Još od ponovnog izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a vode se polemike o tome kakva će biti njegova politika prema “američkom projektu” na Balkanu. Nije tajna da su sve strane u BiH na svoj način lobirale u Washingtonu kako bi Trumpove suradnike uvjerile da su upravo njihovi stavovi u interesu stabilnosti ovog dijela Europe.
Uklanjanje Milorada Dodika, članova njegove obitelji i najbližih suradnika te tvrtki s “crne liste“, a potom i poruke koje je američka predstavnica iznijela na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o prestanku američkog intervencionizma, unutarnjoj stabilizaciji Bosne i Hercegovine te potrebi dogovora predstavnika triju konstitutivnih naroda, mnogo toga govore. Dodik je očito postigao “deal” s Amerikancima, a dio toga je i ukidanje sankcija. Što je još obećao, vidjet će se u skoroj budućnosti, ali puno prihvaćanje posljedica sudske presude protiv njega i poništavanje svih spornih zakona i zaključaka koje je parlament Republike Srpske donio u proteklih nekoliko mjeseci zorno svjedoče kakvo se ponašanje očekuje od bivšeg predsjednika RS-a i njegovih suradnika.
S druge strane, američke poruke sa sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, na kojoj je produljen mandat snagama EUFOR-a u BiH, ne ostavljaju mnogo prostora za dvojbe o stavu aktualne administracije prema BiH. Nastavljaju podršku integritetu i cjelovitosti BiH očekujući veći angažman Europske unije u svom dvorištu te traže od svih strana u BiH da ne ugrožavaju stabilnost i rade na dijalogu. Dobra je to vijest i za Hrvate u BiH jer se jasno naglašava potreba dogovora predstavnika triju konstitutivnih naroda, što su neki prijašnji američki predstavnici na terenu često zaobilazili. Sačuvani daytonski okvir višenacionalne države ravnopravnih naroda rezultat je tihe diplomacije i mukotrpnog lobiranja političkog Zagreba i vodstva Hrvata u BiH.
Sada se očekuje deeskalacija krize koja bi trebala omogućiti da se na izborima iduće godine u zemlji podijele nove političke karte i nastavi ono što je u proteklih godinu dana – europski put BiH – gotovo pa zaustavljeno. U takvu raspletu događaja nema prostora ni za srpsku secesiju ni za bošnjačku unitarizaciju.
A pitanje je ima li mjesta i za Christiana Schmidta. Aktualnog visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH američka veleposlanica Dorothy Shea na sjednici Vijeća sigurnosti nije spomenula ni jednom riječju. To je samo potvrdilo prijašnje navode o prestanku američke potpore Schmidtu, ali i pojačalo nagađanja o zahtjevu da on napusti tu poziciju. Sa Schmidtom ili bez njega uloga OHR-a u vremenu pred nama sigurno će se mijenjati. Uporaba famoznih bonnskih ovlasti (nametanje odluka) vjerojatno je iza nas, a time i klasični međunarodni intervencionizam. Dakako, vanjski utjecaji na procese u BiH i dalje će postojati, ali oni se neće ostvarivati putem dekreta, nametnutih zakona i kadrovskih smjena. Tu novu, vjerojatno i završnu, fazu djelovanja OHR-a moglo bi označiti i simboličko izmještanje same institucije iz Sarajeva u Ženevu ili Bruxelles.
Kao i sve dosadašnje, tako i američke poruke i njihove posljedice na terenu sve strane u BiH prikazuju kao vlastitu pobjedu. No teško da je ovdje itko može proglasiti. Prvo, jer nitko nije i neće dobiti sve ono što priželjkuje. Drugo, teško je uopće koristiti riječ “pobjeda” u zemlji koja je u jalovim političkim svađama, optužbama i blokadama doslovce izgubila više od godinu dana. Cijena toga gubitka još dugo će se plaćati. Ipak, nešto jasnija američka politika prema Bosni i Hercegovini posljednjih dana već nudi nadu u rasplet krize. A ako se to dogodi, onda je Trump uistinu za Nobela.