Kakav taj čovjek ima životopis. Za roman. Čista drama. Slave ga i Hrvati i Srbi. Dao je čovjek prvi gol za Hrvatsku, ali i za beogradski Partizan. Prvi gol za reprezentaciju Banovine Hrvatske postigao je 1940. godine u utakmici protiv Švicarske, a samo pet godine kasnije, jer je morao preći u Partizan, u prvoj utakmici kluba Jugoslavenske narodne armije protiv Naših krila zabio je prvi gol za Partizan.
Florijan Matekalo je igračku karijeru započeo je kao 13–godišnjak u omladinskom sastavu nogometnog kluba Elektrobosna u Jajcu, a s 14 godina seli u Sarajevo, gdje je 1934. debitirao u sarajevskom J.Š.K. (Jugoslavenskom športskom klubu) Slavija, gdje je igrao do 1936. Potom seli u Zagreb, gdje je od 1939. do 1945. nastupao u dresu Građanskog. U sezoni 1939/40 osvaja s Građanskim posljednje državno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije. Poslije Drugog svjetskog rata odveden je, kao i mnogi hrvatski igrači, u beogradski Partizan, u kojem je nastupao do 1947., kada je zbog srčanih tegoba bio prisiljen prestati s aktivnim igranjem.
Vole ga Hrvati i Srbi
Ali, ostao je upamćen i u hrvatskoj sportskoj povijesti. Za hrvatsku reprezentaciju je odigrao prve četiri utakmice i jedine za vrijeme Banovine Hrvatske, pod vodstvom izbornika Joze Jakopića. Sve četiri igrane su 1940. godine, prve dvije protiv Švicarske (pobjede 4:0 u Zagrebu i 1:0 u Bernu), te dvije protiv Mađarske (poraz 1:0 u Budimpešti i neodlučnih 1:1 u Zagrebu). Za vrijeme Drugog svjetskog rata i NDH nije uspio izboriti mjesto u reprezentaciji.
No, 3. studenog 1940. odigrao je i jednu utakmicu za jugoslavensku reprezentaciju, protiv Njemačke u Zagrebu (2:0).
Prvu utakmicu reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je u Zagrebu protiv Švicarske i trijumfirala uvjerljivo, 4-0. Više od deset tisuća pristalica gledalo je tu utakmicu na stadionu Građanskog u Koturaškoj gdje se danas nalazi zgrada HEP-a. Prvi gol je postigao Florijan Matekalo. Jedan gol je dao još Lešnik, dva Cimermančić.
Mnogi Matekala i danas smatraju prvim strijelcem za Hrvatsku, a ne Aljošu Asanovića s njegovim golom protiv SAD-a u listopadu 1990. godine. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Matekalo je kasnije, nakon rata, bio igrač i trener Partizana, ali i Hajduka.
Bio je i odličan igrač Partizana odmah nakon rata kada je morao otići u Partizan. Ipak, nije se još dugo bavio nogometom. Zbog stalnih srčanih smetnji morao je prekinuti karijeru, pa se posvetio trenerskom radu. Gdje je dosegao još veću karijeru.
U Beogradu je 1962. uspješno završio Višu trenersku školu i nakon toga se posvetio trenerskom zvanju. Radio je punih 17 godina kao trener mlađih uzrasta Partizana. Odgojio je mnoge naraštaje izvrsnih nogometaša (»Matekalove bebe«), među kojima su bili Šoškić, Jusufi, Vasović, Kovačević, braća Čebinac i mnogi drugi. Nakon vrlo uspješna trenerskog rada u Partizanu, radio je kao trener u Egiptu (1964–67) i Libiji (1967–77).
Umro je 20. svibnja 1995. godine u Beogradu.