Connect with us

BiH

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 4. dio

Volim Jajce

Published

on

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 4. dio

 

Tijekom pretražnog srpskog granatiranja, nekom igrom slučaja, najviše granata se obrušilo na malu udolinu gdje se nalazio Ivan Vladan. On je zajedno sa još dvojicom ljudi, kuharom koji je raznosio hranu po liniji i slučajno se našao tu i vezistom, bio u dobro utvrđenoj zemunici, koja se potresala od sve žešćeg granatiranja.

 

Ivanov pogled počivao je na vezisti, koji je sjedio sklupčan, privučenih koljena, na koja je oslanjao prsa s uhom na poljskom telefonu, zagledan u vrhove svojih čizama. Povremeno je dizao glavu, da bi se sreo s Ivanovim izmorenim pogledom i nakon trenutak dva, vračao je u prvobitan položaj.

Ivan je po toj dvojici mogao vidjeti, kako granatiranje istovjetno djeluje na različite ljude. Nije trebao unositi u svoj um riječi koje su tiho razmjenjivali, bilo je dovoljno promatrati njihova tijela i hvatati grčeve, koji ih potresaju.

 

Drhtavi pokreti kao i promukle riječi, bile su jasan pokazatelj straha, kojim je i sam bio zahvaćen. Samo od njega kao zapovjednika linije obrane, prvog čovjeka na terenu, očekivala odvažnost i hrabrost, stoga se on stidio osjećaja koji prouzrokuju strah. Strah koji je pobuđivao u njemu želju da bude negdje drugdje. Daleko od granata i ove odgovornosti, koja ga je prisiljavala da bude odvažan i bez straha. On sam ne bi povjerovao, da bi se mogao tako osjećati. Zato se stidio, kako zbog drugih, tako i zbog sebe samog. Mislio je da on tim strahom, koji osjeća, iznevjeruje druge, iznevjeruje ideal same opravdanosti, njihove borbe.

 

Pa i ova dvojica koja su zajedno ovdje s njim, davala su mu, ne na baš jasan način, da u slučaju potrebe oni očekuju, da on bude glavni oslonac njihove zaštite. Opterećen takvim mislima, on je istovremeno pokušavao držati pod kontrolom iznenadne pokrete svog tijela, poticane treskom granata. Bio je svjestan da teret takvih misli kao i osjećaja koji ih prate, ne mogu biti od pomoći, niti što promijeniti. Zato moram već jednom uvjeriti, samog sebe kao i druge, da se ne bojim. To je značilo, da će se morati mnogo više truditi nego do sada, da bi bio što uvjerljiviji. Morače da više postupa u skladu sa svojom izmišljenom hrabrošću, čija podloga bar se tako nadao, ima dobru temeljnu osnovu, njegov karakter.

 

Mada će mu i tu neke njegove karakterne crte, poput polagane opreznosti, biti loš oslonac u ispoljavanju trenutne srčanosti, koju iziskuje hrabrost. Žalio je za mjestom koje je morao da napusti, da bi preuzeo ovo, kojem on po vlastitom mišljenju nije dorastao. Zapravo sve donedavno, on je bio pri glavnom stožeru HVO-a Carevo Polje, provodeći skoro sve svoje vrijeme na obavljanju kancelarijskih poslova vezanih za HVO kao i njihovu suradnju s muslimanskim snagama, sad već Armijom BiH. U tim poslovima, onako polagan i oprezan, on se pokazao kao ustrajan i dobar vojnik. Zbog tog kao i čestih promjena na terenu, odlučeno je da preuzme brigu oko utvrđivanja linije obrane, kao i rasporeda jedinica, koje su pristizale u ispomoć na Goloj planini.

 

Ogroman zadatak za čovjeka s rezervnom vojnom školom i bez terenskog iskustva, uz to, tu je i taj prokleti strah. Ivan se osmjehnu upravo kad je vezista po tko zna koji put pogledao u njega. Tad zujanje poljskog telefona, učini da vezisti pogled, ostane prikovan za njegov, izazvavši trenutnu ukočenost ruke, koja je stiskala slušalicu. Ivan bi svoj osmjeh zbog tog pretvorio u srdačan smijeh, da njegovu pažnju ne privuče blagi šuštavi šum bacačkih granata, koji se možda dvije sekunde probijao kroz zujanje telefona.

 

Njegov um nije imao vremena ni da to poveže s njim samim, da bi ga užasnuo strahom; prije nego što se oglasi, ognjeno crvenilo gromke eksplozije, koja ih pobaca u naručja njih samih, prekrivši ih talasom užasa, zemlje i gelera. Ivan je imao nejasan osjećaj, da je netko vrisnuo i nakon što je zamro zvuk same eksplozije, taj vrisak je nastavio da probija zvonjavu u njegovim ušima, govoreći mu da je živ. Još omamljen od siline eksplozije, nije mogao probiti tamu da bi opažao stvari oko sebe.

 

Zatrese glavom, istovremeno osjećajući tijelo, koje se oslobađa iz njegovog krila, da bi na laktovima i koljenima s dlanovima na licu, ispustio vrisak, kojeg poprati prasak nove eksplozije. Eksplozije koja pomože Ivanu, da se potpuno oslobodi bijelog mraka, koji mu je stezao glavu i mutio pogled. On instinktivno položi ruku na rame čovjeka ispred sebe.

Pročistivši grlo, pitao se može li uopće govoriti, nakon ovog užasnog stresa.

– U redu je, samo polako. Prošlo je. Živ si – reče polako, pitajući se govori li to sebi ili ovom drugom.

– Pogođen sam. Jesam li pogođen? – progovori kuhar, ispravljajući se na koljena, držeći i dalje ruke na licu.

– Jesi, pogođen si – odgovori Ivan, vidjevši da su mu ruke koje je držao na licu prekrivene svježom krvlju.

– Je li opasno. Teško sam ranjen, je li?

– To ne znam – smireno reče Ivan, slušajući praskove koji se udaljuju.

– Po tvojim rukama, se vidi da krvariš iz glave.

– Stvarno – upita i pogleda kuhar u ruke.

Ivan na njegovom, umrljanom od krvi licu, primijeti da ga ponovo obuzima strah a u izbuljenim očima, ogledavalo se pitanje, umirem li, hoću li umrijeti? Veoma pažljivo, poče da opipava glavu, ne mogući pronaći izvor krvarenja.

– Mora da je pozadi – reče Ivan, shvativši što traži. Kuhar ponovo opipa glavu i po zastoju njegovih ruku, vidjelo se da je pronašao, uzrok vlastitog straha.

– Boli li? – upita Ivan.

– Ne boli, osim kad dodirnem.

– Možeš li hodati?

– Ne znam.

– Pokušaj, bolničari nisu daleko, to znaš a i granatiranje se pomjerilo. Slušaj.

Odjek eksplozije, pokazivao je da granate padaju daleko od njih.

– Samo polako možeš ti to – ohrabri ga Ivan.

Pogođeni četveronoške pužući krenu prema otvoru, znatno proširenog od siline eksplozije. Promolivši glavu, bi zahvalan kišnim kapima, koje mu svojom svježinom, pomogoše da se uspravi. Koljena su mu bila drhtava ali krv cureći na njegov vrat, podari mu snagu, kakvu inače ne bi imao. Prvo sporo, zatim brže stade ići pognute glave, prema pomoći koju je trebao.

Promatrajući lik kako nestaje u mutnoj svjetlosti otvora ispunjenog kišom, iscrpljen Ivan zatvori oči; slušajući minobacače, kako i dalje ispaljuju granate, izazivajući užas kod nekog drugog. Tad mukli šum telefona, odjeknu u njegovim ušima, poput eksplozije.

 

Vezista, prostruji njegovim umom. Otvorivši oči potraži ga pogledom. Prvo što je ugledao, bila je slušalica udaljena nekoliko centimetara od ispružene ruke. On se nalazio u tami, razbijanom mutnom svjetlosti otvora. Ležao je na boku, koljenima privučenim prsima. Druga ruka s napola stisnutom šakom, počivala je na lijevoj strani lica. Činilo se kao da se pokušava umanjiti i tako sakriti od užasa, koji ga je zadesio. Tako sklupčan, Ivana podsjeti na sliku djeteta u majčinoj utrobi, početku života. Samo ovdje je počivala smrt, oglašujući kraj.

 

To se jasno moglo vidjeti po razjapljenoj posjekotini na leđima. Ivanu se steže grlo a oči napuniše vlagom, tako da ih je morao brisati, upijajući užasavajući zvuk telefona.

– Umukni – jeknuo je.

Pogledavši razbacane ostatke svog zapovjedničkog mjesta, pokrenu se hvatajući slušalicu. Podižući je do uha, osjeti se strahovito umoran, obeshrabren i nespreman za bilo koji razgovor. Koliko ću moči još da izdržim, promatranje raskomadane mladosti, koju odnosi smrt; prije nego se i sam slomim ili ne budem raskomadan?

Od tog pitanja osjeti strah, da možda neće biti kadar da izdrži, da će pući, da će se slomiti poput stabla u strašnoj oluji. To bi bilo, pomisli strašnije i od same smrti.

 

Ta pomisao donese mu snagu iz neke njemu, nepoznate unutrašnje dubine. Pritisnu ručicu na telefonskoj slušalici  i do njega doprje glas od zapovjednika bojne. Razgovor je bio kratak. Počelo se šaputati i špekulirati po selu o Hakićevoj pogibiji. Da li je tijelo na putu za Carevo Polje, da se obavi službena formalnost s njegovim roditeljima, prije nego glasine ne pogoršaju, već ionako prožet sumnjom odnos s muslimanima. Dodatna sumnja ne treba, ama baš nikom. Proklet da je i taj njegov prelazak i to baš sad. Ljudi su uplašeni i spremni na sve; a da učine neku glupost, potrebno im je vrlo malo.

 

– Stoga  Ivane, kućo stara, da li je to već obavljeno – završi Brada u vedrom tonu.

Anton je u pravu, pomisli Ivan, ovaj čovjek je budala. Ali ruku na srce jednoj intelektualnoj sredini, kakva je caropoljska i u ovom ratnom vremenu, bio je potreban čovjek poput njega. Priprost i bez mašte sredio je caropoljsku bojnu i učinio da ga ljudi slušaju. Da s većom revnošću, ispunjavaju nametnute im ratne obaveze a da pritom sam ne sudjeluje u njima. jednostavno se držao svog zapovjedničkog mjesta u stožeru, brinući da bojna uvijek ima na raspolaganju dovoljan broj ljudi,koji će da iz dana u dan skapavaju na Goloj planini.

One koji su se bunili takvim iscrpljujućim tretmanom utišavao je prostom logikom. Ako nećeš s bojnom u borbu, tad ćeš sam u zatvor. Zatvor, smijali su se Caropoljani i pravili sprdnju na taj račun. Taj je lud, govorili su, samo nam je trebao šerif McCloud pa da budemo kompletni. Međutim nakon prvog i ubrzo drugog privođenja od strane vojne policije, stvar je počela da djeluje, izazvavši zbunjenost i ogorčenje njih samih.

 

Probudio je Brada u njima ponosnu slobodu njihovih predaka, opčinjenim caropoljskim brdima i zaljubljenih u prostranstva Gole planine. Samo na njoj su oni punim plućima udisali opojni miris slobode; dok im je sunce natapalo leđa toplinom a rosa nestajala ispred njihovih nogu. Takve ljude, sama pomisao na zatvor, na odvojenost od slobode, od ovog prostora, je u užasavala poput užasne more, koja im oduzima ovo sve i koja se proživljava, samo jednom u životu. Oni su tu svjesnost generacijskim izobrazbama potisnuli i zaboravili, dok je Brada u svojoj jednostavnosti, prepoznao brda među kojima se našao, pokazavši im bistrinu i djelotvornost zaboravljene logike. Uspio je u onom u čemu su drugi zakazali, Caropoljani su ga prihvatili kao zapovjednika, izuzev nekih poput Antona. On je rekao po Bradinom dolasku, ,,da je najveća glupost bila dovesti jednu takvu bukvu, među caropoljske hrastove“. I sad ta bukva čeka moj odgovor.

– Našao sam dvojicu da to obave – reče Ivan.

– Što znači našao sam dvojicu, da to obave. Imaš li tijelo ili nemaš ? – glas posta strog.

– Žestoko su nas granatiraju, imamo i mrtvih. Da li je Anton uspio da ga izvuče, još ne znam – polako sa strpljenjem izgovori Ivan.

– Anton – urlikne glas – pojavio se znači i on. Što kaže gdje je bio, na odmoru je li. Reci mu da želim da ga vidim još danas. To isto važi i za Hakićevo tijelo. Moramo ga danas imati, ako treba da se borite za njega, borite se jer su nam ovi iz grada sjeli za vrat. Danas Ivane, danas bez odlaganja.

– Vjerujem da će Anton to da obavi. Samo nije mi jasno, zašto tolika hajka i zašto mi čitavo jutro servirate tu priču o Hakiću; i kako to da Halidovi nemaju naredbu da ga izvuku, kad leži već ispred njih i ako su ga oni ubili, kako se priča, nego mi moramo stavljati živote na kocku, kao da imamo malo mrtvih. Ovdje pored mene leži jedan; ali fućka se vama za njega, vas interesuje samo Hakić. Pitam ja tebe, tko će ovom da posjeti roditelje ili kog već ima? Da neću možda ja jer vi ste zauzeti Hakićem. Želim da znam, šta se to dođavola događa – ostavši bez daha Ivan ušutje.

– Samo polako Ivane, bistra glava nam je potrebna svima, a naročito sad. Tukli su vas žestoko znači; a tko je poginuo? – upita iznenađen Ivanovim bijesom, Bradin glas.

– Poginuo mi je vezista a kuhar je ranjen – povrativši dah i smirenije nego se je osjećao reče Ivan i nastavi – da li imamo još mrtvih i povrijeđenih to ti sad ne mogu reći, jedino znam da su granate, tukle prokleto precizno po nama.

– Ti si dobro, nisi ranjen – upita zabrinuto Brada.

– Ranjen nekim čudom nisam a da li sam dobro. Previše sam umoran, ova smrt me je u trenu neobično dotakla, ispraznila me; kao da je uzela i jedan dio mene, nešto do čega mi je stalo, a ja čak ne mogu ni da shvatim, što je to. I onda mi dođeš ti sa Hakićem i tim sranjem iz grada – gnjev ga neočekivano obuze i on kroz bijes nastavi – ako se toliko mrze, nek dođu ovdje pa nek se prazne, kurve političarske.

– Dobro Ivane ja te razumijem ali i od tebe se zahtjeva, da razumiješ – zazvuča strogo Bradin glas, bez one prijašnje zabrinutosti – usput rečeno ti si svjestan, da ljudi u ratu moraju ginuti. Ti, ti ne smiješ dozvoliti da osjećaji upravljaju tobom. To ne koristi nikom, a najmanje tebi. Pobrinuću se da još danas dobiješ potrebne zamjene. A što se tiče Hakića, to je naredba odozgo i svjestan si da ti ja, ne mogu pomoći.

– Jebite se svi zajedno – uzviknu bez kontrole – tijelo ćeš vjerojatno, kažem vjerojatno, to što tražiš dobiti i iskreno se nadam, da će to unaprijediti opće stanje obrane, kao prvenstvenog cilja nas i sljedbenika Allaha – završi sarkastično Ivan.

– Praviču se da ovo nisam čuo – reče ponovo raspoloženi Brada – to smo znači riješili, to je riješeno.

Ništa nije riješeno pomisli Ivan, međutim nije mu bilo ostavljeno vremena da promišlja. Do njega dopriješe pucnji puškomitraljeza, a zatim borbe, koja potrese cijelu liniju obrane.

– Đavo je došao po svoje – reče na glas.

– Ne razumijem, šta govoriš – uzvrati Brada.

– Izgleda mi, kao pješadijski napad – ponovo se oglasi Ivan, osjećajući uzbuđenost u svom glasu, istovremeno bacajući pogled kroz otvor na svjetlost dana i kišu kako se poigrava s njom.

– Idem da vidim što je.

– Sretno Ivane i čuvaj se – reče Brada.

– Čujemo se kasnije – završi Ivan bacajući s odvratnošću limenu stvar iz ruke…………..

napisao Tonćo Ladan

volimjajce.com

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement