Connect with us

BiH

Sve je moguće, kad se hoće – Jajce Press – Provjereno, s lica mje…

Jajce Press

Published

on


Kada je prije dvije godine Bojana Vukotić (42) počela da se aktivno bavi stonim tenisom nije vjerovala da će u ovom sportu postići bilo kakav uspjeh s obzirom na stopostotnu invalidnost izazvanu artrogripozom. U međuvremenu je osvajala brojne medalje, bila je prvakinja Bosne i Hercegovine, na međunarodnom turniru u Beogradu na kojem se takmičilo 12 zemalja, osvojila je bronzu.

Grad Banja Luka Bojanu je proglasio najuspješnijim sportistom u sportu za invalidna lica za prošlu godinu.

“Uopće nisam vjerovala da bih se mogla baviti nekim sportom, pogotovo stonim tenisom koji zahtjeva aktivaciju ruku, a ja imam veliko oštećenje ruku u mojoj dijagnozi. Prvo me nagovorio Saša, moj partner, da probamo da prebacujemo, da igramo. Govorio mi je da će naići jednog dana trener, neko ko će nas primijetiti, i on se bavio tenisom. Iskreno nisam vjerovala, ni moja porodica nije vjerovala u uspjeh. Međutim, pojavio se Jovica Šormaz, trener Vrbasa, i pitao nas je da li smo zainteresirani da s njim probamo nešto da uradimo”, prisjetila se Bojana Vukotić svojih sportskih početaka.

Niz takmičenja i medalja

Ekipa Anadolije je s trenerom Jovicom Šormazomposjetila je nju i njenog supruga Sašu Jovića u stanu u Centru za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida. I Bojana i Saša trenutno su sport ostavili po strani s obzirom na to da za mjesec dana očekuju prinovu. Presretni budući roditelji pripremaju se za djevojčicu, novog člana porodice, a kako kaže Saša Jović, “sport malo miruje”.

“Išli smo na razne kontrole, i suprug i ja smo invalidi, razmišljali smo hoće li dijete možda naslijediti neki oblik invalidnosti, šta će, kako će, hoće li biti sve u redu… Međutim, za sada je sve u redu, dobro ja to podnosim i beba je uredu. Nadamo se nekom normalnom životu ubuduće, da budemo porodica, i da se možda i dijete bavi sportom, možda i stonim tenisom kao mi, da nas prati”, kaže Bojana.

Ova članica banjalučkog Stonoteniskog kluba za osobe sa invaliditetom Vrbas ispričala je da je njeno prvo takmičenje bilo prvenstvo BiH u Sarajevo gdje je odmah osvojila titulu najbolje, a odlične rezultate ostvarili su i drugi članovi tada tek osnovanog kluba Vrbas.

 U posjeti Biljani Vukotić  - undefined
FOTO: AA

“To je prva i velika nagrada i prvo priznanje koje je pokazalo da se može nešto uraditi, ostvariti, da smo radili ozbiljno”, rekla je ona i dodala da je nakon toga uslijedio niz takmičenja na kojima su također osvajali medalje.

Objasnila je i da artrogripoza predstavlja teže oštećenje zglobova ruku i nogu, a da je vrlo malo ljudi s ovom dijagnozom da se uopće bave sportom, pogotovo stonim tenisom. Bojanini treninzi prilagođeni su njenom stanju jer može hodati po desetak minuta, dok za duže relacije koriti kolica, pa tako na treninzima ima redovne pauze kako bi se odmorila.

“Mislim da ima jedan momak u Srbiji koji se bavi ovim sportom, jako dugo trenira i jako je bio uporan iako su i njemu govorili da neće uspjeti. Međutim, odličan je. Može se sve, kad se hoće”, kaže Bojana.

Njen suprug Saša objasnio je da prije tri godine, obzirom da je on došao iz Teslića u Banjaluku kako bi imao više prilika da se bavi sportom, znala govoriti da se on bavi sa mnogo sportova, a ona ne može ništa. Nakon što se uvjerio u njenu volju da pokuša, počeli su igrati stoni tenis.

“Slao sam joj lagane lopte samo da uspije da vrati, od 10, 20 loptica uspijevala je da vrati jednu i tako danima, počela je da trenira i sve više loptica da vraća. Kada mogu ljudi bez obje ruke da uzmu reket u usta i da igraju… Kod Bojane je još teže zato što ona može samo da maše rukom, kao klatno, ali uspjela je da iskontrolira svoje pokrete da može da igra, i nakon što smo upoznali Jovicu on joj je dosta pomogao da igra i trenira redovno, tako da je uspjela jako puno”, ispričao je Saša.

 U posjeti Biljani Vukotić  - undefined
FOTO: AA / U posjeti Biljani Vukotić

Bojana je rekla da joj bavljenje sportom, stonim tenisom pruža predivan osjećaj, te omogućava druženje i opuštanje.

“Krenulo je više kao rekreacija, pa su kasnije došli i rezultati, a onda je to mnogo više, osjeća se čovjek zadovoljnije, sretnije, da je nešto postigao, da vrijedi nečemu”, kaže ona.

Govoreći u situaciji u sportu za osobe sa invaliditetom, rekla je da je jako teško, kao što je i za ljude koji nemaju invaliditet teško da se bave sportom, jer to zahtijeva sredstva, vrijeme, trud i rad. Ipak, sportistima sa invaliditetom je teže jer im je ponekad teško i doći na trening, kao u slučajevima kada pada kiša, pa moraju tražiti prevoz.

“Sve to košta, a država nema puno sluha za to. Ljudi se i zatvore, isto kao što ja nisam vjerovala, trebao mi je podstrek od Saše i Jovice da stvarno da počnem da vjerujem da se mogu baviti sportom iako sam invalidno lice. Bavljenje sportom puno znači svima, nije bitno hoće li se ostvariti neki rezultat, bitno je da dođeš da se malo družiš sa drugim ljudima, da poboljšaš svoje zdravstveno stanje samim vježbanjem. To je najvrednije, na kraju šlag na torti je nekakve rezultat, medalja, priznanje, ali nije neophodno i nije najvažnije. Treba ljudi da se odvaže, radi sebe, radi svog psihičkog stanja, da se osjećaju zadovoljnije i da se uključe u društvo”, rekla je Bojana.

Važnost bavljenja sportom

I njen suprug Saša smatra da je mnogo važno za osobe s invaliditetom da se bave nekim sportom. On je nakon pet godina borbe s bolešću operirao kičmu i ostao nepokretan. Živio je na selu, borio se i samostalno si sve prilagodio, tegove sprave za vježbanje, ali je postalo monotono.

“Na kraju sam vidio da ne mogu više da živim tako, kao u kavezu“, rekao je on i dodao je od dolaska u Banjaluku trenirao košarku, streljaštvo, badminton i stoni tenis, dok trenutno jako dobre rezultate ostvaruje u streljaštvu.

Na pitanje šta bi se sve trebalo promijeniti da bi život osoba s invaliditetom u BiH bio lakši, Bojana i Saša kažu da je spisak izuzetno dug.

“Puno je stvari koje bi se trebale uraditi, ne znam odakle da počnem, od primanja osoba s invaliditetom, koja su u okruženju puno veća, to su lične invalidnine, tuđa njega i veća podrška u sportu i inače u životu. Arhitektonske barijere su velika prepreka, pogotovo za nas koji se krećemo često po gradu, idemo na treninge”, rekla je Bojana.

Radiosarajevo.ba

Feed: Senzor24.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement Enter ad code here