Connect with us

BiH

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 11. dio

Avatar

Published

on

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 11. dio

Napisao: Tonči Ladan

……….Pothvat kojem su dobrovoljno pristupili. O tom su razmišljali obojica.

Anton sa svojim povraćenim samopouzdanjem, mislio je sreća mi je danas naklonjena, obavićemo ja i Bojan to bez problema.

Važno je da smo samo u pokretu, jebeš ti čekanje. Kretati, samo se treba kretati. Govorio je sam sebi, odbijajući razdraženost, koja poče da ga napada.

 

Bojan koji je oprostio Antonu ovu glupost, zbog tereta na leđima, također je bio siguran u uspjeh. Prvo on je vjerovao, da je Anton sposoban, što se i malo prije pokazalo, izaći na kraj sa svakom situacijom koja zahtjeva vještinu i hrabrost. A drugo, mislio je, ovaj dan s ovom kišurinom toliko je sumoran, da je to nesreća sama po sebi i to isključuje svaki faktor loše sreće, bar što se tiče njega i Antona.

Ovakav dan ne može biti dan zle kobi, ne za njega i Antona. Previše je mokar, sretno zaključi.

 

Obuzeti takvim mislima nisu razgovarali s ljudima, samo tu i tamo neki pozdrav, koji su ih promatrali i koje je minula pucnjava također pokrenula iz njihovih natkrivenih skrovišta u koja su se sad vraćali, kako bi zagrijali svoja promrzla i smočena tijela.

– Prokleta sreća – gunđali su.

Bili su to muslimani iz Zenice i već su što je prava rijetkost, četvrti tjedan boravili na Goloj planini. Slabo obučeni i još slabije naoružani, izgledali su doista bijedno u poređenju s drugim postrojbama, raspoređenim na Goloj planini. Međutim ono što je izdvajalo ovo ljudstvo bila je izuzetna hrabrost i vojnička postojanost, kojom su odolijevali svakoj vrsti srpskog napada.

 

Zahvaljujući tome Caropoljani iako napadani muslimanskim sindromom su se blagonaklono odnosili, prema siromašnoj braći kako su ih zvali.

Boreći se rame uz rame, proteklih mjesec dana, zajedno krvareći i stenjući, pod teretom onih koji nepovratno odlaze, oni su produbili međusobno povjerenje, oslanjajući se sve više jedni na druge, puni potajnog razumijevanja, što briše sve hrvatsko sve muslimansko, ostavljajući ih same u zajedničkoj borbi, protiv zajedničkog neprijatelja.

 

To je bio svojevrstan paradoks jer su oko njih pucale hrvatsko muslimanske veze. Ispred Antona staza se granala i on skrenu desno, stupivši na stazu, koja se naglo sužavala do puteljka, dovoljno širokog da njime korača. Znao je da će ga ovaj puteljak, uskoro dovesti do Halidovih.

 

Stiješnjen niskim ljeskovim drvećem, preko kojeg se mogla vidjeti poneka divlja kruška i jabuka, on opazi ispred sebe na proširenju načinjenom ljudskom rukom, dvojicu zeničana kako ga promatraju, dok se probijao kroz kišnu zavjesu, milujući ramenima nježne ljeskove grane, oslobađajući ih tereta kišnih kapi. Nešto u tim likovima koji su stajali, reče mu da to nije slučajan zastoj i da oni zapravo čekaju njega.

 

Jedan od njih krenu u susret Antonu. Bio je visok i vitak ali niži od Antona, riđa kosa provirivala je ispod kapuljače napravljene od jednog ugla vojničkog šatorskog krila kojim je bio ogrnut. Tanki brčići s rijetkom bradom davali su mu izgled bljedunjavog umjetnika.

Kretao se gipko i sa lakoćom, asocirajući Antona na vuka, dok mu je dolazio u susret sa smiješkom iza svojih brkova.

– Selam alejkum – progovori Anton smiješeći se i pružajući ruku došljaku.

– Alejkum selam, merhaba – uzvrati pridošli tresući Antonovu ruku.

– Merhaba – uzvrati Anton, dovršavajući tako opće poznat muslimanski pozdrav, između starih znanaca i prijatelja.

 

A Ibrahim zvani Žuti bio je upravo to, Antonov prijatelj, kojeg je nedavno upoznao na Goloj planini, kao zamjenika zeničke satnije.

– Iznenađen sam što te srećem ovdje. Mada sam se pitao gdje si, dok sam prolazio pored tvojih – reče Anton istovremeno osluškujući Bojanove korake dok im se približavao.

 

Žuti se srdačno pozdravi i s Bojanom, nakon što ga je Anton pomjerivši se u stranu pustio da prođe pored njega.

– Idem ja do Mehe – reče Bojan razumjevši Antonovu gestu a inače je i on dobro poznavao zeničko ljudstvo.

 

– Što kažeš iznenađen si? Čekao sam te. Znao sam da ćeš da naiđeš. Tvoji te čekaju kod Halidovih a ja dolazim odozdo, malo smo porazgovarali i tako sam saznao da dolaziš da bi izvukao nekog vašeg poginulog ispred linije. Uvijek u akciji a – završi zaključkom Žuti.

– Jesi li ga vidio? – upita Anton.

– S linije se ne vidi tijelo, mada sam htio malo da izvidim ali mi je rečeno da se manem ćorava posla, jer dolaze caropoljani da ga izvuku i nitko ne treba da se interesira za ono što je njihovo – iskreno tužan reče Žuti.

– Kurvice jajačke,što je to s njima?

– Sad primaju naredbe odozgo.

– Kako odozgo, pojasni.

– Pristupili su Armiji BiH i ne djeluju više kao samostalna jedinica pod okriljem uprave  grada, nego su sad pod komandom Armije BiH, već su im redovi popunjeni Krajišnicima, što samo potvrđuje da su sad jedinica Armije BiH.

Još nešto u vezi toga, što treba da znaš u Jajcu se pojavio izvjesni pukovnik Mustafić s nekim ljudima. Ovlaštenja su mu kako sam čuo velika a Halid se u posljednje vrijeme često viđa u njegovom društvu – zaključi zamišljeno Žuti.

 

– Sad mi konačno reci ono glavno, zbog čega si me čekao čak si i stražu postavio. Što je na stvari Žuti?

– Pazi, sve ovo što sad slijedi, ja sam to jutros saznao od svojih. Taj vaš kako se zove?

– Hakić – reče Anton.

– Hakić – ponovi Žuti pa upita – kako to da ga ja ne znam?

– Ma znaš ga, to je onaj plavokosi, bio je s nama kad smo ispraznili onu flašu rakije, prije par dana. Rijetka plava kosa, krupne plave oči, sjećaš li ga se sad?

– A da , sjećam se mal, nabijen, bio je u društvu sa Sakibom.

– E taj brate – potvrdi Anton.

 

Žuti nastavi da priča – on nije bio sam ispred linije, kako tvoji govore. Bilo ih je više a sama pucnjava trajala je kratko jer su se čuli glasovi ” prestanite to smo mi,, nakon toga čuli su se jauci i konačno glas koji govori ” ovaj s Carevog Polja je mrtav“.

– To su sve tvoji mogli da čuju? – upita Anton.

– Naravno da ovi na položaju, sem pucnjave nisu to mogli čuti. Mada, da je ljepše vrijeme, moglo bi se i čuti jer nas što i sam znaš, dijeli samo ova neprohodna šikara. Međutim moja dvojica su provela noć kod Halidovih. Stoga ti ja to tako pričam. Ta dvojica su mi ispričali da su Halidovi i neki njima nepoznati; a bili su također ispred linije, kad se sve smirilo, donijeli do rovova ranjenika i mrtvaca. Sad možeš zamisliti kako sam bio iznenađen, kad sam vidio tvoje i saznao zbog čega te čekaju – završi Žuti smrknuvši se gledajući preko Antonovog ramena.

 

– Hoćeš da mi kažeš da su ga ponovo odnijeli nazad i ostavili. To mi hoćeš reći, je li? – upita već uzrujan i bijesan Anton.

– Tiše pobogu, razmisli, to je jedino logično rješenje. Istina to vračanje, moji ne mogu potvrditi, jer su uplašeni samim događajem došli do nas i kako su bili uplašeni ja sam ih poslao u Jajce, upozorivši ih da o tom nikom ništa ne govore.

 

Sve u svemu priča bi bila nebitna, takve stvari se događaju, ubijen greškom ili ranjen ali vračanjem leša i to našeg odnosno vašeg, priča postaje paprena i dobiva ne razumljivu težinu.

Sami Halidovi osjećaju nervozan strah zbog sveg tog, mada ne znaju pravu istinu, jer su jutros stigli a oni od sinoć su u Jajcu. Samo neka zla slutnja pritišće sve – završi Žuti gledajući u Antona a u dubini očiju mu se pojavi iskrena i duboka tuga.

– To je znači kraj – reče Anton.

– Misliš da će ići tako daleko?

– Sigurno, prljavština i počinje ubacivanjem nas caropoljana u to sve. To je plan.

– Ali kome ide u prilog i to baš ovdje, hrvatsko muslimansko prepucavanje? – zavrti glavom Žuti – osim Srbima naravno. Šta mi onda radimo ovdje, zašto smo ginuli i još ginemo? Zašto kog đavola?

– Kažu da je politika kurva – progovori Anton – a ovo je vrijeme političara, zato i jest sve kurvanjsko. Sam plan je dobar, izuzev jedne sitnice, nas caropoljana, mi se nismo nikad uklapali u nikakve planove, mi smo oduvijek bili Caropoljani. Bili Hrvati bili Muslimani živimo pošteno i ljudno i ne dozvoljavamo da nas itko jebe u zdrav mozak – završi Anton, promatrajući Žutog osjećajući kako se u njemu budi osjećaj ponosa. Nazdravlje, što je to sa mnom?

 

– Hoće li ovo što si saznao promijeniti tvoj plan? Mislim hoćeš li sad, odustati od izvlačenja? – upita Žuti.

– Ne – odmahnu Anton glavom – to je sad pitanje časti, mada ostaviti ga ili izvući to u biti ne mjenja ništa, osim časti, to je đavolsko sranje. To je neka prokleto pametna glava smislila.

– Ne mogu da vjerujem da je on doista toliko bitan, mislim Hakić.

– Hakić je nebitan, bitan je kao čovjek, za one koji su ga poznavali i kojima će njegova smrt teško pasti; ali ono što je zaista bitno – nastavi Anton zamišljeno – je da je on Musliman Caropoljan i do sad nitko nije mogao uprijeti prstom i reči Muslimani su ugroženi na Carevom Polju. Ti si sam svjedok toga.

 

– To je istina – potvrdi Žuti kimanjem glave – i ne samo ja, svi moji momci se osječaju sigurno i prijatno u vašem društvu, i nije to samo zbog vaše prijaznosti i gostoljubivosti koju pokazujete, nego smo svi mi primjetili da ste doista istinski zainteresirani da ovo odbranite.

– Zato netko i želi da ostanemo sami u tome i priča je već spremna, samo o ishodu zavisi koja će se  varijanta pustiti u opticaj.

– Kakva priča Anton?

– Uobičajena a praktična i ti je već možeš naslutiti. Ako ga ostavimo, govoriće se da mi Hrvati Caropoljani ostavljamo Muslimane da trunu kao posljednje psine, nakon što smo ih Srbima gurnuli u ruke a ako ga izvučemo što hoćemo, govoriće se da smo krivi za još jedan muslimanski život i da bi ublažili osjećaj krivnje, obmanjujući javnost, odnose se s poštovanjem prema pogibiji koju su sami uzrokovali.

– Drugim riječima on je mrtav a za svaku smrt postoji krivac a u ovom slučaju krivci su caropoljski Hrvati – izreče Žuti.- Tačno i unatoč svem sranju, koje će se sručiti na nas mi ćemo ostati da branimo ono što je naše. To je jače od nas a slučaj Hakić je početak našeg kraja – završi Anton gledajući kako se Bojan i Meha smiju, vjerojatno nekom dobrom vicu, pomisli cereći se i sam.

– Tebi je to smiješno a meni vas je toliko žao i to prvenstveno zbog borbe, unaprijed osuđene na propast – reče Žuti pogrešno tumačeći Antonov cerek.

– Čovjeku je uvijek žao ali sad je prekasno za žaljenje – odvrati Anton – nego pade mi je nešto na pamet, da pomognete ti i Meha, meni i Bojanu da ga izvučemo. Što kažeš na to?

– Zašto da ne – uzvrati Žuti – ionako se bliži vrijeme našeg rastanka.

– A tako – kimnu Anton – kad odlazite?

– Možda već iduće sedmice. Tačno ti ne mogu reči.

– Kako to da nisi siguran i da ne znaš tačno vrijeme, vašeg odlaska? – upita Anton.

– Znaš u Jajce treba ovih dana da stigne konvoj vojne opreme iz Herceg Bosne, financiran od naših ljudi u inostranstvu i odlučeno je da mi dobijemo nove uniforme – izgovori Žuti a crvenilo mu pokri bljedunjavo lice.

– Doista – iskesi se Anton, gledajući pravo u njega – ja sam se uvijek pitao, šta je to što imaš na sebi, jakna ili košulja – reče misleći na gornji dio zeničke uniforme, načinjenu od maskirnih šatorskih krila JNA a vjerojatno izvučenih iz nekog magazina teritorijalne obrane.

– Kad je lijepo vrijeme onda je košulja; a kad je ružno kao sad onda je jakna. Stvar je univerzalna – odgovori Žuti kroz osmjeh.

Anton ga zagrli i tako krenuše ka Bojanu i Mehi praveći uzbunu među ljeskovim granjem ne mareći za neumorne mlazove kiše……..

…………….Bojan je nakon pet minuta hoda, stigao do šumske ceste, koja je spajala Carevo Polje s Vrbicom i Milama a protezala se Golom planinom. Ista takva cesta, išla je od glavne prometnice Jajce – Jezero, preko Vrbice do Gole planine i obje su se spajale ispred Fratarskog gaja i obje su izgrađene neposredno prije rata, pomisli Bojan pitajući se, slučajno ili ne?

Zastavši iznad ceste on neko vrijeme pažljivo osmotri okolinu oko sebe. Bilo mu je zanimljivo razmišljati, da je samo prije nekoliko mjeseci, građena ova cesta kako bi doprinijela razvoju ovog kraja; a sad je potencijalna prijetnja, njegovom uništenju. Znao je da ako popuste, ovdje na ovom položaju, ako ga izgube, Srbima će ova cesta, biti poklon kojim će teškom artiljerijom i tenkovima, izaći na Golu planinu a njenim drugim dijelom se spustiti na Vrbicu i to će biti kraj, obrane grada Jajca, kao i njihov caropoljski.

Obuzet takvim mislima podiže pogled ka nebu i zadrža ga na trenutak, opčinjen ogromnom masom, izvoru vodene  stihije čiji neprekidni mlaz, nije mogao sakriti ni umanjiti ogromnu veličinu iz koje dolazi. Poznavao je Bojan, Golu planinu kao i nebo iznad  nje u svako doba godine u svakom izdanju; ali nikad nije bilo ovako, zaključi oborivši pogled.

Znao je da početkom zime, kad bi hladnoća i mraz, povremeno dolazili na Carevo Polje, vrhove bi brda Gole planine već pokrivao snježni pokrivač, a lokve iz kojih se napajala stoka, bile bi zarobljene tankim slojem leda. Ispred kuće, tamo dole u selu, mogao je promatrati bjelinu brda, poput nasmijanih lica i svako bi tad dozivao po imenu. Lavo, Beba, Šćit, zatim bi slijedila imena i onih nevidljivih njegovom oku.

Izgovarao bi ih nečujno, dok bi ga prožimao osjećaj bliskosti. Znao je on dobro, da pripada samo zemlji, na kojoj je rođen i da će bez nje biti izgubljen. U Februaru bi nadolazili vjetrovi i kiše, skrivajući brda Gole planine, zavjesom magle, no njihova slika je u njemu bila toliko snažna, da ih je on i dalje mogao promatrati znajući da su tu, poput vječnih stražara.

Tako bi bivalo sve dok ne bi jednog jutra u rano proljeće, osvanuo dan nevjerojatno jasan, sa slikom Gole planine u svom njenom sjaju. Zrak bi bio tako mek, opojno nježan, razigran titravom toplotom, izlazećeg sunca, izmamljujući njen osmjeh. Uživao je u nasmijanoj Goloj planini, pod plavim nebom uz blagi povjetarac, što se poigrava s već nestajućom maglom.

Sve bi ga to dovodilo u neprekidno iskušenje, da zaboravi, da se izgubi i zanese, da preboli ono što je boljelo i on bi neminovno tonuo, potežući iz flaše. Ponekad sam, ponekad s Antonom, gubeći se poput rasplinute magle, u bjelini oblaka što plove plavim nebom iznad planine, spuštajući se na njenu toplu travu, kao stvorenu za to da čovjek na nju spusti svoje tijelo i zaspi na suncu, oslobođen ljepotom koja izvire iz njega samog, umirenog i opijenog poput djeteta u majčinu naručju, siguran u njedrima u kojim počiva.

Poznavao je hlad velikih hrastova, na vrućini sredinom ljeta, tišinu i mir ponekad proparane piskom jastreba u lovu, krilom leptira i cvrkutom ptica. Tog sad nema, sve je pokriveno tamom a tišinu narušavaju pritajeni zvuci smrti, dok kapi kiše padaju na njegovu glavu. Stegnuvši jače kundak kalašnjikova, spusti se na cestu, krenuvši ulijevo njom.

Nakon pređenih nekih dvadesetak metara on ugleda traktor i čovjeka oslonjenog na zadnji kraj prikolice. Bio je nizak a širok u ramenima. Na glavi je imao šljem JNA, puška M-48 visjela mu je o ramenu. Svijetloplave oči, tog čovjeka predstavljale su čudan kontrast crveno smeđoj boji njegova lica. ……

 

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement