Danas će mnogi reći kako je za ustanove i institucije, pa i za obitelji, najvažnija interna komunikacija. Zna se da su sastanci održavani u kumranskoj zajednici. Primjer sastanka za crkvene osobe je sastanak apostola u Jeruzalemu, tzv. Jeruzalemski sabor 50. g., koji je opisan u 15. poglavlju Djela apostolskih. Važna je rečenica: “Zaključismo Duh Sveti i mi” (Dj 15,28). To je primjer konsenzusa. U crkvenim krugovima, a i u obiteljskim, trebalo bi donositi zaključke konsenzusom, a ne preglasavanjem. Prvi monasi imali su dva velika sastanka godišnje, za Uskrs i u kolovozu!
Benedikt je znao koliko je važno za njegove zajednice da se monasi sastaju i razgovaraju. Zato govori o sastancima već u trećem poglavlju Pravila. To poglavlje ima 13 redaka, a oslonjeno je na šest svetopisamskih tekstova. Opat ima veliku “moć” u samostanu. Ali svaki put kad je riječ o važnijim stvarima treba sazvati sve monahe samostana, uključujući i mlađe jer Bog može baš preko njih otkriti što je bolje za zajednicu. Opat je moderator na sastanku. On vodi sastanak. Iznosi razloge zašto je sazvan sastanak i cjelovito prezentira stvar o kojoj se razgovara. Svi članovi zajednice su slobodni iznijeti svoje mišljenje. Tim iskazuju svoju solidarnost i odgovornost u zajednici. Svoja mišljenja trebaju iznijeti otvoreno, ali ponizno i s pokornošću. Opat treba strpljivo saslušati svakog monaha. Ali i svaki pojedini monah treba saslušati i druge što oni kažu. Pojedini monah ne treba uporno braniti svoje mišljenje samo zato što je njegovo. Nakon što opat pažljivo sasluša sva razmišljanja, treba iznijeti pred svima što on misli koje je rješenje najbolje i zašto. Opat treba imati na umu što je providonosno i pravedno. Benedikt naglašava kako svi u zajednici, pa i opat, trebaju slijediti Pravilo. Pravilo je učitelj svima.
Zacijelo nije uputno da monah slijedi želje vlastitoga srca. Inzistiranje na svome mišljenju i prijedlogu može potaknuti konflikte. Ako prijedlog jednog monaha ne bude prihvaćen, taj monah ne smije govoriti protiv opata, ogovarati ga ili srditi se na njega.
Kad je riječ o stvarima koje nisu toliko važne, opat ne mora sazivati cijelu zajednicu ako je ona brojna. U takvim slučajevima može se savjetovati samo sa starijim monasima ili s vijećem ako postoji.