Connect with us

Jajce Online

Sokolović za “Dnevni avaz”: U prošlosti sam se više smijao i to me pla…

Avatar

Published

on



Zijah A. Sokolović (68), glumac, reditelj i autor, jedan je od likova koji su obilježili umjetničku scenu Bosne i Hercegovine. Iako je njegova adresa stanovanja još od 1992. godine u Beču, u posljednje vrijeme je u rodnom Sarajevu. Razlog je predstava “Svu moju ljubav”, koju, prema tekstu Lorena Movinjia (Laurent Mauvignier), režira u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR).
Žrtve ili robovi
Premijera je sutra, dok će 11. i 12. maja biti odigrane prve reprize. Sokolović je 2018. obilježio 50 godina rada, povodom čega je napravio performans u Sarajevu. Za tih pet decenija ostvario je brojne uloge, kako na daskama koje život znače tako i u filmskim i TV projektima.
Monodrama “Glumac… je glumac… je glumac” i “CABAres CABArei” kultne su predstave, koje i nakon decenija izvođenja i danas pune dvorane do posljednjeg mjesta.
Svaki razgovor s ovim glumačkim velikanom je lekcija. U otvorenom razgovoru za “Dnevni avaz” Sokolović se dotakao brojnih tema, a počeli smo od predstave “Svu moju ljubav”.
Loren Movinjie, francuski slikar i romanopisac, rijetko piše za pozorište. “Svu moju ljubav” je jedan takav tekst. 
– U ovom pozorišnom tekstu krije se sva raskoš Lorenove slikarske poetike i snaga romanopisca da u formu pozorišnog teksta stavi jednu ljudsku vrijednost, a to je sjećanje. Ono mozaički određuje svakodnevicu njegovih likova. Ili likovi koji postaju žrtve ili robovi svojih sjećanja, koja se od vremena do vremena mijenjaju ili blijede. Tekst kao jedno duhovito i filozofsko sjećanje na čovjekovu prirodu.
Prilikom čitanja teksta osjetila sam da likovi imaju snažna sjećanja kojima nema kraja.
– Kao u našim stvarnim životima. Što više pokušavamo dohvatiti kraj sjećanjima, to više ulazimo u vrijeme koje sapire činjenice i vrijeme u kojem starimo i zaboravljamo. Hoću reći, Loren na zanimljiv način, pomoću likova u predstavi istražuje njihovu prošlost.
To je priča o porodici koja istražuje mogući tragičan događaj.
– Ovdje, u predstavi, u pozorištu, osnova je porodica čiji glavni likovi majka i otac, svako na svoj način, pokušavaju sjećanjima razriješiti tragični kraj, uvjeravajući jedno drugo u svoju istinitost događaja. Ali naša predstava i nekoliko likova u njoj su slika čitavog svijeta. Slika i naše geografske okoline u kojoj, svako na svoj, zarobljeni način ima sjećanja o prošlim događajima. Uspomene koje su sve dalje i dalje daleko od realnih, istinitih događaja. Ili, čak i nećemo da znamo da su bili događaji, nego samo imamo sjećanja. I tako danas, živimo i radimo kao posljedice naših sjećanja.
Ovakvi trenuci su dio svakog čovjeka.
– Naravno. Ona grade naše ličnosti. Mozaik sastavljen od lijepih i ružnih trenutaka. Dovoljan je miris kafe, zvuk melodije, boja na čovjekovom tijelu, pokret, riječ i da sjećanja dobiju zeleno svjetlo. I krenu u osvajanje naših osjećaja.
Prava prošlost
Kako se onda čovjek bori s njima?
– Teško. Kao graditelj ili neimar mora svakodnevno da se nauči, nekako, da propušta lijepa sjećanja, a da onima drugima, ružnim i tragičnim, pokuša da vlada. Ili da ih barem vremenski ograniči. Nesreća civilizacije je što imamo kolektivna sjećanja prošlosti, koja su organizirana i čine nas tragičnim i ograničenim da se sjetimo možda naše prave prošlosti.
Predstavu radite s mladim glumcima.
– Bilo je vrlo interesantno i zanimljivo, pozorišno vrlo kreativno… Pokušali smo sklopiti strukturu tih likova. Vjerujem da smo dobili vrlo dobru, pravu pozorišnu predstavu, koja istražuje sjećanja pojedinačnih likova.
Da Vas neko pita čega se to najviše sjećate, koji bi Vaš odgovor bio?
– Sjećam se da sam se u prošlosti više smijao i taj osjećaj me plaši.
A plaše li Vas godine koje dolaze?
– Kada prođu te godine, pokušat ću vam napisati odgovor. Ako se sjetim.
Rasti kao pojedinac, a ne kao narod
– Ono što čini bogatstvo sarajevskog sjećanja koje blijedi, ali je ipak skoro tačno da sam u Sarajevu rastao kao pojedinac, a ne kao narod, masa, grupa… I ne dam vremenu da to izbriše – poručuje Sokolović.
Kako je bilo živjeti na Mjesecu
– Sjećanja na 50 godina glumačkom života… To vam je kao kada gledate na Mjesec i sjećate se kako je tamo bilo živjeti ili držite noge u vrelom lavoru i sjećate se šta je najznačajnije bilo u životu.
 
 
(Avaz)
Objava Sokolović za “Dnevni avaz”: U prošlosti sam se više smijao i to me plaši pojavila se prvi puta na Jajce Online.



Feed: Jajce-Online.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement