Connect with us

Jajce

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 2. dio

Avatar

Published

on



Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 2. dio
Našavši se u rovu Mujo osjeti vlažan miris gline i miris cigarete koja zagolica njegov nos. Pogleda u čovjeka koji je nervozno žvakao filter cigarete, žmirkajući svojim živim svijetlim očima. On je bio uzročnik maloprijašnjeg Antonovog bijesa. Prvi je otvorio vatru na Antonovu grupu izazvavši opću provalu nekontrolirane paljbe. Mujo je želio da čuje, žašto je unatoč zabrani, otvorio vatru, no taj će razgovor morati da pričeka pomisli gledajući čovjeka pored sebe. Male svijetle oči čovjekove brzo zažmiriše, vrdnuše od Mujinih očiju a čelo mu se prošara borama i brežuljcima od iznenadnih misli koje ga natjeraše na razmišljanje. Prasak granate potrese zemlju, ta nije pogodila nikoga ali doći će sljedeća. Kao da potvrđuju tok Mujinog razmišljanja, granate se stadoše rasprskavati svud oko njih. Mujo lagano pripali cigaretu, previše umoran da bi osjećao strah. Minobacačima su se priključili topovi, uobičajena srpska taktika, pomisli mrzeći ih sve više. Slušao je zlokobno zviždanje gelera, rasprskavajući granata, kao i tupi zvuk, kad komad čelika udari u zemlju. Artiljerijski napad se nastavljao. Oglasi se pucnjava mitraljeza zatim ponovo poče razmjena pješačkog streljiva. Kakva gangula, koliko je puta doživio ovo isto sranje? Uvijek su iznova istom taktikom pokušavali da mi oduzmu život. Seratori, do sad im to nije pošlo za rukom. Ali je prevrtao u glavi misao da bi mogao biti pogođen no ne samo smrtno. Mala lijepa ranica, onako da ga metak ili geler samo očeše parajući njegovu kožu. To bi bilo dovoljno da ga izvuče iz ovog sve goreg sranja a sačuvalo bi i njegovu čast jer posjekotina na glavi, pogodak u mesnati dio noge, pa čak i neki prelom kosti učinio bi ga junakom koji se nema čega stidjeti. Viđao je takve sretnike. Zamisli sebe kako zavijene glave i prostrijeljene noge šepa primajući uvažavanje okoline. Sigurno bi to bio spas, to bi ga izvuklo odavde. Ali ja ne želim da se izvučem, pomisli, ja želim da ostanem da se borim. Želim da pobijedim. Prokletstvo šta je to sa mnom. Ponovo pogleda čovjeka do sebe, sad nije pucao kao ni drug iz njegovog rova, vjerovatno zbog mene zakljući. Zato je iz drugih baš praštalo. Nek pucaju bar će Srbi znati da streljiva imamo dovoljno, kao i straha, koji nas tjera da ga rasipamo, a taj pokazatelj nam je isti; jer ni oni ne štede na streljivu. Sve bolje od boljeg. Osjećao je da mu je dužnost da krene duž rovova, da ih utiša, obuzda u toj beskorisnoj pucnjavi, no njegova snaga volje je oslabila. Bilo mu je teško, prokleto teško. Još ga je proganjao Antonov pogled prezira, pogled osude. Razumio je on dobro Antonov bijes, kao i taj neizrečeni strah. Njihovi putevi su počeli da se razilaze. Ono što ih je vezivalo, počelo je da puca u vješto smišljenoj igri, koja je počela od nas ili nam je nametnuta, da bi izgledalo da je počela od nas muslimana. Šta se to dođavola dešava, nikad na ovim prostorima, bar koliko je on znao, nije bilo lako biti musliman. Sad pogotovo ne. No ovo je možda presudan trenutak, ovo vrijeme, da se izbrišu sve predrasude i da konačno i mi ispišemo svoju vlastitu istoriju. Da udarimo pečat, na svoj vlastiti integritet na ovim prostorima. Zato i onaj Antonov pogled, ne odlazi od njega. Sve je to izazvalo dojam kojem se on nije mogao oteti, da je to zbog toga, što je on musliman. U njegovom umu zazvučaše riječi poruge ,,ne možeš vjerovati baliji“; ,, muslimani sad na jednoj, sad na drugoj strani“. Vjerovao je da je tokom ovog vremena, tokom proteklih borbi, pobijedio taj osjećaj i da ga više nema u njemu. Ovo vrijeme je pokazalo neistinitost tih riječi, kao i ljudi zatečeni u njemu. Nasmiješi se gorko u sebi, zbog takvih misli, istovremeno se pitajući, zašto mu je stalo do Antonovog mišljenja, te usijane glave koju jedva i njegovi podnose. Znao je on to dobro. Stvar je u tome, mislio je što je Anton, naš prijatelj. Muslimanski jaran a i tvoj. Pored onog prezira, mogao je on kod Antona da primijeti istu bol, koja i njega peče plamenom nevjerice, zbog ovog sranja sa Hakićem. Napokon, sad nakon Antonovog izleta, učinilo mu se kao da u njegovim rukama leži ključ, neke tajne, podjednako važne kako za Hrvate tako i za Muslimane. Osjećao je da će ako spasi prijateljski odnos s Antonom, spasiti nešto mnogo važnije, ako to uspije da spasi, mislio je to će nam dati opravdanje nastavka zajedničke borbe. Uspostaviče stari odnos u koji su tako prisno ušli i automatski se uklopili od samog početka rata. To nije bilo slučajno, taj odnos je postojao, on nije stvoren preko noći, traje on odavno. Sad je sve u raspadu, odvajaju se naočigled ljudi poput njega i Antona. Taj pokušaj on mora sebi da omogući, iako je duboko u svojoj nutrini znao da se muslimansko- hrvatski odnos promijenio, da ga nema više, raspada se. Ostalo je još samo da se ljudi poput njega i Antona, udalje jedni od drugih i da se presele, na mjesta čisto muslimanska i čisto hrvatska i tako će se sve urušiti, tako će sve propasti. Prekrit će ih srpski korov, tjerajući ih na odlazak. Ali gdje otići? Kuda? Gdje se mi zapravo i nalazimo, da li je ikad postojalo nešto naše? Mi nismo željeli  promjene, drugi jesu, oni su ih i izazvali. Pokrenuli preko noći, izokrenuvši sve oko sebe. Sad opet promjena, ali ovaj put izgleda da dolazi od nas, da je mi želimo. Moguće, jer mi želimo nešto svoje, a vrijeme je takvo da to moraš uzeti silom. Tako se i mi priključujemo općoj pomami otimačine, onog što je nekad pripadalo svima. Samo sjednom razlikom, Srbi i Hrvati sa željom otimačine, povlače jasnu granicu razdvajanja, dok se mi s istom željom stavljamo u srpsko – hrvatski sendvič, dovodeći u pitanje i sam naš opstanak. Prokletstvo, zašto se izlagati tolikom riziku, tolikim žrtvama, kad imamo savez a imamo i neprijatelja. To bi trebalo biti dovoljno, da nas izbaci na površinu kao narod, koji je na svom. U hrvatsko – muslimanskom savezu je naša šansa a i budućnost, htjeli mi to priznati ili ne. Srbi su nam to jasno pokazali, oni nas ne žele ili nas žele vidjeti kao plutajuće sijenke. Sad savez puca a mi uz jednog neprijatelja stvaramo drugog ili ga oni stvaraju. Bilo kako bilo sad smo svi jednaki, svatko ima po dva neprijatelja. Još je preostalo da se pomiješamo u gorućoj vatri, da bi sve sagorjelo, da bi se pretvorilo u pepeo, da ga vjetar raznese po ovom području u simboličnom pogrebu, istinske pozadine. Samo prije toga trebalo bi utvrditi tko je krivac. Uzročnik promjene. On sam je osjetio promjenu, odrazila se i na njega. Pitanje je; da li je to uzrokovalo promjenu u meni ili je promjena u meni prihvatila promjenu okolnosti. Prečutao je Antonu sinoćnje događaje, međutim on saznaje za njih i ne vjeruje mi više. Krivica je moja. Promatrati ovaj hrvatsko-muslimanski rascjep nije nimalo lako ali je prokleto teško promatrati rascjep u samom sebi. Tad se upita, da li je Anton razumio da je on tako postupio, zato što mu je naređeno? Kao vojnik trebao bi da razumije, a ti razumiješ, naruga se sam sebi. Hakić. Salih mu je u brzini i nervozni pogleda, ispričao u kratkim crtama događaje od sinoć. Negdje pred ponoć, iznenada dolaze ljudi pukovnika Mustafića sa željom da izvrše noćno izviđanje, ispred linije odbrane. Pošto im je teren potpuno nepoznat, uzeli bi nekog od domaćih sa sobom, da ih povede ako se Salih slaže s tim. Salih šalje Hakića, ne postavljajući nikakva pitanja u vezi te iznenadne i neplanirane odluke, jer se ljudima pukovnika Mustafića bez pogovora izlazi u susret, naredba samog Halida. Hakić spremno prihvata dodijeljeni mu zadatak ali pri povratku on se ne vrača na dogovoreno mjesto, kod ljudi koji ga očekuju, nego ih dovodi ovamo gore. Dolazi do pucnjave, kobne po njega samog. Zašto se Hakić nije vratio na dogovoreno mjesto? Zašto je poveo pukovnikove ljude na suprotan kraj od dogovorenog? To nije bilo slučajno, niti se radi o grešci, on je odrastao na ovim brdima, poznavao ih je kao svoj džep. Šuštanje i fijuk granata sad iz suprotnog pravca na trenutak skrenuše njegove misli i on se osmjehnu. Anton, Caropoljani uzvraćaju i po detonacijama granata zaključi da njima pružaju zaštitu. Pripali novu cigaretu. Povlačeći dim, vrati svoje misli na Hakića, pitajući se šta ga je natjeralo na takvu odluku? Želio se vratiti Caropoljanima. Zašto, kad ih je prije samo nekoliko dana napustio, došavši kod nas gdje se osjećao sigurnijim, zbog svog muslimanskog porijekla. Šta je uzrokovalo tu iznenadnu želju za povratkom? A da se želio vratiti u to je Mujo bio siguran. Hakić se vračao ivicom miniranog područja, sa ciljem da se dokopa ljeskove šume u kojoj bi se izgubio, ostavljajući pukovnikove ljude ispred nas da budu pobijeni. Da nije došlo do otvaranja vatre sa naše strane, on bi je izazvao. Jedino logično rješenje putanje njegovog kretanja je upravo to; a to ujedno pokazuje da je on pukovnikove ljude smatrao neprijateljima. To saznanje nije on mogao otkriti nama, nego Caropoljanima u koje je imao povjerenje iako ih je napustio. Sam plan kao i put kojim je išao bio je đavolski opasan. Ta on je bio caropoljan, musliman. Osmjehnu se osjećajući gorčinu u ustima. Ugasi cigaretu pritiskujući je o vlažnu zemlju. Nije mu prijala kao ni misli koje su ga okupirale. Jedini razuman razlog, zbog čega bi on pukovnikove ljude smatrao neprijateljima je da su se oni ili netko od njih sastao s drugom stranom. Poput sijalice upali se ta misao u njegovoj glavi. Pukovnikovi ljudi imali su ugovoren sastanak sa Srbima. Alahu dragi je li to moguće. Zašto su onda poveli nepoznatog čovjeka na takav sastanak. Mjesto sastanka bilo im je poznato samo po imenu. Hakić im je došao kao kec na desetku. On njih odvodi do ugovorenog mjesta, mislio je dalje, vjerojatno ostaje jedan ili dvojica dok se drugi povlače sa Hakićem. Samo Hakić nije glup, on kuži stvar i vjerovatno izmislivši neki razlog on se neprimjetno vrača na mjesto sastanka i saznaje njegovu svrhu. To saznanje mora da je strahovito djelovalo na njega i on stvara očajnički plan, kojim bi se oslobodio pukovnikovih ljudi i kojim bi se vratio Caropoljanima, da im saopšti ono što zna. Fantaziram li? Ne, jedino logično objašnjenje svega je izdaja. Izdaja. Od tog zaključka počeše mu ruke podrhtavati dok mu je zrak zastajao u grlu. Obuze ga val sažaljenja prema tom ubogom Hakiću, koji je naprosto zahvaljujući svojoj zloj sreći, muslimanskoj zloj sreći poginuo u ovom kurvanjskom ratu. Bila je to trenutna slabost, njegov dolazak nama. ,,Mislio je da ste mu braća; a vi ste ga ubili“ rekao je Anton. Jesmo li? Da. Ne. Ubila ga je caropoljska odanost. Morao je da učini to što je učinio, da ga ne bi prozvali izdajicom ljudi kojima je pripadao. Nažalost za taj trud oni nikad neće saznati, osim ako i Anton nije došao do istog zaključka kao i ja. Caropoljani kakvi ljudi. Hakić je postupio u pravom svijetlu tog obilježja, kao i oni iako ih je napustio, oni su znali da je on bio i ostao Caropoljan. Pokazali su to njegovim izvlačenjem, bez obzira na stupanj opasnosti, isto kao što je i on htio uraditi, upozoriti ih po cijenu vlastitog života. To caropoljsko obilježje poznato je i onom tko je naredio da se leš vrati nazad, on ma tko bio je znao da ga oni neće ostaviti ispred linije. Stvoren je plan, o kojem ja nemam pojma. Da li je Salih znao? Prečutao mi je vračanje leša nazad. Kako mi je slagao, rekavši da su ga zbog ranjenika ostavili i da se kasnije nikom više nije išlo po njega; a ubrzo je stigla i obavijest o mogućem srpskom napadu, tako da je Hakić ostao ležati ispred linije. Ljudi koji su došli sa mnom, od svojih jarana, saznavaju pravu istinu i govore mi je. Zašto me je Salih slagao, da li iz istog razloga kao ja Antona. Strah. Naredba. Od koga stižu takve naredbe. Pukovnik Mustafić. Alahu. Razmisli dobro, govorio je nečujno sebi. Sve.. baš sve, se u posljednje vrijeme vrti oko njega i njegovih ljudi, automatski pogleda čovjeka do sebe. Kom on pripada? Je li svjestan da sdjeluje u izdaji ili je samo pijun u nečijim rukama. Izdaja, ta riječ, poput vriska zazveča u njegovoj glavi. Alahu je li moguće. Ne, ne. Odmahnu glavom, kao da će njenim pomjeranjem, odgnati istinu oblikovanu u njoj. Ne, govorio je u njemoj nevjerici. Ne, nakon sveg sranja koje smo proživjeli, to ne može biti istina ili ipak jest. Što je više razmišljao, to mu se sve više nametalo, kao jedino logično objašnjenje sinoćnjih događaja. Hakićeva putanja kretanja. Vračanje njegovog tijela. Salihov strah, prišutkivanje istine, moje uvlačenje u sam događaj o kojem nemam pojma. Popuna nepoznatim ljudima. Sve je tu sve se uklapa, sve osim nas. Ova jedinica je najbolja u gradu. Ta nema govora da bi oni popustili a kamoli izdali i to kome Srbima. To je jednostavno nemoguće. To ne, nikako ne. Kroz protekle borbe, smo pokazali našu odanost prema gradu kao i našu neumoljivost prema Srbima. Zbog tog je i Hakić pristupio nama, te se stvari znaju. Halid, ne, isto nemoguće, toliko vremena se poznajemo. On će biti posljednji koji će Srbima prepustiti Jajce i to umirući. On se ne uklapa u to ali baš on je u zadnje vrijeme stalno u društvu pukovnika Mustafića. Zašto, u gradu se nalaze i drugi zapovjednici ali se nitko ne druži toliko s pukovnikom i zašto mi je naredio, doduše preko Saliha da Caropoljanima ne spominjem kad dođu, da Hakić nije bio sam ispred linije, a meni je samo uzgred spomenuo neke čudne događaje, koji su se desili i da će mi Salih, to bolje objasniti od njega. Vračanje leša mi nitko nije ni spomenuo. Zašto su me upleli na takav način. Bili su sigurni da će Caropoljani doći. Znači naši su ih pritisnuli zahtijevajući da to učine. Zašto? Toliko pitanja bez odgovora. Ovdje na Goloj planini teško da ću ih naći, odgovori leže dole u gradu. Možda se ipak može nešto saznati i ovdje pomisli gledajući čovjeka do sebe. Samo polako ne nagli, kontroliši se, umirivao je sam sebe. Tišina prekinu tok njegovih misli, vračajući ga stvarnosti. Prošlo je zaključi sa olakšanjem. Ispraznili su se izgleda svi osim neba. Kiša je i dalje dobovala ne hajući za mir koji je nastupio jer još nije bilo vrijeme da se i ona umiri i da, da svoj doprinos ljudskom olakšanju. Čovjek pored njega, učini pokret pripremajući se da izađe iz rova. Mujo mu stavi ruku na rame, potiskujući ga nazad. – Stani malo – reče.
Čovjek se spusti natrag  pitajući – zašto? Sad kad je sve prošlo, idem dolje kod svojih, ovdje sam se našao slučajno.
– Baš o toj slučajnosti, želim da popričamo – reče Mujo mirno, pa upita – ti si Krajišnik?
– Da – potvrdi čovjek.
– Kako to, da si se našao ovdje?
– Čuo sam da su tu neki Caropoljani, pa sam htio kupiti cigarete od njih. Što sam i učinio – reče lupivši se po prsima gdje se nalazio džep pokriven kabanicom.
Moguće pomisli Mujo. Caropoljani su prilično opskrbljeni cigaretama a neki ih i prodaju.
– Došao si u Jajce sa pukovnikom Mustafićem?
– Došao sam prije.
– Njegove ljude poznaješ?
– Neke, upoznali smo se ovdje u Jajcu, dobri momci.
Mujo malo razmisli pa upita tobož nezainteresirano – kad si već kupio cigarete, zašto si ostao ovdje?
– Zbog Hasana – odgovori čovjek, pokazujući rukom preko ramena.
– Poznaješ ga – upita Mujo iznenađen, pa pogleda preko čovjekovog ramena u Hasana koji se na pomen svog imena, okrenu u pravcu Muje. – Dugo se poznajete, mislim ti i Hasan?
– Upoznali smo se jutros.
– Jutros – ponovi Mujo glasnije nego što je želio.
– Da jutros dok sam tražio Caropoljane.
– Poznaješ i Ragiba? – upita Mujo pokazujući i na drugog čovjeka. Krajišnik potvrdi kimanjem glave.
– I njega si upoznao jutros?
Ponovo potvrdi glavom. Mujo se zagleda u njega, zabadajući mu u oči, kao čelik oštar pogled. Krajišnik duboko uzdahnu i stade uzvračati pogled, a na licu mu je bila neka mutna smjesa zbunjenosti i suzdržane mržnje. Mujo osjeti kako mu bjes udari u glavu, pržeći mu pogled. Na tom licu koje su zapanjenost i površna hrabrost, obnažile, vidio je Mujo sažetu lukavost, zlobu i podrugljivu šutnju, pokvarenog čovjeka. Čovjek nastavi da mrgodno gleda u Muju ne primjećujući njegov bijes, dok mu se u kutovima usana nazirao podrugljiv smijeh. Mujo se sjeti Hakića, hrabrog i poštenog mladića koji je vjerovao, da će se s ovakvim ljudima, moći boriti do pobjede. Sad je mrtav a ovaj se živ osmjehuje i likuje zbog moje nedoumice. Izmahnu rukom tako hitro, da se to od njega zbog polusjedećeg položaja u kom se nalazio, kao i uskoče rova, nije moglo očekivati te udari Krajišnika snagom nakupljenog bijesa u podbradak.
– Pucao si prvi u Caropoljane, iako si znao za moju naredbu i tko su oni – prosikta Mujo kroz stisnute zube, istovremeno hvatajući ga objema rukama za prsa, povlačeći ga k sebi. Mukli udarac kao i povlačenje Krajišnika, učiniše da Hasan i Ragib poskoče, ali Mujin pogled ih sledi i oni se vratiše u prvobitni položaj naćulivši uši. Krajišnik zapanjeno zbunjen, prevrtao je jezikom po zubima, sisajući malo krvi što se stjecala iz rasječenih usana. Strah mu zamagli, male svijetle oči i on pokuša da se oslobodi Mujinog  stiska krkljajući.
– Pusti. Pucao sam kao i ostali misleći da su četnici. Pusti šta hoćeš od mene, pusti – zacvili. Mujo popusti stisak i čovjek trznu nazad, brišući rukom krv s usana.
– Malo prije nisi pucao – Mujin glas zapucketa poput lomljenog leda – nije bilo potrebe. Je li? No grdno se varaš moj prijatelju, mene ne možeš prevariti, jer sam i ja razgovarao s čovjekom, kojem si obećao da ćeš pucati po Caropoljanima ako i kad se budu vraćali – završi bijesno Mujo, iznenadivši sam sebe, onim što je rekao. Prokletstvo, otišao sam predaleko. Kontroliši se čovječe, mislio je stežući zube.
Krajišnik zamuca – ne znam, ne znam, o čemu govoriš. Kiša mu se slijevala niz lice skojeg je nestalo svakog izraza, osim straha.
– Ti još ne svataš, da ja znam sve – izgovori Mujo svatajući po čovjekovom izrazu lica da je na pravom putu. Sad ili nikad, pomisli govoreći – mene samo zanima, koliko si dobio za to. Govori nećeš izaći iz ovog rova, dok mi to ne kažeš.
Izgovarajući posljednje riječi, Mujo spusti ruku na kundak kalašnjikova, koji mu je čitavo vrijeme ležao u krilu. Krajišnikove oči se raširiše od tog pokreta.
– Nećeš valjda – reče čovjek zabezeknuto – ne, ti si lud.
Mujo se uspravi iznad Krajišnika, koji nije skidao iskolačen pogled pun straha s puške u Mujinim rukama. Najveće zadovoljstvo bi mi bilo, pomisli Mujo, da ga sabijem u ovu vlažnu zemlju, mlateći ga po glavi, ne bi li iz nje istresao ono što me zanima.
– Koliko? – od Mujinog tihog povika zadrhtaše svi u rovu, dok se on onako uspravljen, činio poput brda pod čijom su se sjenkom našli ali ne da bi bili zaštićeni, nego smrvljeni.
– Švabo mi je dao dvjesto maraka – napokon procvili Krajišnik pa nastavi – pod uslovom da se pojave, jer kako je rekao, mala je vjerovatnoča da će se vratiti i zato sam pristao. Tako dakle, sad je sve jasno. Zbog čega pritisak da se tijelo izvuče i još dodatna garancije, dvjesto maraka. Dvjesto jebenih maraka za smrt četvorice ljudi. Alahu u šta smo se mi to uvalili, zaurla bezglasnim krikom…………………
 
Napisao Tonćo Ladan



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement