U vrijeme sv. Bazilija (329. – 379.) u Crkvi su bile napetosti zato što su neki kršćani strogo smatrali kako je monaštvo nadoknada za mučeništvo. Kad se Bazilije vratio sa studija iz Atene u Kapadociju, našao je u svom zavičaju oko biskupa Eustatija Sebastijskog skupine asketa. Stavili su svoj život u službu Crkve. Njega je mučilo pitanje hoće li takva skupina postati elita, tj. crkva u Crkvi. Govorilo se o “Crkvi savršenih” i “Crkvi sviju”. Bazilije se trudio da u Crkvi ne nastane podijeljenost na “stroge” i “obične vjernike”. Zajednice koje je Bazilije osnivao bile su otvorene svijetu. Te zajednice su podizale i vodile škole, bolnice, staračke domove… On je takve zajednice smatrao “idealom kršćanskog savršenstva”. Može se reći kako je on do kraja svoga života smatrao “da je monaški ideal povlašten, ali nipošto odijeljen elemenat kršćanske zajednice”. Od Bazilija je ostalo Opširno pravilo. Opširno pravilo ima 55 pitanja i odgovora.
Bazilije smatra kako su ti kršćani, koji su se okupili s njima, postavili za temelj zajedničkog života “pobožnost”. To je početak puta “brige za svoju dušu”. Tražio je od njih da se mole jedni za druge. Poticao ih je da ne ostanu u “lakoumnosti (nepromišljenosti) i ćudorednoj slaboći”. Zbog lakoumnosti mnogi ljudi odgađaju za sutra povoljan trenutak da rade. Često zbog svoje lakoumnosti ljudi poslije “uzaludno i beskorisno plaču” za propuštenim. Na zemlji svaki trenutak je “milosno vrijeme” za obraćenje i rast. Bazilije podučava svoje učenike na primjeru sportaša. Dobivaju nagradu oni koji su trude postići što bolji rezultat. Bila bi velika nepromišljenost kad bi se u sportu nagrađivalo one koji se ne natječu.
Slično je u duhovnom životu. Ne mogu se nadati nagradi oni “koji se ne trude trenirati i ne sudjeluju u natjecanju”. Iznio je veliki broj primjera kako se vjernik treba truditi živjeti sve Isusove zapovijedi. Istinskim nastajanjem živjeti sve Božje zapovijedi vjernik postaje “poslužitelj Božji”.