Connect with us

Jajce Online

Teatar pod opsadom: “Ponesu se kanisteri, odradi se proba, napune se k…

Avatar

Published

on



Narodno pozorište Sarajevo do kraja juna bit će domaćin “neobične” izložbene postavke koja podsjeća na ne tako daleku prošlost, u kojoj su na pijedastalu bili bosanski prkos i ponos.
Riječ je o izložbi “Teatar pod opsadom” autorice Hane Bajrović, koja “govori” o ratnim danima u Sarajevu, o hrabrosti umjetnika i građana da se protiv smrti bore životom…
Izložba prikazuje teatrografski prikupljen materijal svih pozorišnih premijera odigranih u Sarajevu od 5. aprila 1992. godine do 19. marta 1996. godine koje su nastale u produkcijama i koprodukcijama profesionalnih pozorišta i festivala: Narodno pozorište, Kamerni teatar 55, Pozorište mladih, Sarajevski ratni teatar SARTR te Festival MESS.
Kreirana je hronološki sa tačnim datumima i mjestima premijernih izvođenja, a prikazuje i sve dostupne podatke o umjetničkom, autorskom i tehničkom timu koji je radio na ovim predstavama. Izložbu čini 57 ratnih predstava koje su igrane više od 2000 puta u toku četverogodišnje opsade.
A kako su nastajale te predstave, sa kakvim emocijama ih se sjećaju oni koji su ih stvarali, kako danas na sve to gledaju sa distance od skoro tri decenije, za naš portal govorili su glumci Izudin Bajrović i Nermin Neka Tulić.
– Bio je to sudbonosni period za odbranu grada i njegove stanovnike koji su se borili da sačuvaju privid normalnog života kroz neprestano stradanje. Ne želim da budem patetičan, ali tako je bilo. Zaista je bilo kao jedan veliki konc logor- ističe Bajrović.
Izudin Bajrović
Prisjeća se kako su mislili da će rat trajati 15 dana ili mjesec najviše, no, kada su shvatili da se kraj ne nazire, kada su se pomirili sa stanjem koje ih je snašlo, riješili su da počnu stvarati teatarsku čaroliju koja je, poslije će se ispostaviti, postala sklonište za mozak Sarajlijama.
– Ispostavilo se da je takav jedan ekstremno strašan ambijent ustvari vrlo pogodan za pozorište, jer je pozorište odjedanput postalo životnije i življe nego ikad prije, i nego ikad poslije toga. Prva predstava koja se napravila zvala se “Sklonište”, simboličnog naziva za kompletnu pozorišnu djelatnost za vrijeme opsade. Teatar je u tom periodu postalo sklonište, ali ne u onom smislu da se sklonimo od granata, od snajpera, nego u smislu da se sklonimo kao ljudi, da nađemo duhovno sklonište, mir, spokoj, nešto što nas čini sretnim. I ispostavilo se da je ljudima koji su na sceni, i onima koji gledaju ono što se na sceni dešava, to stvarno postalo jako važno kao nikad prije, i kao nikad poslije. Divno se prisjetiti i kako smo svi u to vrijeme bili plemenitiji nego što smo sada, i nego što smo bili prije toga- pojašnjava Bajrović.
Predstave u ratu nastajale su u teškim uslovima, pod svijećama i granatama, paralelno sa svim ostalim obavezama koje su njihovi akteri imali u toj borbi za preživljavanje.
– To je nešto što smo dijelili sa svima. Tako su svi živjeli. Sa linija se dolazilo na probe u pozorište. Ponesu se kanisteri, odradi se proba, napune se kanisteri vodom, ode se kući, usput se još pokuša naći nešto čime će se zagrijati dijete, beba koja se tek rodila u ratnim uslovima. Ali imali smo sreću da neko vrijeme provedemo na toj sceni koja nam je omogućavala da sve to zaboravimo, kao što je omogućavala i publici koja dođe, takva kakva jeste, gladna i promrzla, da zaborave na trenutke šta se oko njih dešavalo- prisjeća se Bajrović.
Nermin Tulić u maju 1992. teško je nastradao pogođen granatom. Tad je ostao bez donjih ekstremiteta. No nesreća koja ga je zadesila i nepravda koja mu je učinjena u njegovom gradu, nije ga zaustavila u namjeri da živi i stvara punim plućima. O njegovom angažmanu tokom ratnog perioda pisali su i najznačajniji svjetski mediji diveći se ovom nevjerovatnom hrabrom čovjeku i velikom glumcu.
– Taj period se naravno ne može zaboraviti. Ostalo je zapisano u glavi i u srcu. Te godine pod opsadom rada u teatru nije samo nama pomoglo da preživimo i ostanemo normalni, onoliko koliko mi mislimo da smo normalni, pomoglo je i ljudima koji su hrlili u pozorište. Kao što su ljudi u ratovima bježali u crkve i džamije, u bogomolje općenito, kao u sklonište za dušu, tako su ljudi bježali u pozorište. I nisu se micali sa predstave, do kraja su boravili u prostorima koji nisu ništa bili ni zaštićeni, ali su vjerovali da muza teatra, i muze općenito, čuvaju pozorište, i da se tu ne može desiti ništa. I naravno, tako je ispalo na kraju. Nikome se u pozorištu nije ništa desilo, a pamet je ostala sačuvana. Barem mi mislimo da smo sačuvali pamet, a da li smo ni mi u to nismo sigurni- istakao je Tulić.
Važno je podsjetiti da je u ratnom ludilu nikao i Sarajevski ratni teatar kao odgovor građana i umjetnika na nehumane okolnosti i nepravdu. Utemeljen je 17. maja 1992. na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera, ing. Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala.
 
 
 
(Faktor.ba)
Objava Teatar pod opsadom: “Ponesu se kanisteri, odradi se proba, napune se kanisteri, pa kući” pojavila se prvi puta na Jajce Online.



Feed: Jajce-Online.com

Oglasi
Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement