U Sofoklovoj Antigoni sukob ne počinje među živima, nego oko mrtvog tijela. Kreont želi odlučiti tko zaslužuje grob i sjećanje, a Antigona mu odgovara da postoje granice koje ni vlast ne smije prijeći. Kada mrtvi postanu vlasništvo politike, njihovo sjećanje prestaje pripadati njima. Gotovo dvije i pol tisuće godina poslije mi još uvijek ponavljamo gradivo.
Na Groblju mira na Bilima, tijekom komemoracije i mise zadušnice za žrtve režima, pred tisućama bijelih križeva rečeno je da na nekim mjestima tišina govori više od svih riječi. Šteta što je nakon te rečenice uslijedilo upravo ono što je tišina trebala spriječiti. Uslijedili su govori, optužbe za skrnavljenje svetoga mjesta, otvorena pisma i zahtjevi da se mrtve napokon ostavi na miru. Jedan je čak napisao da razmišlja premjestiti križ svoga rođaka kako ga politika više nikada ne bi dotaknula. Darijani Filipović, koju HDZ neuvjerljivo nastoji predstaviti kao političku budućnost Hrvata, definitivno nije trebalo još jedno predstavljanje među tisućama križeva. Ovoj kampanji spektakla još samo nedostaje otvaranje turnira stokilaša pa da izborni folklor bude potpun.
Bilo bi, međutim, prejednostavno cijelu priču svesti na jedan govor i jedno ime. Politika među tim križevima nije prvi put stajala prošle subote. Godinama su ondje postojali govori, pokroviteljstva i izaslanstva. Zato pitanje nije samo zašto je HDZ ponovno posegnuo za prostorom u kojem se nacionalna emocija pretvara u politički kapital nego zašto smo dostojanstvo toga prostora otkrili tek kada nam se nije svidjelo tko je stao pred mikrofon.
Jednako je zanimljiva i iznenadna zabrinutost oporbe. Godinama gledaju kako stranačko i nacionalno srastaju u isti prizor, dok korupcija i mešetarenje odborima i funkcijama postaju normalnost. Ono što se godinama tolerira, teško se može iskreno osuđivati par mjeseci prije izbora.
Sporni govor, istina, nije održan tijekom mise, nego u programu koji joj je prethodio, ali to ne mijenja bit problema. Pravi problem nisu metri između govornice i oltara, nego desetljeća u kojima su religija, sjećanje i politika toliko srasli da smo zaboravili njihovu granicu. Upravo zato mrtvi postaju savršena politička publika. Ne prekidaju govor, ne pitaju za rezultate mandata ni zašto kampanje počinju starim ratovima. Njihova imena mogu postati argument, a njihova šutnja potvrda svega što im živi žele pripisati.
Prošlost u društvu bez dovoljno odgovora za budućnost postaje najjeftiniji politički program. Lakše je biraču pokazati grob nego rezultat. Lakše je otvoriti staru ranu nego osigurati investiciju. Lakše je idealizirati pretke nego objasniti zašto nam njihovi unuci odlaze. Zato naši ratovi politički nikada do kraja ne završavaju.
Tu dolazimo do onog neugodnijeg dijela priče. Dan sjećanja posvećen je žrtvama svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ovdje riječ “svih” nije ukras, nego moralni kriterij. U subotnjoj propovijedi nacizam i fašizam jesu osuđeni, ali je najveći prostor pripao komunističkim zločinima. To nije prešućivanje, ali jest asimetrija sjećanja. Ako s punim pravom izgovaramo Bleiburg, jame i poratna smaknuća, moramo jednako jasno izgovoriti Jasenovac, NDH i ustaške zločine. Čim mrtve počnemo dijeliti na one kojih ćemo se sjećati i one koje ćemo prešutjeti, onda to više nema nikakve veze s istinom.
No nije to samo navika jednih. Bosna i Hercegovina desetljećima njeguje kulture sjećanja u kojima vlastiti mrtvi imaju imena i lica, dok tuđi često ostaju dio statistike. Svatko zna što je
njemu učinjeno, a mnogo slabije što je učinjeno u njegovo ime. Kad mrtve dijelimo na naše i njihove, ne čuvamo prošlost, nego je ostavljamo kao teret onima koji dolaze poslije nas.
Zato “ostavite naše mrtve na miru” nije samo poruka vladajućima. Vrijedi i za oporbu i svakoga tko iz grobova uzima ono što mu koristi. Tko brani samo svoje mrtve, ne brani pijetet, nego vlastitu verziju sjećanja. Kršćanski pogled počinje upravo ondje gdje prestaje podjela na naše i njihove mrtve.
Živi su mnogo zahtjevniji. Oni traže posao, liječnika, školu, pristojnu plaću i odgovor na pitanje “što ćemo sutra”. Mrtvima je dovoljno položiti vijenac. Vjerojatno nije slučajno što u Bosni i Hercegovini mrtvi ne glasaju, ali tako uporno dobivaju izbore.