U međuvremenu se ubacuju odredbe koje bi osigurale automatizam opstrukvije njihove. Traži se najmanje 33,3% za Republiku, izlaz na more, suvereni izlaz na more, izlaz na Savu luka Brčko, a što se tiče prostora 33% to ćemo pregovaračima dati neka izganjaju maksimalno najpovoljniju kombinaciju teritorija od 33,3%. Ako uzmemo u centralnoj Bosni nešto više onda ćemo malo manje, morati u istočnoj Bosni. Ali uglavnom taj zbir mora da postoji.”
(A Izetbegović., sjednica Predsjedništva BiH 15. prosinca 1993.)
Pregovaračka pozicija u Ženevi, dogovorena na Predsjedništvu BiH “neka izganjaju maksimalno najpovoljniju kombinaciju teritorija od 33,3%”, značila je tražiti oko 50% više teritorija nego što ga je u tom trenutku nadzirala Armija BiH, jer je ona nadzirala tek oko 20% ukupnog teritorija BiH.
Budući da nije bili izgleda da bosanski Srbi prepuste dio teritorija koji su nadzirali, muslimansko je vodstvo i te kako imalo razloga problem veličine teritorija za muslimansku Republiku rješiti vojnom silom. Kako su rasli pritisci međunarodne zajednice na Muslimane, da prihvate konfederalno uređenje BiH, tako je politička filozofija koja je Muslimane identificirala s državom BiH obvezivala muslimansko vodstvo na vojnu opciju, tj. na sukob s Hrvatima.
Razložno je zapitati se zašto se muslimansko vodstvo nije opredijelilo za združene hrvatsko-muslimanske vojne operacije prema zajedničkom agresoru?
Osobito zato što što je hrvatska politika inzistirala da se HVO i ABiH urede kao dbije sastavnice jedne vojske i da osnuju zajedničko zapovjedništvoslijedom sporazuma od 21. srpnja 1992., 21. rujna 1992. 25. travnja 1993. i 12. svibnja 1993.
Sporazum o prijateljstvu i suradnji potpisan je u zagrebu 21. srpnja 1992., prema kojem je HVO satavni dio oružanih snaga BiH:
6. Oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni je dio oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Hrvatsko vijeće obrane će imati svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Privremena civilna vlast, nastala u ratnim uvjetima u okviru Hrvatskog vijeća obrane, uskladit će se što prije s ustavnopravnim poretkom Bosne i Hercegovine, o čemu će se odmah povesti razgovori u duhu načela iz točke 1. ovog sporazuma.
U dodatku Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Republike BiH i Republike Hrvatske, potpisanom u New Yorku 21. rujna 1992., predsjednici Tuđman i Izetbeovgić suglasili su se:
3. U skladu s pravom na samoobranu i zajedničku obranu od agresije, osnovat će se zajednički odbor radi usklađivanja obrambenih napora, sve dok agresija u potpunosti ne prestane.
Obnavljanjem sukoba ABiH i HVO-a u središnjoj Bosni, koji su doveli do velikog broja ljudskih žrtava i do ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, u Zagrebu je 25. travnja 1993. potpisana zajednička izjava između Alije Izetbegovića i Mate Bobana, uz svjedočenje predsjednika Tuđmana i u nazočnosti predstavnika međunarodne zajednice. Izetbegović i Boban zapovjedaju svim vojnim postrojbama Armije BiH i HVO-a da odmah prekinu paljbu i sva neprijateljstva, ali i pristupe ustroju zajedničkog zapovjedništva ABiH i HVO-a:
1. Armija BiH i HVO će zadržati svoje zasebne identitete i ustrojstvo zapovjedništva. Njihova djelovanja će uključivati sve vidove osoblja, logistike, vodstva, obuke, morala i identiteta.
2. Oni će formirati zajedničku komandu, koja će biti odgovorna za kontrolu operacija vojnih oblasti.
3. Zajednička komanda će se sastojati od dva vrhovna zapovjednika, generala Halilovića i generala Petkovića, koji će se redovito sastajati, najmanje jedanput tjedno. Oni će osnovati stalni zajednički glavni stožer koji će biti smješten u Travniku i sastojat će se od najmanje tri visoka časnika imenovana od svakog vrhovnog zapovjednika. Ovi časnici će raditi zajedno na trajnoj osnovi na planiranju i kontroliranju operacija svih postrojbi Armije BiH i HVO-a…
Republici Hrvatskoj je odgovarala vojna suradnja sa muslimanskom stranom radi jačanja obrane od srpske agresije i radi mogućeg savezništva u oslobađanju okupiranih područja. Hrvatima u BiH sporazumi su odgovarali jer su priznati kao ravnopravan partner i sastavni dio oružanih snaga BiH. Osim toga, priznanje HVO-a kao vojne sastavnice hrvatskih političkih institucija u BiH za hrvatsku je stranu značilo i priznanje političkog cilja za koji su se zalagali (kon)federalno (umjesto unitarnog) uređenja BiH.
Politička implikacija vojnih sporazuma prihvatljiva Hrvatima bila je politički neprihvatljiva muslimanskoj strani, jer je bila u suprotnosti s muslimanskim viđenjem “građanske” tj. “jedinstvene” (a zapravo unitarne) BiH. Zato će potpisivanje tih sporazuma jednog dana povjesničari vjerovatno ocijeniti kao dvoličnu, odnosno dvostruku politiku Alije Izetbegovića.
Logika političke filozofije Muslimana i njihov cilj unitarnog ustavnog uređenja BiH silili su muslimansko vodstvo da, ne samo zbog geostrateških interesa, nego i zbog političkih razloga, zarate s Hrvatima u srednjoj Bosni.
Ne sporeći se oko odgovornosti za pojedine provokacije, ekstremizme ni razna nedjela kako na hrvatskoj tako i na muslimanskoj strani, što je već samo po sebi noglo biti dostatno za iracionalni početak muslimansko-hrvatskog sukoba, činjenica je da su Muslimani imali dostatan razlog za planiranje toga sukoba, za razliku od Mesićeve tvrdnje na haškom sudu:
1. Stajaloište Izetbegovića i bošnjačkog vodstva bilo je da konfederalno uređenje vodi podjeli BiH, jer da konfederacija znači tri države, a tada će se Srbi željeti pridružiti Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj. Zato je bošnjačko vodstvo svaki razgovor o (kon)federalnom uređenju BiH politički tumačilo, a medijski napadalo kao namjeru podjele BiH. Ni vojni vrh ABiH nije nikad prihvatio takvu “podjelu Bosne”
2.Predsjedništvo BiH bilo je od međunarodne zajednice priznato kao jedina legitimna vlast u BiH, a koja je nadzirala 20-ak% teritorija. U slučaju ostvarenja sporazuma o Uniji Republika BiH, muslimanska republika neće imati dostatno teritorija, niti će uspjeti pregovorima osigurati najmanje 33% koliki je minimalni zahtjev predsjedništva BiH
3. Sa stajališta Armije BiH i muslimanske politike, JNA, a zatim vojska Republike Srpske bili su agresor i neprijatelj; ali ni HVO nije mogao biti saveznik Armiji BiH, odnosno muslimanskoj politici, jer bi pristankom na to savezništvo muslimanska politika izravno ili neizravno pristala i na (kon)federalno uređenje BiH, odnosno, morala bi pristati na ustavno ustrojstvo po teritorijalnom načelu.
Sve te nepomirljive suprotnosti utjecale su i na iracionalna ponašanja u pojedinim sredinama, nerazborite ispade, zločine i sukobe pojedinaca i postrojbi, kako na hravstkoj, tako i na muslimanskoj strani.
No ne može se nikako zanijekati da je Armija BiH, uz suglasnost predsjedništva BiH, planirala etničko čišćenje Hrvata iz srednje Bosne.
Vojni analitičar i povjesničar Charles R. Schrader u svojoj knjizi “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni”, analizirao je sukob.
U analizi je došao do slijedećih zaključaka:
“Događaji jasno ukazuju na postojanje strategijske ofanzive Armije BiH protiv HVO-a u srednjoj Bosni, koja je počela sredinom siječnja 1993. i u nekoliko se etapa nastavila do potpisivanja Washingtonskih sporazuma krajem veljače 1994.
Strategijski ciljevi plana bili su:
1. Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever-jug kroz srdenjebosanske enklave bosanskih Hrvata, te tako povezati snage ABiH sjeverno od dolina Lašve, Kozice, i Lepenice sa snagama na jugu, kako bi Muslimani osigurali komunikacijski pravac prema vanjskom svijetu.
2. Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim postrojenjima u srednjoj Bosni (tvornica eksploziva SPS u Vitezu, te tvornice u Travniku i Novom Travniku) i u okolici (tvornice u Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu, Hadžićima…) kako bi se ABiH naoružala za rat protiv Srba
3. Opkoliti enklavu bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni i podijeliti je na manje dijelove koje će zatim biti lakše pojedinačno likvidirati, te tako očistiti Hrvate iz srednje Bosne i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih područja
“Ostvarenje trećeg cilja omogućilo bi Muslimanima da zadrže političku kontrolu nad srednjom Bosnom i da na taj način dominiraju i u središnjoj vlasti RBiH…
Područje o kojemu je riječ je dio desetog kantona prema Vance-Owenovom mirovnom planu i bio je namjenjen Hrvatima, ali u vrijeme kad je muslimanski ofenzivni plan smišljen i pokrenut, pitanje nije bilo definitivno rješeno. U svakom slučaju, da je Armija BiH zauzela područje lašve, Kozice i Lepenice vjerovatno bi došlo do revzije Vance-Owenovog plana…
Takav je cjelovit i dalekosežan plan mogao biti razrađen samo u Glavnom stožeru ABiH pod rukovodstvom načelnika stožera Sefera Halilovića i zatim detaljnije razrađen u stožeru trećeg korpusa Envera Hadžihasanovića. Samo su oni raspolagali snagama i znanjem nužnim za pripremu takvog plana, a postoje i stanovite naznake da se o planu razmišljalo mnogo ranije…”
(C.R. Schrader “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni str 115.-116.)
Dokumenti koji su danas dostupni javnosti nedvojbeno potvrđuju gore citirane zaključke Charlesa Schradera, uz ispravak da je operativni plan, izrađen 1993. godine pod nazivom “Neretva 93”, imao cilj na samo etnički očistiti Hrvate iz srednje Bosne nego i zauzeti prostor sve do Mostara. Od raspoloživih dokumenata citirati ću za ovu prigodu izvode iz dva dokumenta:
1. stenogram sa savjetovanja vojnog vrha Armije BiH u Zenici od 21. i 22. kolovoza 1993.
2. Pismo Sefera Halilovića predsjedniku Aliji Izetbegoviću od 1. svibnja 1995. godine
U Zenici je vojni vrh ABiH dakle, odžao savjetovanje 21. i 22. kolovoza 1993., koji je okupio “veći dio Štaba Vrhovne komande, ljude na najodogvornijim dužnostima u ŠVK Oružanih snaga i pet do šest komandanata korpusa” (savjetovanje u Zenici, transkript)
Zapovjednici ABiH bili su jedinstveni u stajalištu:
“Zadatak je izboriti opstanak države i bošnjačko-muslimanskog naroda na ovim prostorima. To su naši strateški ciljevi… Neka idu u Ženevu, neka neka razgovaraju, neka pregovaraju. Jedan dan će opet doći i kazati: bogami, od ovog nema ništa. Mi moramo ratovati i gotovo.”
(Savjetovanje u Zenici, Sefer Halilović, načelnik ŠVK ABiH)
Muslimanski vojni vrh točno zna ciljeve agresora: “uništenje države BiH i uništenje muslimanskog naroda. A, zbog togaoni će i kroz ove razgovore-pregovore ponuditi onaj dio teritorija koji bi, ako se pristane na toliki dio terirorija značio poraz Republike BiH i koji bi značio sraman poraz za ABiH, i za prvenstveno bošnjačko-muslimanski narod.”
Vojska dakle neće pristati na rezultate pregovora koji bi bili “sramotan poraz za Armiju BiH” i zato su oni skeptični na samo prema pregovorima, nego i prema vlastitoj političkoj vlasti:
“Za mene su tri neprijatelja koji su protiv ABiH. Prvo, u našim redovima najveći su neprijatelji u najvišim organima vlasti, u Predsjedništvu, Vladi, u ministarstvima. To su nam najveći neprijatelji i cijelo vrijeme rade protiv ABiH. Slijedeći neprijatelj je, zaista, država Herceg-Bosna kao ideja.”
(Rifat Bilajac, savjetovanje u Zenici, transkript)
Zato su postavljena dva ključna pitanja, na čijim su odgovorima zapovjednici i časnici ABiH postigli konsenzus i o svojim zadaćama i o ciljevima vojnih operacija:
“Mi danas moramo odgovoriti na dva ključna pitanja: da li je Armija, odnosno borci, za nametnutu podjelu zemlje ili ne, ovako kako se dešava u Ženevi.
I drugo, da li je moguć uspješan nastavak rata u postojećim uslovima. ja ću odmah želim da se izjasnim, vrlo precizno, mislim da je moguće uspješno nastaviti rat, ne mogu da kažem koliko će trajati…I u principu ja sam protiv podjele. Vrlo principijelno. Sve odluke koje donese država, politika, ja ću kao vojnik da poštujem. Ako me pitate za moje mišljenje mislim da je to samo etapa, jedna od etapa uništenja bošnjačko-muslimanskog naroda.”
(Sefer Halilović, transkript savjetovanja u Zenici)
Opredjelivši se za ratnu opciju, bez povjerenja u međunarodne mirovne pregovore, pa čak i bez povjerenja u legalne predstavnike Republike BiH, vojni zapovjednici predložili su ciljeve operacija:
“Glavne tri tačke su Kiseljak, Prozor i Žepče, što život znače za državu BiH i za Armiju. Ali, njima prethodi da se odradi pravac od Fojnice i onda Vitez…
Po meni je Konjic nama najvažniji. …Zaista i tu se mora jedna radnja uraditi koja bi prethodila ovim radnjama, da se odbaci agresor praktično do komunikacije Konjic-Jablanica. To je hitan zadatak i mi moramo dobro da razmislimo kako to da se uradi.”
(Rifat Bilajac, savj. u Zenici, transkript)
Načelnik Štaba vhovne komande, Sefer Halilović, bio je znatno precizniji od Bilajaca, u obrazlaganju svog viđenja ostvarenja vojnih ciljeva:
“Ostaje nam pitanje kako i na koji način doći do plijena, kako i na koji način velike kapacitete staviti staviti u funkciju namjenske industrije. Kako uzeti Vitez. I kako Žunovnicu. Jer to su dva strategijska objekta za našu armiju. Sa Vitezom se zaokružuje sistem vojne industrije u našoj državi. Onda je kompletna. Onda imamo kompletan lanac u našim rukama. U Žunovnici dolazimo do onoga što je super-hitno. Onoga što je gotovo, što može odmah da se upotrijebi. Repromaterijal, trotil je tamo. Ima baruta. Ima municije i oružja. A, s Vitezom zaokružujemokompletan sistem namjenske proizvodnje. Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju. Sa Žunovnicom nalazimo onaj minimum sredstava koji nam je potreban. Komadante, moj prijedlog će biti, zajedno sa komadantom 3-ćeg korpusa, prijedlog komadantu da se hitno odozdo sa one strane iz Hadžića krene. Ne očekuju nas sa one strane tamo. U okruženju su. Onda ćemo mi njih navući na ražanj i držati na ražnju. da nisu u okruženju, da imaju ventil da pobjegnu onda bi to uradili. Ali, u okruženju su. Treba ih upozoriti prije napada ako to uradite inda ne ostaje niko živ. Niko. naš opstanak je u pitanju. Prije napada ih upozoriti. Probati. Tu dobijamo sve. Sve tu dobijamo.”
Bošnjački generali nisu imali dvojbe: ne bi išli spašavati kuću ako bi im gorjela, nego bi išli osvajati Vitez, kako bi “došli do plijena” i držali Hrvate “na ražnju” i po cijenu da u Vitezu ne ostane nitko živ. Nije nevažno reći da nijedan od zapovjednika Arnije BiH na savjetovanju u Zenici nije predložio ofenzivna djelovanja prema srpskom agresoru. Prioritetni ciljevi bili su im hrvatske enklave u srednjoj Bosni i komunikacijski smjer dolinom Neretve prema Mostaru.
Charles R. Schrader u svojoj knjizi precizno navodi razloge i ciljeve muslimanskih operacija u srednjoj Bosni, jer dokumenti potvrđuju namjere muslimanbskih generala koji eliminiranjem Hrvata iz srednje Bosne ostvaruju dvostruki cilj:
A) Stavljaju pod nadzor vojno-industrijske komplekse neophodne za vođenje rata
B) etničkim čišćenjem Hrvata iz srednje Bosne cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu mora pripasti Muslimanima,. čime njihov teritorij postaje ne samo veći, nego i nacionalno i strateški kompaktniji.
Tko je i kako planirao operacije Armije BiH dogovorene na savjetovanju u Zenici može se razabrati i iz pisma Sefera Halilovića Aliji izetbegoviću i članovima predsjedništva BiH od 1. svibnja 1995. godine.
U tom pismu Halilović se brani od optužbi generala Rasima Delića, koji je u jednom intervjuu odgovornost za zločin u Uzdolu, koji su počinile muslimanske postrojbe tijekom akcije “Neretva 93” pripisau Seferu Haliloviću.
Iz tog pisma citirat ćemo samo one djelove koji se odnose na samu operaciju “Neretva 93” iz rujna 93, a koje je imalo za posljedicu etničko čišćenje Hrvata iz srednje Bosne. Dakle, nećemo citirati cijelo pismo:
1.Na savjetovanju u Zenici održanom 21. i 22. 08 1993. godine na kom su bili prisutni; K-t GŠ, načelnik GŠ, načelnici svih uprava, komadanti svih korpusa (osim 5.K) i ministar UP bakir Alispahić K-t GŠ je nakon dvodnevne diskusije izdao, pored ostalih i slijedeće zadatke:
-Prozor (Makljen, Vilića Guvno) rješava 3.K u sadejstvu sa 6.K
-zauzimanje s.Vrdi radi deblokade D. i G. Drežnice i deblokade puta Jablanica-Mostar, planira 6.K izvodi izviđačko diverzantska brigada “Zulfikar” i Drežnički bataljon, sadejstvuje 45.b.br i jedinice 4.K koje se nalaze na prostoru Bijelog polja. Na kraju svih zadataka izričito naređuje: Sve ovo završiti za 10 dana…
Po povratku u Sarajevo i analize u OC vođenja i komandovanja ŠVK dolazi se procjenom do zaključka da opertivno-taktički raspored snaga HVO, snaga kojima mi raspolažemouz minimalno ojačanje sa jedinicom iz Sarajeva….omogućuju planiranje jedne obimnije operacije koja bi obuhvatala prostor od Bugojna do Mostara s veoma izvjesnim rezultatima. R.Delić prihvata taj prijedlog i svojim naređenjem broj: 02/1047-1 od 30.08.1993. određuje tim satava:
-Vođa tima; Načelnik GŠ OS Sefer halilović a za članove tima Suljević Zićro, Bilajac Rifat, Karić Vehbija, Najetović Džemal, Hasanspahić Edin i Džanković Namik. Navedeni tim izrađuje potrebnu dokumentaciju za operaciju pod nazivom “NERETVA 93.”, R. Delić svojim potpisom i pečatom odobrava i odmah izlazimo na teren radi realizacije iste. Prethodno su uređena sva potrebna dokumenta: Plan operacije, Direkriva za izvođenje operacije upućena priprema naređenja K-tima 3.,4. i 6. Korpusa, naređeno K-di i K. da uputi jedinice iz Sarajeva a prethodno sa K-tom i K. dogovoreno na njegov prijedlog da će to biti po jedna ojačana četa iz 9.br., IO.b.br. i samostalnog bataljona…
“12.09. početak operacije; na g/p napada sve jedinice kreću na svim pravcima po dobijenim zadacima osim Samostalnog prozorskog bataljona koji nalazi izgovor da nije dobio naftu, i 13.09. nakon preduzetih mjera sve jedinice kreću na zadatak a Prozorski bataljon ulazi u s, Uzdol iz koga oko 11 biva potisnut zbog jakog protiv napada snaga HVO. Tek nakon nekoliko dana saznajemo da je Samostalni prozoraski bataljon u s. Uzdol počinio neke nedozvoljene radnje…
10. Ukupni rezultati operacija su impresivni. Po izvještaju UNPROFOR-a BiH Armija je napredovala i oslobodila 450 km. Rezultati operacije bili bi još bolji, naročito u drugoj etapi da nije bilo vidljive i nevidljive opstrukcije iz Sarajeva, no o tome drugi put.”
Ofenzivne operacije ABiH protiv HVO-a u srednjoj Bosni počele su sredinom siječnja 1993. i u nekoliko su se etapa nastavile do potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. Bile su vrlo intenzivne u ožujku i travnju, zatim u lipnju i srpnju, te u rujnu i listopadu 1993. godine, iako u cijelom tom razdoblju nisu prestajale. Hrvatski je narod očišćen iz srednje Bosne, a civilne i vojne žrtve rata bile su goleme.
Ukupno je izbjeglo i prognano 152 950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba (od toga 121 dijete), Ubijena su 644 zarobljenika HVO-a. Dakle, ubijeno je 1695 civila i vojnika (Napomena: ovo su podaci samo za one žrtve za koje postoji provjerena dokumentacija, a Izvor iz kojih su brojke navedene je: Ivica Mlinovčić, “Zločin s Pečatom”, 2001., str. 281.-285.)
Opracdano je pitanje tko je odobrio vojne operacije s ciljem etničkog čišćenja Hrvata u srednjoj Bosni, i operacije protiv HVO-a? Čini se da predsjedništvo BiH nije cijelo sudjelovalo u tim odlukama, iako su svi ponešto naslućivali i znali. To se može naslutiti i iz pitanja što ga je član Predsjedništva BiH Ivo Komšić postavio Aliji Izetbegoviću potkraj 1993. godine, o odnosu Predsjedništva prema ŠVK, odnosno o ulozi Predsjedništva kao “Vrhovne vojne komande”. Komšić je pitao Izetbegovića tko je odlučio da se problemi rješavaju vojno, a ne pregovorima, odnosno, tko je odredio koja će područja ABiH “vojno odraditi”:
“Komšić: …Ono što bi mi morali raščistiti ovdje, između sebe, to je da li će se prostor središnje Republike utvrditi na pregovorima i isključivo na pregovorima i da li će se poštovati to što mi dogovorimo, ili ćemo ići i na neku vojnu opciju? Je li to kombinacija jednog i drugog? Sjećam se predsjedniče, vi ste jednom rekli, mi ćemo na pregovorima što mognemo, a ovdje gdje mognemo vojno, uradićemo to vojno. Nemam ništa ja protiv toga, ali da mi to utvrdimo tačno, da markiramo gdje je to koja su to područja itd. Da ne bismo sebi otežavali situaciju na samim pregovorima u Ženevi ili tamo gdje se vode. Bojim se da ova sad situacija u srednjoj Bosni može otežeti naš položaj, naš dalnji pregovarački položaj…”
(Ivo Komšić, sjednica Predsjedništva RBiH 29. 12. 1993.)
I Komšić je dakle svjestan, da sa srednjom Bosnom “nije sve čisto”, te da bi za to članovi Predsjedništva mogli odgovarati. Komšić također podsjeća Izetbegovića na njegovu politiku da ono što ne može ostvariti pregovorima da će to učiniti vojnim putem. U svom odgvoru na takvo postavljeno pitanje, Izetbegović je ostao dosljedan takvom stajalištu:
“Izetbegović: Prije svega postavimo neke jasne činjenice. Predsjedništvo jeste vojna komanda, i pravno i stvarno: Odluke se ne donose u glavnom štabu kad je riječ o strategiji. I naravno, ograničava se na strateška pitanja. Strateška pitanja su u isključivoj nadležnosti komande. Međutim, kad je riječ o konkretnm ponašanju Armije u centralnoj Bosni, ono što kažu kad je riječ o pregovorima, doslovno kažu-ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno. Prema tome, centralna Bosna nije dogovorena. Armija ima pravo slobode akcije, jer još ništa nije dogovoreno. Imaju razne varijante kako bi bilo rješeno razgraničenje itd. Međutim, pošto nije stavljena zadnja tačka na čitav dogovor, još ništa nije dogovoreno. E sad, sa izuzetkom ovog sad primirja koje je zaključeno. da to primirje nije zaključeno, Armija bi imala potpuno odriješene ruke dole u centralnoj Bosni”
Izetbegović je potpisao niz sporazuma i dogovora koje najčešće nije prihvatila srpska strana, ali jest hrvatska strana. Nesporazume između Hrvata i Muslimana koji su imali nasuprot sebe zajedničkog agresora, Izetbegović je mogao rješavati politički, a ne vojno. No on je cijelo vrijeme bio na stajalištu: “centralna bosna nije dogovorena, armija ima pravo slobode akcije jer ništa nije dogovoreno”.
Radi objektivnosti valja spomenuti da se ovakvim stajalištima Alije Izetbegovića usprotivio hrvatski član Predsjedništva Stjepan Kljujić. U vrijeme dok je Republika Hrvatska pripremala dokumentaciju za vijeće sigurnosti UN-a o ofenzivi ABiH u srednjoj Bosni, on je tražio od Izetbegovića da obustavi ofenzivu, barm tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana ili najavljenog dogovora s hrvatskom stranom. Kljujić je bio zabrinut za Hrvate, ali i za sebe:
“Ako iz ove enklave otjeramo ovo malo Hrvata, onda smo mi svi Hrvati koji smo za BiH poraženi jer nećemo imati naroda. Mi hoćemo sad da ovo Hrvata sirotinje, da sačuvamo. Ako ih oni izvedu Armija i dalje napada, Armija če dobiti tvornicu, otjeraće Hrvate, onda vjerujete u Bosni neće biti ni 12% Hrvata što si ti predvidio u onim podjelama”
(Stjepan Kljujić, sjednica predsjedništva BiH 29. 12. 1993.)
Izetbegović je želio po svaku cijenu doći do vojne industrije u Vitezu:
“Posebno u Vitezu koja je od značaja za ovu državu u perspektivi. kad bi se uništila postrojenja u Vitezu i Novom Travniku, tad ova država za narednih 10-20 godina ne bi imala sredstva da izgradi tu tehniku i tehnologiju.”
(General Šiber, sjednica 29. 12. 1993.)
Vojna postrojenja u Vitezu za Armiju BiH još su važnija za vođenje rata, jer bi mogli zaokružiti ciklus vojne proizvodnje i time osigurati logističku potporu za vojno rješenje “nesporazuma” i sa Srbima, ali i sa Hrvatima, odnosno za ostvarenje “jedinstvene”(unitarne) BiH o kakvoj je Izetbegović sanjao.
Kljujićev odgovor na Izetbegovićevo odbijanje zaustavljanja ofenzivnih djelovanja ABiH bio je zlokoban, ali i proročanski:
“Kljujić: ja ti moram nešto reći predsjedniče. Ti tvornicu nečeš dobiti, odnosno ja s tobom. A izgubiću ja narod, a ti češ onda izgubiti i ovo nas što imaš. Ja onda moram biti građanin BiH jer nemam koga zastupati više. To mi je ostalo još 150 hiljada ljudi tamo.”
Potvrda Kljujićevih riječi stigla je ubrzo. Izetbegoviću je u veljači 1994. godine zapovjednik Armije BiH Rasim Delić podnio slijedeće izvješće:
“HVO je eliminisan iz područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna: Znači kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”
(Rasim Delić, “Armija ključ mira” str. 19.)
To što je HVO “eliminisan sa Područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna” znači da je 153 tisuće Hrvata projerano, prognano i izbjeglo, te da je najmanje 1695 ljudi ubijeno. To također znači da nema više potrebe za dogovorom, iako “centralna Bosna nije dogovorena”.
Izetbegović nije dobio tvornicu u Vitezu.
A Stjepan Mesić će u Haagu svjedočiti kako “nema osnove za tvrdnju da su Muslimani otpočeli taj rat”, jer da Muslimani nisu imali nikakvih razloga da otpočnu rat sa Hrvatima u srednjoj Bosni.
Da bi se razumjelo uzroke muslimansko-hrvatskog sukoba i shvatilo tko je imao razloga da “otpočne taj rat” moguće je ako se potraži odgovor na dva pitanja:
1. Na kojem području dolazi do sukoba Armije BiH i HVO-a?
2. Kakav je pravni status i realni odnos između HVO-a i ABiH tijekom sukoba?
Muslimansko-hrvarski sukob ne događa se na cijelom području BiH, niti na svim područjima gdje Hrvati i Muslimani žive zajedno, a ABiH i HVO su u dodiru.
Isto tako, sve postrojbe HVO i ABiH nisu u međusobnom ratu, jer na cijelom području Bosanske Posavine, enklave Bihać, kao i Sarajeva nema međusobnog sukoba budući da na tim bojišnicama brigade HVO-a djeluju u suradnji sa ABiH ili su izravno podčinjene zapovjedništvima ABiH. Sukob se ne događa u cijeloj srednjoj Bosni, kako se obično prikazuje. Srednja Bosna jest točna, ali ne i potpuno precizna oznaka područja hrvatsko-muslimanskih sukoba. Opis područja nije precizan, jer prikazuje područje sukoba većim nego što je bio; i drugo, jer prikriva teritorijalni organizaciju BiH prema predloženim međunarodnim mirovnim planovima.
Područje sukoba jest u srednjoj Bosni, ali prije svega na onom njenom dijelu koji je nastanjen najvećim dijelom Hrvatima i samo na onom dijelu koji bi po međunarodnim sporazumima “pripao” hrvatskim provincijama. Pravi početak sukoba bio je kad je međunarodna zajednica ponudila Vance-Owenov plan, koji predlaže ustroj BiH na deset provincija. Alija Izetbegović i Mate Boban potpisali su predložene zemljovide 25. ožujka 1993. u New Yorku.
Najžešći sukobi zatim su se dogodili u sjevernom dijelu 10. provincije i djelomično 8. provincije, dakle u provincijama koje su po prijedlogu međunarodne zajednice i po Izetbegovićevom potpisu trebale biti u nadležnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda BiH.
Sukobi se nisu vodili u provincijama koje su pripale Muslimanima.
Prema tome, Hrvati u srednjoj Bosni nisu imali razlog započeti sukob s Muslimanima, jer im je međunarodna zajednica priznala pravo da taj dio operacije bude u sastavu hrvatskih provincija. Naspram tomu, ABiH vojnim je operacijama “kompletnu jednu provinciju prema Vens-Ovenovom planu s centralom u Travniku” uknjižila na političku kartu BiH kao muslimanski teritorij na kojem gotovo da i nije ostalo Hrvata. ABiH ostavrila je taj cilj jer je planirala i izvela “jednu obimniju operaciju koja bi obuhvatala prostor od Bugojna do Mostara s veoma izvjesnim rezultatima”. Pravac od Bugojna do Mostara dug je oko 150 koilometara zračne linije. To je dužina bojišnice tijekom muslimansko-hrvatskog rata, a područje sukoba su djelovi 8. i 10. provincije koje po Vance-Owenovom planu pripadaju Hrvatima.
Odgovor na drugo pitanje. kakav je pravni status HVO-a (što je i pitanje u naslovu, ali i pitanje koje je Lider postavio pomoći), te ratuju li postrojbe HVO.a i ABiH izvan područja 8. i 10. provincije, najbolje mogu dati izjave članova Predsjedništva BiH.
Naime, prema Uredbi sa zakonskom snagom o oružanim snagama BiH iz kolovoza 1992. HVO je dio oružanih snaga BiH.
Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović na sjednici od 14. prosinca 1993. predložio je izmjenu Zakona o narodnoj obrani:
“”Izetbegović: Ovdje je riječ o tome da se, to je mala ali krupna izmjena politički, Zakona o narodnoj odbrani gdje se kaže “da OS BiH sastoje iz Armije BiH i formacija HVO i drugih oružanih snaga”. Ono sad “i formacija HVO” se briše. Pa ostaje “Snage Armije BiH i ostale oružane formacije”. “”
Stjepan Kljujić, hrvatski član Predsjedništva BiH, tražio je da se ta točka skine s dnevnog reda:
“Kljujić: Molim vas da se to skine s dnevnog reda. Znate Zašto? Mi smo donijeli, ja sam sudjelovao u tome da kažemo da Armiju BiH sačinjavaju Armija, tad je bio TO, HVO i ovo. Mi moramo odraditi sa onim snagama HVO. Mislim da me razumijete. da onaj HVO ako u Gradačcu želi da se zove hrvatska brigada, ako neće, mi ćemo izgubiti tim zakonom. Ljudi su se borili u Gradačcu, Brčkom, Orašju, Odžaku na našoj strani mogu sad doći i povrijediti se… Ali nisam spreman da glasam da se HVO Gradačac i Brčko i gore Orašje, Odžak, preimenuje ovdje dok general ne bude to otišao na teren da objasni tim ljudima. Ne znam da li ste me shvatili.”
General Rasim Delić, koji je sudjelovao na sjednici Predsjedništva BiH, rekao je da “to nije odrađeno, ali je pripremljeno”. Zatim je naveo o kojima se brigadama točno radi:
Delić: Mi imamo tamo 115. brigadu Zrinski Tuzla, 108. pješadijsku brigadu Brčko.
107 samo po nazivu je HVO, to je MHVO od početka-Muslimansko-Hrvatsko vijeće odbrane. Oni su tako uzeli naziv. U suštini je to 90 i nešto posto Muslimana kad je riječ o nacionalnom sastavu. To je Gradačac, i imamo 110. brigadu HVO-a Usora koja je, takođe, više mješovitog sastava. To su ukupno brigade koje postoje.
Četiri brigade HVO-a što ih je naveo Delić nisu “ukupno koje postoje”. To su brigade koje su ustrojene od HVO-a, i koje su nosile oznake HVO-a, a bile su podčinjene Armiji BiH i ratovale zajedno s njima protiv srpskog agresora. Jednako kao i brigade HVO-a u sastavu operativne zone Orašje s kojima ABiH ima zajedničko djelovanje, ali ne i zapovjedništvo nad njima:
“Delić: 4. operativna zona Orašje nije pod kontrolom Armije, ona je pod komandom HVO, odnosno Hrvatske Vojske. Tu imamo samo sadejstvo a ne rukovođenje i komandovanje. Znači 102. 104. i 106. brigada HVO Orašje, oni nisu pod našom komandom. Obzirom da su bili od nas odsječeni nemamo neposrednog rukovođenja i komandovanja tih jedinica. Radi se samo o jedinicama unutar slobodne teritorije BiH i unutar zone odgovornosti naših korpusa. ”
Na sjednici Predsjedništva BiH sredinom prosinca 1993. godine, kada sukobi ABiH i HVO-a još uvijek traju “od Bugojna do Mostara”, jer će završiti tek za dva mjeseca, potkraj veljače 1994. godine, rečeno je da Armija BiH ima pod svojim zapovjedništvom šest brigada HVO-a (107., 108., 110., 115. sarajevsku brigadu HVO.a “Kralj Tvrtko” koje je u Sarajevu nasilno rasformirana, i bihaćka brigada HVO-a koja nije uopće spomenuta na toj sjednici Predsjedništva) i “zajedničko sadejstvo” s brigadama HVO-a iz operativne zone Orašje (102., 104., 106 brigada HVO-a).
Na sjednici Predsjedništva BiH od 14. prosinca 1993. usvojen je prijedlog Alije Izetbegovića da se u zakonu o narodnoj obrani briše HVO iz sastava oružanih snaga BiH. kako je i sam Alija istaknuo, radi se i “krupnoj političkoj izmjeni”. ta je promjena imala političke razloge. Ona nije bila odraz situacije i potreba na terenu. Tom zakonskom promjenom statusa HVO-a, kao sastavnog dijela oružanih snaga BiH, trebalo je legalizirati napad ABiH na hrvatske enklave u djelovima srednje Bosne, kako se sukob ne bi mogao tumačiti kao sukob dviju sastavnica jedne oružane sile. Drugo, trebalo je zamagliti sliku o veličini i području sukoba. Umjesto “kompletne jedne pokrajine po Vens-Ovenovom planu”, koju su Muslimani vojno osvojili za sebe u srednjoj Bosni, trebalo je prikazati da je sukob bio daleko većih razmjera, to jest, na svim područjima BiH na kojima su Hrvati i Muslimani živjeli zajedno, i prikriti prave razloge vojnih operacija Armije BiH “Od Bugojna do Mostara”.
Da su u tome uspjeli, potvrdio je svjedok optužbe Stjepan Mesić u Haagu 1998. svojom izjavom o tome da “nema osnove za tvrdnju da su Muslimani otpočeli taj rat”
https://m.facebook.com/home.php?refsrc=https%3A%2F%2Fm.facebook.com%2F&_rdr#!/notes/%C5%A1estorka-herceg-bosna/prof-dr-miroslav-tu%C4%91man-razbija-tezu-iz-svjedo%C4%8Denja-stjepana-mesi%C4%87a-na-ha%C5%A1kom-su/1343153965732329/

Srodno



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement Enter ad code here
Moguća kiša
Danas 03/2530%
Moguća kiša
Moguća kiša
Sutra 03/2640%
Moguća kiša
Potpuno oblačno
Srijeda 03/2710%
Potpuno oblačno
Vedro
Četvrtak 03/280%
Vedro
Djelomična naoblaka
Petak 03/2910%
Djelomična naoblaka