Jučer jedan četrdesetogodišnjak kaže kako je pročitao u jednoj knjizi riječ “anahoretizam”, ali nije razumio njezino značenje. Zamolio je da mu se kaže značenje te riječi. Riječ “anahoretizam” dolazi od grčke riječi “anachretes”, što znači pustinjak, tj. onaj koji se povlači. Početkom III. st. veći broj kršćana povlačio se u pustinju. Željeli su živjeti u samoći. Taj se pokret zove “anahoretizam”. Sv. Ivan Krstitelj boravio je u pustinji (Mt 3,1-13). Sveto pismo kaže kako se Isus povlačio na samotna mjesta i molio te da je bio u pustinji četrdeset dana (Mt 4,1-11). U prve kršćanske pustinjake ubrajaju se sv. Pavao Tebaidski (r. 225. u Egiptu) i sv. Antun (oko 270. p. Kr.). Sv. Antun se smatra ocem pustinjačkog monaštva jer je privukao mnoge u pustinju. Počeci pustinjačkog života kršćana smještaju se u dolinu Nila u Egiptu. Bilo je asketa u drugim religijama prije kršćanstva.
Izreka “Pustinju nisam izabrao zbog mržnje prema ljudima, nego zbog ljubavi prema Bogu” pripisuje se sv. Pavlu pustinjaku. Čini mi se aktualnom izreka sv. Antuna pustinjaka: “Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad vide nekoga tko nije lud, napadat će ga govoreći ‘Ti si lud’, jer nije kao oni.”
Bilo je i žena koje su se povlačile u pustinju. Osobe koje su sazrele isposničkom životu zvale su se “amma” ili “abba”. One – pustinjske majke – podučavale su “primjerom, opomenom, pričom i uputom” one koje su dolazile živjeti isposničkim životom. Među prve amme ubrajaju se: Julijana (oko 235.), Menodora, Metrodora, Nimfodora i Manna (između 270. i 304.). Jednom od najpoznatijih pustinjskih majki smatra se amma Sinkletika iz Aleksandrije. Živjela je u 4./5. st. Ona je isticala kako su grozne mane: zavist – proizlazi iz pohlepe, izdaja, krivokletstvo, bijes i zlopamćenje. A da su dobre osobine: ljubaznost, strpljivost, podnošenje nevolje i siromaštvo. Često je podučavala kako Gospodin nije zapovijedao ljubiti jednu osobu, već sve osobe.