Connect with us

Jajce

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 12. dio

Volim Jajce

Published

on

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 12. dio

………………………… Meci su zlokobno fijukali, parali zemlju oko njega. Samo malo podigavši glavu, brade oslonjene na mokroj travi, treptao je misleći, da će mu svaki sljedeći, poput mušice uči u oko. Ispruženih ruku ispred sebe, čvrsto držeći kalašnjikov, skinuvši prst sa okidača, zaboravio je da li je zakočena ili nije,

Meha se otkotrlja u gustu paprat. Uspravio se i vrtoglave glave utrča u tamu šumskog rastinja. U šumskoj tami osloni se na drvo udišući miris mokre kore. Glasno je disao, preglasno, mislio je užasnut strahom, nastojeći da diše tiho i ujednačeno. U tom nastojanju, glasno disanje iza njega natjera ga da bezglasno jaukne. Okrenu se da taj zvuk parne lokomotive utiša, da tu pomamu za zrakom nekako umanji.

Krik, zatim dug vrisak, koji se probi kroz tutnjavu ispaljenih metaka, na trenutak mu skrenu misli ukočivši ga. Vrisak je prestao da mu para uši a njegov pogled se zaustavi na Žutom. Žuti je kotrljajući se udario glavom u panj tankog posječenog drveta, zasjekavši kožu na čelu. Mada je rana bila površinska krv je liptala, punila mu oči, slijevajući se niz lice.

– Ništa ne vidim, udario sam glavom o nešto oštro – teško izgovori udišući zrak i pljujući krv.

Meha rukom napipa ranu na čelu, izvadi iz džepa zelenu vojnu maramu. Obrisa mu s njom čelo zatim tu istu maramu smota napravivši od nje širok povez, poveza Žutom glavu.

– Valjda će biti dovoljno, da zaustavi krv – prošapta.

Svoju ranu je osjećao poput pulsirajućeg bila ali izgleda ne krvari više a i nemam vremena da to sad provjeravam, bitno je da se mogu kretati a za ranu ću se pobrinuti kasnije zaključi pa reče – dole niže bi trebao biti put, moramo do njega.

Žuti još uvijek nemirnog daha, ispruži lijevu ruku, desnom je stezao kalašnjikov, uhvati Mehu za rame govoreći – a ostali?

– Ostali su mrtvi a ako je neki i ranjen, sad mu samo Alah može pomoći, ja i ti, tu ne možemo ništa učiniti. Dobro nas je sredio kurvin sin, trebali smo ga ubiti, no sad je kasno, skupo nas je koštao naš strah i Muhamedova pohlepa. Idemo, pokušajmo bar da se izvučemo, možda se i sretnemo s tom pukovničkom kurvom.

– Ja se …. započe da govori Žuti.

Uto meci puškomitraljeza prozvizdaše opako blizu prekidajući ga u govornoj nakani. Automatski se pognuše i potrčaše šumskom nizbrdicom, poklizujući se i s naporom probijajući šumsko rastinje koje je zapletalo noge. Po mecima koji su fijukali shvatiše da su cilj. Puškomitraljezu priključiše se i drugi, tako da su meci u gustim rojevima prelijetali iznad njihovih glava.

Žuti još uvijek ošamućene glave, prožet krivnjom, osjećao je kako mu vlažni dah razdire pluća, unatoč tome ubrzavao je svoje kako mu se činilo trome korake, dok mu je um govorio ako želimo preživjeti moramo ubrzati, spori smo prespori. Moramo preživjeti da bi se mogli osvetiti za sve one koji leže gore a koje smo ostavili. Moramo požuriti.

U toj umnoj požurbi ugleda kako Meha potonu ispred njega, zatim i on izgubi tlo pod nogama. Sručili su se u neki potok pomisli. Hladnoća vode osvijesti ih potpuno. Uspraviše se. Voda im je dosezala nešto malo više iznad koljena. Otvoreni usta, ugruvani, izgrebani na rane nisu ni mislili, hvatajući zrak shvatiše da se nalaze u nekom kanalu.

U dva hitra koraka nošeni strahom prebaciše se preko kanalskog betonskog zida, skotrljavši se na kameni put. Našavši se na putu Meha se polako uspravi, osjećao je kako mu rana pulsira. Udario je ramenom i laktom o tvrdi put, tako da je jedva pomicao utrnulu ruku. Pogledao je Žutog kako se i on s naporom uspravlja a krvava fleka ocrtavala se na marami, koja nekim čudom nije spala, vezanoj preko čela.

Tad ugledaše veliku vodenu površinu Plivskog jezera, uznemirenu lakim vjetrom i kapljama kiše. Kao što se kišne kapi utapaju u toj površini, utopi se i njihova nada zaiskrena na trenutak u prestrašenim očima. Preplivati jezero u ovakvom stanju bilo je nemoguće, zaključiše istovremeno uz to Meha je bio loš plivač, to su obojica znali. Desno ugledaše tunel, te uđoše u njegovu tminu. Odjeci povremene pucnjave, pojačavali su atmosferu nemirnog straha u njima kao i dolazeća svjetlost na drugom kraju tunela.

Ona ih je upozoravala da je noć gotovo prošla i ako žele iskoristiti ostatak blijede tame prije potpunog razdanjivanja moraju požuriti. Oslonjeni na tunelski zid, gledali su sumnjičavo u izazivajuću drugu stranu tunela. Žuti na trenutak pomisli da je pri kraju tunela tama nešto gušća, kao da pokriva obris nečeg ali to prepisa strahu prošaptavši

– što je tu je, idemo.

Krenuše drhtavih tijela. Svjetla farova i crveni bljesci ispaljenih metaka pogodiše ih istovremeno. Meha ošamućen borio se da ostane pri svijesti tjerajući tamu iz bolnih očiju, čuo je oduševljen a poznat Švabin glas ,”gotovi su,,. Pao je na lice, bolno udarivši o tvrdo tlo tunela.

Žuti pogođen,ispali rafal padajući pored Mehe, ispustivši pritom uzvik bolnog očajanja. Meha po tom uzviku nemoći i bola, svati da je i Žuti pogođen. Došli smo do kraja, čudno je to pomisli, kako mu je bol koju osjeća kao i krv koja izlazi iz njega donijela mirnoću.

Sad dok ga obuzima smrtni san, ne osjećam strah. Polako, pospano, podiže kalašnjikov, oslonivši savijene ruke na laktove, povuče okidač. Imao je toliko snage da isprazni okvir u blještavu svjetlost farova, prije nego ga proguta tama kojoj se predao s posljednjom svjesnom mišlju ,, više se ne bojim”.

Krikovi, pucnjava, povratiše Žutom svijest. Otvorenih usta hvatao je zrak. Pluća su se bolno nadimala. Osjećao je kako zrak kroz usta ulazi u rane raskomadanog tijela. U odbljesku svjetla, metaka, koji su parali zemlju oko njega, odbijali se od zidova tunela, sijevajući zvukom paranja i kidanja u tom odbljesku titravih sjenki ugleda Mehine širom otvorene mrtvački izbečene oči, kako zure u njega. Taj mrtvački pogled dade mu snagu. Uze dvije bombe okačene o pojas, drhtavim rukama izvuče osigurače pa u pravcu blještavog svjetla, snagom umirućeg čovjeka, baci jednu pa drugu bombu. Umro je u tom bljesku ne čuvši eksploziju bombi koje je bacio……………………..

………………………………………….S druge strane Antonovo tijelo nije odavalo tok njegovih misli, niti se s njegovog lica, mogla pročitati tupa bol, koju je osjećao. Sjedio je mirno s puškom u krilu i povremeno rukom prelazio preko cijevi otklanjajući zemlju što je padala sa stropa zemunice. Različitim mislima pokušavao je odagnati bol i uspostaviti kakav takav duševni mir.

Bez tih gadnih misli, koje su ga opsjedale, svojom neminovnom istinom, da su Žuti i Meha mrtvi. Da su poginuli jutros na Ćusinama. Iako kratko, to prijateljstvo stvoreno u borbi, bilo je jako i iskreno. Njihove sredine odrastanje, bile su različite, gradska i seoska, to što ih je spojilo, bila je njihova hrabrost, koju traži ovo vrijeme. Samo u toj hrabrosti, nije bilo surovosti, bila je blaga i suosjećajna.

To ih je spojilo, poput malog ostrva u uzburkanom oceanu, na kojem se nađu brodolomci, izbačeni milošću velike vode. Dosta mirnih noći i tihog opijanja, proveli su skupa. Zajedno potiskujući bolnu surovost a želeći sačuvati prirodnu blagost, podneblja na kojem su stasali. Bosansko gostoprimstvo, sa srdačnim srcem. Sve će to ubiti ovo vrijeme, znali su opijeni, zagrljeni, reći. Neće više biti Bojanovog peckanja Mehe, niti njegove vesele ljutnje, koja ih je nasmijavala. Već sad ga je progonio osjećaj velike praznine, kao i bol zbog gubitka.

Znao je da mora zaustaviti što prije, tok takvih misli a usredotočiti se na nadu da možda nije sve tako crno. Mora povratiti svoje utučeno samopouzdanje. Usredotoći se na granatiranje, to je bar lako. Srpsko topništvo danas je baš raspoloženo. Slave, uživaju. Jebi ih. Pođe da razgleda zemunicu.

Pogled mu se zaustavi na vezistima. Njih dvojica su sa slušalicama radio uređaja RUP- 12 i RUP – 2, proizvodi fabrike ,,Rudi Čajevac”, koliko je mogao da svati po njihovim pokretima, pokušavali da provale srpsku frekvenciju. Iznad zemunice to je znao, stršile su antene, poput visokih štapova, tih uređaja. Jednom mu je vezista ispričao, da je što zbog terena a i VHF frekvencije, ometanje i prisluškivanje vrlo otežano ali su oni ponekad u tome uspijevali, tako da su imali informacije iz prve ruke o srpskim nakanama. Danas izgleda u tome nisu uspijevali.

Sam Anton se slabo razumio u te uređaje pa je sa zanimanjem počeo da prati veziste koji su svu svoju pažnju usmjerili na njihovo rukovanje. To im je pomoglo da bar u mislima budu daleko od granatiranja, iako su se svaki put trzali na eksploziju granata. Nakon nekog vremene eksplozije nisu bile tako glasne. Nije se čulo zlokobno zviždanje granata, niti fijuk gelera nakon eksplozije. Grmljavina posta tek slabašan zvuk. Nisu više bili cilj, granatiranje se pomjerilo na neki drugi. Ispustiše uzdah olakšanja.

U tom za njih ohrabrujućem zatišju u zemunicu uđoše Danac i Englez. Danac se široko osmjehnu, prepoznavši Antona u mutnoj svjetlosti zemunice.

– Anton mi tebe čekala, dole na linija. Sad nama Ivan rekla, ti ovdje – reče hvatajući zrak osmjehnutog lica. Valjda je sretan što me je našao pomisli Anton gledajući ga. Osjetio je kako mu se lice razvlači otklanjajući ukočeni bol s njega.

– Danas baš gadna Srbija, mater jebao moju, ne moja, njegova – reče Danac.

Anton i Bojan se nasmijaše, povlačeći se u unutrašnjost zemunice da bi se pridošlice mogle smjestiti. Danac pored nogu položi osu, zatim s leđa skide kontejner s raketom, stavi ga pored ose. Po njegovom primjeru, Englez također s leđa skide postolje u kojem su se nalazila dva kontejnera s raketama.

– Granatiranje nas je zadržalo – reče Anton upoznavajući ih s Bojanom a u sebi je mislio, poći ću s njima, to je najbolji način da se oslobodim ovih turobnih misli. Smjestivši se Danac izvadi takozvanu lovačku plosnatu flašu konjaka.

Potegnuvši dobar gutljaj, ponudi Antona govoreći – da razbijemo mamurluka.

Anton kroz smijeh povuče isto tako dobar gutljaj, pa mu vrati flašu. On je proslijedi do Bojana, koji povuče tek reda radi, vrativši mu flašu. Danac ponudi i veziste, oni odmahnuše glavom. Strah od Ivana bio je veći od želje da potegnu po gutljaj.

Danac povuče još jedan pa spremi flašu u džep ne ponudivši Engleza izgovori – on pije samo rakija.

Tad Bojan ponudi Engleza rakijom. Popivši on kimnu glavom, zadovoljan vrati Bojanu čuturicu. Danac ponudi sve cigaretama, tako da se zemunica ubrzo ispuni duhanskim dimom. Jedan novi zvuk unese tišinu među njih. Avioni.

Kroz zvuk aviona, začuše zviždanje, zatim u blizini nešto zatutnji, potresajući zemlju. Oni u zakašnjeloj reakciji, nagonski se skupiše, poginjući glave, dok su bombe padale svud oko njih, zaglušujući ih svojim eksplozijama. Strop od zemunice je podrhtavao, zasipajući ih zemljom i sirnim kamenjem. Začuše se krikovi pogođenih. Oni u nemogućnosti da bilo što učine, slušali su zlokobni zvuk aviona u obrušavanju.

Anton odmahnu glavom da mu se razbistri od te parajuće buke i udara bombi. Imao je osjećaj da će biti živ zatrpan hladnom zemljom zemunice. Pognut krenu ka izlazu, udišući zrak punim plućima, uspravi se pogleda uprtog u nebo. Ako već moram da poginem, neka to bude na otvorenom, gdje bar ovaj prostor odiše širinom. Unutra se osjećao zatvoren, stiješnjen, bespomoćan. Vani ga je otvoren prostor umirio, gledao je oko sebe jasnim svijetlim pogledom.

Strah se umirio. Pogledom je prelazio, sjenovit početak ljeskove šume, polomljeno granje, zelenu zaravan s travom na kojoj se još ljuljala jutarnja kiša. Zelenilo trave, bilo je sad prošarano mecima avionskih mitraljeza. Plavo nebo sa žarkim suncem, osjećao je na svojim leđima. Čitav svoj život, provodio je izdvojen, držao se po strani, povučen od sredine u kojoj je živio, tražeći vlastito ja.

Sad ga je rat gurnuo u zajednicu straha, bola i očaja. Pokušavao je, nije da nije, izbjeći tu zajednicu. Držao se, ako izuzme Bojana, što je moguće povučenije, bio je promatrač koji se dosađuje. Promatrao je početak rata, nastojeći svojoj izdvojenosti, dati smisao, koji bi ga zaštitio od mržnje, rođene u nacionalnom zanosu. Nailazio je na nju, svud oko sebe, postala je sastavni dio te nejasne svakodnevice.

Ljudi su mrzili one s druge strane. Mrzili su i one, sa svoje strane, koji nisu bili obilježeni križem; a mrzili su i one s križem, koji su ih tjerali da mrze. Mržnja je ogroman pokretač rata a on joj nije dozvoljavao svojom suzdržanom izdvojenošću da ga pokreče.

Sad dok je gledao avione, kako huče iznad Gole planine, ocrtavajući se jasno na nebu, osjećao je napade mržnje, više zbog bespomoćnosti, nego prema onima koji upravljaju njima. Mogao ih je zamisliti, kako sjede zgureni na svojim sjedalima, dok se ljepota Gole planine, blještava prostire ispod njih a oni pritišću dugmad kojim izbacuju bombe, nagrizajući tu božanstvenu ljepotu, crvenim plamenovima eksplodirajućih bombi.

Ona Gola planina, uznemirena u svojoj boli, tim zviždavim zrakom, podrhtava od eksplozija, osjećajući kruti dah smrti koji lomi sve što je lijepo. Sve što odiše životom, koga ona toliko voli a kog joj oduzimaju bez ikakvog razloga……………………….

napisao Tonćo Ladan

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement