Crkva 1. studenoga obilježava svetkovinu Svih Svetih – i onih poznatih u tolikim spomendanima, blagdanima i svetkovinama tijekom godine, ali i onih nepoznatih većem broju ljudi.
Podrijetlo ovog blagdana seže u IV. stoljeće kada se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću taj blagdan na isti dan uveden i u Rimu.
Papa Bonifacije IV. ustanovio ga je na 13. svibnja 100 godina kasnije. Papa Grgur IV. odredio je 835. da se 1. studenoga u cijeloj Crkvi na svečani način slavi spomen Svih svetih. Svetkovina Svih svetih je zapovjedana u Katoličkoj Crkvi.
To je spomen svih svetaca, proglašenih i neproglašenih, koji su svoj život proživjeli na čast Bogu, u duhu i po zahtjevima evanđelja i na korist bližnjima. Vjerujemo da su oni u Nebu i od njih se traži zagovor, ali ih se vjernici i sjećaju.
To sjećanje je poticaj na razmišljanje o svetosti kojoj ljudi trebaju težiti u svojem životu, ali i na molitvu za pokojne, kao i za njihovu duhovnu pomoć.
Dan nakon Svih svetih je Dušni dan. Na taj se dan Crkva sjeća svih vjernih mrtvih, a tradicija potječe iz 7. stoljeća. Redovnik Odilo (+1049.) iz samostana Cluny uspostavio je 2. studenoga kao dan kada su se redovnici posebno molili za sve vjerne mrtve.
Toga se dana u crkvama služe mise za sve vjerne mrtve iz te župe ili biskupije, odnosno za duše svih umrlih vjernika. Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenoga, zbog toga što je svetkovina Svih svetih u mnogim zemljama i neradni dan.
Dok svece koji su proslavljeni u nebu slavimo u jednom danu, a za duše u čistilištu molimo u drugom danu, svoju svetosti ne možemo sažeti u jedan određeni dan. Naša svetost zahtjeva neprestani trud i rad na sebi kako bismo se usmjerili prema budućnosti u Bogu.
nedjelja.ba