Troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine nije nikakva radikalna ideja izmišljena u Zagrebu 2026. godine. Naprotiv, ono je od samog početka krize bilo standardno međunarodno rješenje.Već u ožujku 1992. Europska zajednica je kroz Carrington-Cutileirov plan predložila podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice – bošnjačku, srpsku i hrvatsku – s visokim stupnjem autonomije. Sve tri strane, uključujući Aliju Izetbegovića, načelno su prihvatile plan. Nakon njegovog propadanja (zbog odustajanja Alije Izetbegovića) uslijedio je Vance-Owenov plan (1993.), koji je također predviđao deset provincija grupiranih u tri etničke cjeline. Isti princip troentitetskog rješenja bio je temelj i kasnijih međunarodnih prijedloga sve do Daytonskog sporazuma, koji je na kraju ipak stvorio dva entiteta uz entitetsku liniju koja je u velikoj mjeri slijedila hrvatsko-bošnjačku liniju razgraničenja.
Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Reakcije bošnjačke javnosti na reaktualizaciju teme o potrebi pojednostavljenja političko-administrativnog uređenja Bosne i Hercegovine, koju smo proteklog vikenda vidjeli na zagrebačkom TradFestu, najbolje pokazuju temeljni problem BiH.
Umjesto da se ta tema iskoristi kao prilika za ozbiljan dijalog, iz Sarajeva smo dobili novu rundu panike i prijetnji koje samo potvrđuju zašto je ova država i 30 godina nakon rata i dalje nefunkcionalna, međunarodno upravljana i zarobljena u vlastitim podjelama.
Na TradFestu se otvoreno razgovaralo o razlozima zbog kojih BiH ne uspijeva postati normalna država: trajni međunarodni protektorat, nemogućnost postizanja bilo kakvog međunacionalnog dogovora, politički montirani sudski procesi te uporno istiskivanje Hrvata iz tijela vlasti. Kao jedno od mogućih rješenja ponuđeno je formiranje trećeg, hrvatskog entiteta.
Reorganizacija BiH potpuno je legitimna tema. Ustav BiH i Daytonski sporazum ne zabranjuju promjenu unutarnjeg uređenja. Ako postoje dva entiteta, nema niti jednog razloga zašto ih ne bi moglo biti tri ili više. Treći entitet nije poziv na raspad države niti na odcjepljenje, već pokušaj operacionalizacije načela konstitutivnosti tri naroda.
Umjesto argumentirane rasprave, iz Sarajeva smo dobili očekivanu histeričnu reakciju u kojoj su sudjelovali prvaci najvećih bošnjačkih stranaka, Islamska zajednica, akademska zajednica i mediji. Ta masovna blokada svake rasprave sama po sebi predstavlja snažan argument za treći entitet. Nalazimo se u situaciji u kojoj jedan narod ne samo da bira političke predstavnike drugom narodu, nego želi određivati i o čemu se uopće smije razgovarati.
Argumentacija protiv trećeg entiteta ostaje plitka i svodi se uglavnom na dvije teze: da je to „neustavno“ (što nije točno) i da bi treći entitet „nužno doveo do rata“. Tko bi točno krenuo u rat, protiv koga i zbog čega? Bi li to učinila SDA, Oružane snage BiH ili neke paravojne formacije? Prijeti se ratom građanima koji mirnim putem traže ozdravljenje terminalno bolesne države. Takve prijetnje ne svjedoče o snazi argumenta, već o slabosti položaja onih koji ih iznose.
Kada Sejdo Komšić, SDA i bošnjačka medijska scena zagovaraju „građansku državu“, svjesno ili nesvjesno ignoriraju da takav koncept u sadašnjim okolnostima znači ukidanje konstitutivnosti naroda – temeljnog načela Daytonskog sporazuma i Ustava BiH.
Umjesto otvorenog dijaloga, bošnjačka javnost vjeruje da će svoje ciljeve – pretvaranje BiH u državu demografske većine – ostvariti ponavljanjem histerije i prijetnjama. Čak i kardinala Vinka Puljića, koji je cijeli rat proveo u Sarajevu, danas se naziva ustašom samo zato što je progovorio o nefunkcionalnosti države.
Bošnjačka politika pritom ne vidi da se geopolitičke okolnosti mijenjaju. Stavovi vodećih međunarodnih igrača po pitanju BiH se približavaju, a projekti poput Južne plinske interkonekcije dodatno jačaju položaj Hrvatske, za koju je dobrobit Hrvata u BiH i stabilnost same BiH strateški interes.
BiH može opstati samo kao država tri jednakopravna konstitutivna naroda koji sami biraju svoje predstavnike i odlučuju o svojoj budućnosti. Prijetnje ratom zbog pokušaja reforme postojećeg propalog sustava najbolji su dokaz političke nezrelosti i možda najjači argument zašto svaki narod treba imati mogućnost sam brinuti o sebi.
Nažalost, nema naznaka da će bošnjačka politika promijeniti kurs. Nastavit će pokušaje uzurpacije dužnosti hrvatskog člana Predsjedništva, uguravanja bošnjačkih izaslanika u hrvatske klubove u domovima naroda, rušenja pariteta i konsenzusa te kriminalizacije hrvatske borbe za ravnopravnost.
To vodi samo u dublju stagnaciju i dekadenciju.
BiH se nalazi na raskrižju: ili će se vratiti poštivanju Ustava i načela konstitutivnosti tri naroda, ili će se urušiti sama u sebe.
Dnevnik.ba