Ničim nisam mogao pretpostaviti da će Christian Schmidt samo mjesec dana nakon našeg poduljeg razgovora podnijeti ostavku na dužnost visokog predstavnika za BiH (OHR). Dapače, djelovao je kao čovjek koji tek ulazi u novu fazu svog mandata. Bio je prepun planova kako riješiti pitanja koja godinama blokiraju funkcioniranje institucija BiH. Bio je kategoričan oko uvođenja kontrole izbora, jačanja domaćih institucija i postupnog smanjivanja ovlasti OHR-a. Vjerovao je da domaći političari, bez tutorstva OHR-a, mogu preuzeti odgovornost za državu. Zapravo, takvu je politiku već počeo provoditi.
No, ohrabreni izostankom ozbiljnijih reakcija međunarodne zajednice, domaći političari krenuli su u njegovu otvorenu diskreditaciju. Količina napada rasla je proporcionalno uvjerenju da za to, za razliku od vremena njegovih prethodnika, neće snositi nikakve posljedice.
Schmidtov odlazak dolazi u trenutku kada se prvi put ozbiljno preispituje budućnost međunarodnog upravljanja BiH. Rasprava u Vijeću sigurnosti UN-a prije nekoliko dana pokazala je da među zapadnim saveznicima više ne postoji jedinstven stav o ulozi OHR-a. Dok Rusija i Kina godinama traže njegovo ukidanje, iz Washingtona sada dolaze poruke koje sugeriraju ograničavanje ovlasti budućeg visokog predstavnika.
Znakovita je izjava američke predstavnice Tammy Bruce da OHR “nikada nije bio zamišljen kao trajna institucija” te da bi novi visoki predstavnik trebao imati “znatno ograničeniji mandat”. Takve izjave pokazuju da SAD, koji je desetljećima bio glavni zaštitnik međunarodnog intervencionizma u BiH, danas sve otvorenije zagovara prijenos odgovornosti na domaće političke aktere.
No upravo tu leži najveći paradoks BiH. Kada god je Schmidt pokušavao provesti odluke koje bi dugoročno jačale državu i institucije, domaći političari reagirali su žestokim napadima, ne zbog načela, nego zbog vlastitih političkih interesa ili interesa jednog od triju konstitutivnih naroda. Malo tko želi funkcionalnu državu ako ona ugrožava postojeće političke monopole.
Schmidtove odluke ponekad su bile politički nespretne, ali teško je ignorirati činjenicu da je pokušavao sačuvati minimum funkcionalnosti države. Od uvođenja tehničke kontrole na izborima do blokade spornih zakona Republike Srpske, njegova politika uglavnom je bila usmjerena na očuvanje ustavnog poretka BiH. Upravo zato postao je meta gotovo svih političkih blokova. Jedni su ga optuživali da ruši entitete, drugi da pogoduje pojedinim strankama, a treći da previše popušta nacionalnim politikama.
Posebno osjetljivo pitanje ostala je državna imovina. Gotovo trideset godina nakon rata BiH nema riješen status državnog zemljišta, infrastrukture i energetskih resursa. Schmidt je smatrao da to pitanje moraju riješiti domaće institucije političkim dogovorom, svjestan da nametnuto rješenje ne bi imalo dugoročnu stabilnost. No upravo je pitanje državne imovine postalo središte političkog i geopolitičkog sukoba.
Sve više se govori da Washington budućnost OHR-a promatra i kroz prizmu svojih energetskih interesa na Balkanu. Njemački mediji tvrde da Schmidtov odlazak nije isključivo osobna odluka nego rezultat američkih pritisaka povezanih s projektima Južne plinske interkonekcije i interesima kompanija bliskih administraciji Donalda Trumpa.
Ako je to točno, onda pitanje OHR-a odavno više nije samo tema Daytona nego i borbe za kontrolu energetskih koridora i političkog utjecaja u regiji.