Blidinje, hercegovački biser, već danima se guši u plamenu. Sve ono vrijedno što je priroda stvarala desetljećima i stoljećima nestaje zbog nečije nepažnje, nepromišljenosti ili nečega još gorega. Linč nije dobar. Fra Josip Vlašić to je u svom pismu lijepo objasnio. Jer mi, kad pretjerujemo, zaista pretjerujemo. Pojedinca odmah treba “spaliti”, “kamenovati”, “baciti lavovima” ili što nam već u trenutku kolektivnog bijesa padne na pamet.
Međutim, u slučaju Blidinja teško je sve svesti na jednog čovjeka, jednu iskru i jedan požar. Ako ćemo već govoriti o odgovornosti, onda bi ona morala biti puno šira. Možda bi među prvima trebalo prozvati upravo neke od onih koji danas najglasnije osuđuju, a desetljećima imaju vikendice, vile, zemljišta i razne interese na Blidinju. One koji su iz tog prostora nastojali izvući što više, a vratiti mu što manje. A onda, kada se ode još korak dublje, shvati se da ni oni nisu jedini krivci. Jer sustav im je to omogućio. Onaj tko danas na papiru vodi Park prirode Blidinje, budimo realni, nema institucijsku podršku kakvu bi trebala imati osoba koja upravlja jednim takvim prostorom. Blidinje bi, da se nalazi negdje u Austriji, Švicarskoj ili Njemačkoj, bilo nacionalni brend. Kod nas institucije godinama žmire kako se nekome ne bi zamjerilo, kako se ne bi diralo u nečiji interes, parcelu, objekt ili vezu.
Desetljeća nebrige prema Blidinju dovela su nas do svega onoga o čemu danas govorimo. Najlakše je sada reći da je požar posljedica ljudske ruke. Nekog neopreznog čovjeka, nekoga tko je zapalio vatru gdje nije smio ili nekoga tko je svjesno učinio zlo. I time priču završiti. Puno je neugodnije govoriti o činjenici da se Blidinjem desetljećima, zbog raznih interesa, lobija i administrativnih prepreka, nije moglo upravljati kao jednim zaštićenim nacionalnim blagom. Kao prostorom koji pripada svima, a ne samo onima koji su na njemu uspjeli nešto izgraditi. Blidinje je prečesto bilo prepušteno samo sebi.
Budimo realni, političari vole Blidinje. Vole ga kada se gore treba odmoriti, najesti, prošetati, fotografirati i pobjeći od svakodnevice. Vole ga i oni koji u planini vide idealno mjesto za još jednu vikendicu, objekt ili investiciju čije podrijetlo i smisao nitko previše ne propituje. Nekako se već sve odradi. Realnost je surova: onaj tko ima dovoljno moći, novca i veza godinama je mogao puno više od običnog čovjeka. I tako je bilo sve dok se priroda nije odlučila poigrati s nama. Sada požari gutaju tu ljepotu. I možda nam dolaze kao upozorenje da problem nije samo ljudska ruka koja je zapalila suhu travu ili šumu.
Problem je i sustav koji desetljećima nije znao što želi s Blidinjem. Sjetimo se samo konstrukcije za solarne panele koja je na Blidinju postavljena prošle godine. Narod se pobunio, a inspekcija iz Jablanice sastavila onu dobro poznatu administrativnu formulaciju da su nadležni “upoznati sa situacijom”. I ista će ekipa koja je upoznata sa situacijom, vjerojatno, izići na teren, evidentirati stanje, fotografirati zgarište, zgroziti se nad nečijim činom, ispuniti zapisnik, a onda sjesti negdje na ručak. Gledajući kroz prozor prema spaljenoj planini možda će zaključiti da, eto, ipak nije sve tako crno. Pogotovo kada obilan ručak stigne na stol. A Blidinje će ostati ondje gdje je uvijek bilo, između ljubavi običnih ljudi prema toj planini i interesa onih kojima je planina vrijedna uglavnom onda kada se iz nje nešto može dobiti. Danas gori Blidinje. Sutra će biti neki drugi biser. Dok god budemo krivca tražili u pojedincu, nećemo daleko dogurati.