Na tezu sarajevskih medijskih i političkih krugova da postoji osovina Dodik – Čović, koju nazivaju osovinom zla, moglo bi se odgovoriti kako je postojala još jedna hrvatsko-bošnjačka osovina: Čović – Nikšić. Ta je osovina funkcionirala kroz suradnju, dijalog i dogovor.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Nikšić je, u još aktualnom mandatu, federalne vlasti, odbijao preglasavanje predstavnika malobrojnijeg naroda, osim u jednom slučaju – Južne plinske interkonekcije, kada je, po nalogu bivšeg američkog veleposlanika Murphyja, nametnut BH Gas kao nositelj projekta, unatoč protivljenju Hrvata u oba doma Federalnog parlamenta.
Istina, i Trojka, predvođena SDP-om, kao i ranije SDA, izigrala je koalicijski dogovor s HDZ-om, prema kojem je šest mjeseci nakon uspostave vlasti trebalo izmijeniti Izborni zakon kako bi se provele presude Europskog suda za ljudska prava, da se svi mogu kandidirati za Predsjedništvo BiH, ali i presuda Ustavnog suda u predmetu „Ljubić“, prema kojoj bi Hrvati mogli većinskom izbornom voljom izabrati svojeg predstavnika u državni vrh zemlje.
Nakon ovih izbora u Federaciji BiH, a potom djelomično i na razini BiH, mogli bismo imati novu osovinu Čović – Izetbegović. Iz prvih postizbornih izjava dvojice čelnika najjače hrvatske i bošnjačke stranke jasno je da nitko od njih neće ni pokušati zaobići drugoga u formiranju vlasti, ne samo na federalnoj nego i na državnoj te kantonalnim, odnosno županijskim razinama.
Što onda nedostaje dvojcu Čović – Izetbegović da bi ih se nazvalo „osovinom“?
Oko 90 posto pitanja moguće je vrlo brzo postići suglasnost pri sastavljanju koalicijskog programa. Obje stranke slažu se oko ispunjavanja potrebnih uvjeta za otvaranje pregovora o članstvu BiH u EU. I Hrvati i Bošnjaci, nedvojbeno, žele Bosnu i Hercegovinu i u NATO-u.
Nastavak izgradnje autoceste na Koridoru Vc, brzih cesta i obnova dotrajale cestovne mreže, izgradnja novih energetskih objekata, mjere za poticanje gospodarskog razvoja i privlačenje stranih ulaganja – ništa od toga nije sporno ni jednoj ni drugoj strani.
Prijepora nema ni oko ulaganja u zaustavljanje demografskog pada i poticanje demografskog rasta, pomoći obiteljima u odgoju i školovanju djece putem subvencioniranja dječjih vrtića, osiguravanja besplatnih udžbenika i prijevoza učenika. Pomoći mladima u zapošljavanju i stjecanju prve nekretne-kuće ili stana.
Za Hrvate u BiH, unatoč suprotnim tvrdnjama iz Sarajeva, nisu sporni ni jačanje državnih institucija, neovisnost pravosuđa, vladavina prava…
Između HDZ-a BiH i SDA zapravo postoje samo dvije točke prijepora. Hrvati traže, i to je minimum, izmjene Izbornog zakona kako bi se svi mogli kandidirati, ali i kako bi Hrvati mogli nesmetano izabrati svojeg predstavnika u Predsjedništvo BiH i sve izaslanike u hrvatski klub Doma naroda Federalnog parlamenta i Doma naroda Parlamenta BiH te da ih se ne preglasava pri donošenju odluka. I ništa više od toga.
Premda bi mogli i trebali tražiti i više – povratak prava veta u Vladi FBiH, koje je ukinuo visoki predstavnik, kao i u Domu naroda Parlamenta FBiH, kako bi imali mehanizme zaštite od majorizacije.
Ako bi Izetbegović, u što sumnjam, prihvatio izmjene Izbornog zakona kako se Hrvatima za četiri godine ne bi ponovio fenomen Komšić te pristao na to da SDA kroz dogovor i suradnju s HDZ-om, a ne nametanjem i izigravanjem dogovorenoga, upravlja Federacijom, to bi bilo dovoljno za uspostavu osovine Čović – Izetbegović, odnosno strateškog hrvatsko-bošnjačkog partnerstva.
Pri donošenju odluke Izetbegović bi trebao analizirati što je dobio, a što izgubio time što je odbijanjem izmjena Izbornog zakona omogućio Željku Komšiću 16-godišnje parazitiranje u stolici hrvatskog člana Predsjedništva. Bez dvojbe, nije dobio ništa, a izgubio je i prošli i ovaj put utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva. Jer, da su glasovi onoga kojega je uporno i nerazumno podržavao pripali njemu, danas bi bio ondje gdje će Bećirović biti već drugi mandat.
Ako, pak, čelnik SDA odluči nastaviti s iracionalnom, kratkovidnom i politikom štetnom prema sebi, svojoj stranci, Bošnjacima i državi – politikom odbijanja ustavno utemeljenih zahtjeva Hrvata – čeka nas nastavak krize i produbljivanje jaza između dvaju naroda.
A to nikome neće donijeti ništa dobro./HMS/