Dok je prije Rusije samo trebalo “hendlati” klasama, sada je nužno stvarati igru. Amerika će iz tog konteksta biti Dalićev najveći izazov
Poraz od Brazila nikome u Orlandu nije posebno teško pao.
– Kad će biti bitnije, dobit ćemo – prevladavao je pozitivan stav među navijačima s kojima smo dočekali jutro.
Jednako je govorio prije toga i Luka Modrić, ali pitanja ostaju, prvo i najvažnije – je li izdanje sa Selecaom hrvatska realnost? Hoće li jednako izgledati protiv Engleske?
Zlatko Dalić napravio je goleme rezultate, pod njegovim vodstvom dogodilo se – spasenje od propasti i plasman na Svjetsko prvenstvo, najveća slava finalom u Rusiji i potvrda u Kataru, izbornik koji je bio spasitelj, proslavitelj i potvrditelj, u Americi se bacio na četvrti krucijalan posao – želi biti i reformator, a moglo bi se kazati i obnovitelj. Njegova odluka da se igra u formaciji s trojicom stopera (3-4-2-1) nije nova, ali ako će inzistirati i provesti je na Svjetskom prvenstvu bit će to prvi put od 2006. godine i Zlatka Kranjčara da će Vatreni na velikom natjecanju igrati na takav način. U završnom osvrtu iz Orlanda jedna karika ipak nedostaje – i dalje nismo sigurni je li to Dalićevo opredjeljenje ili još jednom “probna vožnja”.
Hrvatska je protiv Brazila prikazala slabosti i potencijal koji je daleko veći od izvedbe. Kad je u Ligi nacija 2024. godine zaigrala s trojicom u obrani, na tome nije inzistirala do kraja. Ako bi se to dogodilo danas bismo imali jasnu sliku koji su krajnji dometi. Ovako nedostaje automatizma i prilikom branjenja i kad se napada. Pogotovo u defenzivi koju bi Dalić htio vidjeti vrhunskom i da se igra do iznemoglosti, ali praksa je s Brazilom bila drugačija, primani su golovi iz “trgovine” – sve po deset eura!
Nakon lošeg rezultata na kontinentalnoj smotri 2024. izbornik je na velikom iskušenju. Ne zbog sebe, jer on ima medalje, nego zbog reprezentacije. Za Dalića će ovo biti najizazovnije, nadamo se ne i najteže Svjetsko prvenstvo. Ako ustraje na igri s trojicom u obrani i drugačije od drugih.
Prihvativši reprezentaciju kad ju je samo pobjeda nad Ukrajinom spašavala da ne potone u kvalifikacijama za Rusiju, pokazao se kao savršen vatrogasac, sanirao je sve štete i odveo preko Ukrajine i Grčke ekipu do Mundijala. Izvrsnim vođenjem i balansiranjem, ali i čvrstom rukom kad je trebalo, momčad koja je prije njega bila formirana, što nikad nije krio, ali i gubila ključne utakmice, vinuo je do finala Svjetskog prvenstva. U drami nakon Eura 2021. povukao je odlučne poteze i vratio, a zapravo zadržao Vatrene u eliti i osvojio još jednu svjetsku medalju. No, prije Amerike uhvatio je u ruke uzde promjena i ako uspije bit će to još jedno Dalićevo remek-djelo. Spasiti, proslaviti, potvrditi, promijeniti pa ponovno proslaviti, to je više nego što bi itko smio i poželjeti. Iako je već osigurao mjesto u “kući besmrtnih”, novim velikim rezultatom, i to postigne li ga na način da je njegov rukopis na taktici veći nego ikad, značilo bi njegovo vodeće mjesto u panteonu hrvatske trenerske slave. Više nego ikad iskazao bi se baš kao trener. Ne bude li dobro, razočaranje je neminovno, kao i uvijek kad se ne ispune očekivanja. Koja nisu do kraja definirana, ali nisu mala.
Ako je 2024. na sustav s trojicom u obrani krenuo zbog nedostatka brzih napadača, vratio mu se najviše zbog Luke Vuškovića, kojeg želi u početnoj postavi, a mladi stoper ne igra u klubu s četvoricom u obrani i uz sve vrline ima i slabiju stranu u nedostatku brzine, te Luke Modrića koji to sada živi u Milanu i hvali. Svi su vidjeli načelne stvari, da je bilo previše pogrešaka i premalo harmonije u djelovanju prema natrag, kao i prema naprijed, i da se na tome mora raditi na pripremama, ali ne bismo voljeli da slika iz Orlanda bude i u Dallasu. Hrvatska može odigrati s Engleskom da ne izgubi, sposobna je i pobijediti, kao što je to napravila u Rusiji u znatno bitnijoj utakmici. Čak i u porazu od Selecaa to je pokazala, no za velika djela trebat će hrabrija igra. Vatreni imaju veliko samopouzdanje, a u skladu s tim mora biti i gard. Nema razloga da susprežu sami sebe i unaprijed daju suparniku dominaciju. Kako bi to funkcioniralo, potrebno je podignuti tempo igre. Hrvatska ima igrače koji mogu kombinirati, graditi i zabijati, ali i znaju patiti.
– Drugo poluvrijeme s Brazilom je putokaz, puno možemo napraviti – jedna je od navijačkih teza iz Orlanda.
Dalić je sve zadatke dosad odradio, ovaj je specifičan i na neki način posebno težak. Tri velika rezultata Hrvatske na Svjetskom prvenstvu zvuče fantastično i ludo, ali živimo u svijetu u kojem se Italija triput uzastopno nije plasirala na SP, pa zašto ne bi Hrvatska bila protuteža? Koliko god je jasno da ova momčad nema kvalitetu i iskustvo one iz 2018. godine. Dio individualne snage i spoznaje kvalitete može nadoknaditi kolektivnom vjerom.
Na kraju američke turneje 2018. godine Dalić je došao u miks zonu i ovom novinaru dao intervju za koji je kasnije sam više puta kazao da je bio jedan od najvažnijih i točka prijeloma s koje je poslao jasne poruke nedovoljno funkcionalnoj ekipi, ne bi li je posložio do Rusije i u samoj Rusiji. Ovaj put niti je njega netko smjenjivao, niti je prolazio drame, niti je stigao u miks zonu kako bi dao završni intervju. Očito nije smatrao da je potrebno. To je velika razlika. Situacija je bitno drugačija nego prije Rusije, on je od početnika postao trofejni izbornik, na površini lakša, ali istinski teža. Dok je tada samo trebalo “hendlati” klasama, sada je nužno stvarati igru. Amerika će iz tog konteksta biti njegov najveći izazov. Koliko je svjestan govori i njegova angažiranost, tako i skori put u Manchester kod Kovačića i Gvardiola. Koji itekako trebaju Hrvatskoj.