Connect with us

BiH

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 6. dio

Avatar

Published

on

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 6. dio

 

………………….Anton shvati gledajući Ivana i Muju, da ni njima, nije ništa bolje i da se i oni osjećaju poput njega. Ali on se ipak, po vlastitom shvaćanju, nekako osjećao najusamljenijim, najnesretnijim. Možda zato sto stojimo na tlu, koje je pripadalo mom djedu, mom ocu, a sad pripada meni.

Zelena zaravan s malom udolinom kao i okolnom šumom, taj lijepi komad zemlje, zvao se Piljča Ivlje i sve je to pripadalo Antunovoj obitelji,bilo je to njegovo privatno vlasništvo, vlasništvo njegove obitelji. Ovdje u ovoj udolini, sam se igrao kao dijete, čekajući oca da nasiječe drva, pazeći na rasamarenog konja, koji je bezbrižno, slobodan frktao, paseći zelenu travu. Gdje su sad ta vremena?

 

Koliko sam, tad bio sretan? Koliko sam,sad nesretan? Ni to ne znam, čak je i ovo područje postalo neprepoznatljivo. Samo tad, nisam znao što je patnja, nisam znao, što je bol, bio sam vedar, nasmijan. Gdje je sad taj mir, ta vedrina, kako bi je želio imati, ali u ovom vremenu, teško je naći tu mudrost, kojom bi povratio mir, kojom bi razumio patnju. Tu mudrost,nikad nisam imao,  još uvijek tragam za njom, a tako mi je potrebna……………………………

 

Idući ka Blaževićima Anton i Mujo su razgovarali o nekim prošlim sretnijim vremenima, odavno zaboravljenim. Bili su iskreno začuđeni, kako su lako sve to zaboravili. To vrijeme im se činilo, kao nešto što se dogodilo davno, davno. Izgledalo im je to životno razdoblje, kao nešto čemu nisu ni pripadali a opet su nekako bili sretni, da su to imali, to sretno bezbrižno vrijeme, ispunjeno glupostima neopterećene mladosti.

 

Stigavši u Blaževiće, sjenke prošlosti što su se uvukle među njih, nestadoše s prvim obrisima tamnih kuća. Noć je stigla i prekrila sve tamom. Blaževići su bili najzabačeniji zaseok Carevog polja, spajao se s Golom planinom i crpio snagu iz nje. Zaseok kao i njegovi malobrojni stanovnici bili su priča za sebe. Ravan dosta širok put kao da je prolazio pored zaseoka. Sve kuće, štale i drugi domaćinski objekti, rasuti po prostranim dvorištima, nalazili su se sjedne strane puta. S druge strane puta, kao neki seoski trg, krasile su ogromne lipe, koje su u spuštenoj noći, izgledale kao pokretno brdo, izraslo usred sela.

 

Samo po glasnom dobovanju kiše i povijanju grana, dalo se više naslutiti, nego jasno vidjeti ogromno drveće. Anton je znao da je tu, često je ljeti boravio u hladu tih lipa. Tko ih je posadio tu, pitao je često Anton, no odgovori su bili nejasni. Čudno ali je i sad mislio o tim lipama.

 

Možda ih je posadio neki prolaznik, nomad koji se tu kratko zadržao ili prvi Blažević što odluči da se tu nastani. Možda je taj utemeljitelj, znao da su lipe kod starih Slovena, bile sveto drvo.

U lipovim šumama su živjeli, pod lipom vršili obrede i lipi kao vrhovnom božanstvu prinosili žrtve. Prelaskom iz poganstva u Hrišćanstvo, bogovi su zamijenjeni ali je obožavanje ostalo.

 

A vjeruje se da lipa čuva od zla i uroka. Možda je zbog tog taj utemeljitelj, prije nego što je počeo da zida kuću, posadio te lipe da bi imao mir, da bi nastao zaseok, građen u miru i bilo ga je sve do sad. U ovoj noći je mirno, užasno mirno, razmišljao je Anton.

 

Sa širokog puta skrenu u dvorište malene kuće, otvorivši drvenu vratnicu, obješenu na hrastovom kolcu starog plota. Pored kućnog bijelog zida, ugleda tamne obrise velike klade, sa sjekirom zabodenoj u njoj. Zakoračivši na natkriveni trijem, Anton pipajući nađe kvaku na vratima. Otvori ih i stupi praćen Mujom u prostranu kuhinju, obasjanu tamnom svjetlošću fenjera, smještenog na povišoj stolici bez naslona smještenoj u uglu.

 

Starica od nekih sedamdeset godina, pogurena u starim seljačkim haljinama s crnom maramom na glavi, stajala je uz šporet i miješala drvenom kutlačom po starom loncu iz kojeg se dizala para i miris zapržene krumpirove čorbe. Okrenu se hitro, čuvši otvaranje vrata. Ugledavši Antona, staračko lice razvuče se u osmjeh, koji brzo zamjeni zabrinuta smrknutost, kad je ugledala Muju koji zatvori vrata za sobom.

 

Anton skide mokru jaknu i tad mu pade na pamet da je zaboravio gdje je ostavio kabanicu. Jebeš kabanicu i onako ničem ne služi, samo smeta. Osmjehnu se na staricu

– Faljen Isus tetka, nisi se nadala gostima? – ne čekajući odgovor, priđe starici zagrli je i poljubi u smežurano lice.

– Uvijek Faljen – odgovori starica odmičući se od njega.

– Uf, sav si mokar. Otkud ti?

– Došao da te obiđem, da vidim kako si,  je l’ ti štogod treba, da porazgovaramo.

– Bogu dragom hvala, dobro sam i imam svega dovoljno – uzvrati starica pa lukavo upita – s prijateljem nećeš da me upoznaš?

– Ah, ovo je Mujo, moj dobar prijatelj iz Jajca i treba da telefonira. Gdje ti je telefon? Tek tad se oglasi i Mujo.

– Dobro veče.

– Dobro veče – uzvrati starica i pokaza rukom na stalažu kraj dekom dobro zatamnjenog prozora. Na jednoj od polica nalazio se crveni telefon. To joj je on poklonio, dok je još radio u banci, pomisli Anton. Struje nije bilo u čitavom selu pa su se snalazili kako tko. Stari fenjeri, odavno zaboravljeni i svijeće, odjednom su dobili na cijeni i postali potražljiva roba ali su telefoni besprijekorno radili.

– On će da telefonira, a ti dođi sa mnom da ti donesem drva i potpalu za sutra. Starica pomače lonac na kraj šporetne plate, pa krenu za Antonom.

Uzevši slušalicu Mujo okrenu dobro poznati mu broj. Tiho se molio da bude u stanu, da se javi. Stanovali su na prvom katu. Znao je, da ona s ostalim stanarima, veći dio dana a i noći, provodi u podrumskom skloništu i da u predasima mira, dolazi u stan čekajući da se neko što od rodbine, što od prijatelja javi ili je pozivala one s kojim se mogla uspostaviti veza. Razmjena informacija, pogotovo u gradu pod opsadom, bila je dragocjena.

 

Čekala je poziv i od njega,  mada je znala da je to čekanje uzaludno, pogotovo u ovoj noći kad je trebao da bude na položaju Gola planina. Telefon je zvonio, zvonio, zvoni. Nema je pomisli razočarano. Pokušaću još jednom za deset minuta. I kad je već htio da spusti slušalicu, začu oprezan glas s druge strane.

– Halo – uhvatio ju je upravo u trenutku, kad je htjela izaći iz stana, da se vrati u sklonište. Zapravo bila je već na vratima, kad je čula zvonjavu telefona. Prva njena reakcija bila je strah; jer je već bila obavila uobičajene razgovore. Zato je to ,,halo” zazvučalo oprezno i uplašeno. Čuvši poznato dragi mu glas, uplaši se da neće naći prave riječi, kojim je mora ubjediti da napusti grad i sve što su godinama zajedno stjecali.

– Ja sam – reče muklo, prigušeno.

– Ti. Što se dogodilo? Ranjen si? Donijeli te u bolnicu, odatle zoveš?

– Nisam ranjen. Na Carevom polju sam.

Njezin strah umiri se za trenutak, kad je čula da je zove s Carevog polja.

– Na Carevom polju – ponovo zabrinuti glas, odjeknu u njegovom uhu.

Njen glas pun brige, dočara mu njen izgled. Gotovo mu se učinilo da je vidi u crvenoj probušenoj slušalici. Sigurno stoji, zabrinuta lica, dok slobodnom rukom, uklanja nemirnu kosu s čela. Vjerojatno je u onom jednom, od svojih džempera, u štofanim hlačama, nije voljela da nosi jeans, koje su bile tako ženstvene i isticale draži, njenog savršenog tijela.

– Gdje je Sanela? – upita za kćerku pribravši se.

– Dole je u skloništu. Ja sam samo nakratko došla, obavila par razgovora, uzela nam neke sitnice koje trebamo dole u skloništu. Čitav dan smo dole. Danas je bilo strašno. Dobro smo se držale, ako te to brine. Dobro smo, ne brini se.

Najbolje da odmah pređem na stvar pomisli Mujo.

– Zbog toga te i zovem. Morate još večeras za Travnik. Kombi koji vozi Ismet – pogleda na sat – kreće za dva sata. Nazovi ga i reci da ćeš i ti večeras s njim krenuti, mjesto ti mora naći. To mu je moja poruka. Propusnice znaš gdje su, stavi datum i idite. O ovom, smo već jednom razgovarali.

– A ti, što će biti s tobom? Zar da te ostavimo samog, tko će te dočekati kad se vratiš s linije. Kako ćeš sam?

– Mirsada ja moram ostati, to ti je više nego jasno. Spakuj to malo neophodni stvari i idite. Bit će mi lakše, kad znam da ste vas dvije daleko od ovog, trebale ste već davno da odete.

– Teško mi je da se rastavljamo, možda će se stanje smiriti, pa zašto da se rastavljamo? Teško mi da te ostavim ne mogu.

– Molim te idi poslušaj me. Vremena nemaš, uzmi kao što sam rekao, samo najpotrebnije za sebe i dijete i idite. U Travniku imaš rodbinu, smjesti se kod nekog i čekajte me.

– Ne mogu da idem bez tebe – ponovi tvrdoglavo.

On očajno, muklo, ljutito reče – Meri ako ostanete, bit će kao da si mi ruke svezala. Samo na vas, ću misliti, brinut ću se, bit ću kukavan. Neću moći da se borim, obilaziću vas, napuštaču liniju. Bit ću kukavica, zar to želiš? Molim te idi. Misli na Sanelu, odvedi je iz ov iz og pakla.  Misli na Sanelu, misli na mene, misli na nas. Idi molim te. Tišina.

– Ne možemo se ni oprostiti kao ljudi. Volim te – počela je da plaće.

– Volim i ja tebe. Ne opraštamo se, ovo je kratkotrajni rastanak, za naše dobro. Preživjet ću ne         brini,čuvaj se, čuvaj dijete. Volim te Meri – ponovo je oslovi nadimkom.

– Otići ćeš?

– Hoću – obeća kroz plač.

– Hvala ti i samo hrabro. Volim te Meri, poljubi Sanelu. Sad moram da prekinem. Vidimo se. Volim te. – Mujo dragi i ja..

To je zadnje što je čuo. Spusti slušalicu. Ostalo je toliko toga neizrečenog. Učinio je sve što je mogao, oči su mu bile pune suza. Otići će, mnogi drugi će ostati, pomisli s nekom vrstom kajanja.

 

Napolju je grmjela oluja, ne kišna već  Antonove tetke.

Starica je bila bijesna, ljuto je šaptala – jesi li ti kršten?

Što je tebi, poludio, što li? Dovodiš mi Muslimana u kuću, ostavljaš ga samog da telefonira.

I baš si ga morao kod mene dovesti. Što ga ne odvede u komandu prokletinjo, prokleta. A to ne. Bolje kod tetke, kod nje je sigurnije.

Isti si pokojni ćaća a moj brat, pokoj mu duši, nepromišljen.

Bože dragi, sutra dovedi nekog Srbina, pa nek se i on ispriča sa svojima, nek vidi kako su i nek im kaže da smo i mi dobro.

 

Odjednom zastade, promislivši jedan trenutak, pa nastavi ljutito da govori – ostavi čorbu, a što ako u nju ubaci otrov, pa ti sad večeraj. Presjede mi i večera i ova noć a sve zbog tebe. Mater sam ti juče vidjela. Pita jadnica za tebe. Lažem, što ću, malo je muke zbog tebe podnijela. Vidjela sam ga kažem dobro je. Nemaš vremena mater da obiđeš. Kako ćeš imati kad se po noću vucaraš s Muslimanima i pravo kod tetke. Izvolite, molim lijepo telefonirajte. Bog te pito, skim on to sad telefonira, samo da ne ispadne da sam ja zvala taj broj. Slušaš li ti mene?

– Slušam, de umiri se tako ti Boga – uzvrati Anton suzdržavajući smijeh.

– Mater ću večeras da posjetim. Mujo je dobar i zabrinut čovjek. A zove ženu, od tog te neće glava zaboljeti. Ne plaši se i oprosti zbog ove iznenadne posjete. Ne bih te uznemiravao da nije važno. Za njega je važno i prijatelj mi je. Ne ljutiš se više?

– Ljutim se, naravno da se ljutim – mirnije reče starica – hajde sad ponesi drva, kad smo već izašli napolje, pa idemo unutra. Valjda je već do sada završio.

 

Uzevši u naramak s lijepo složene hrpe uz kućni zid drva, krenuše u kuću. U oskudno namještenoj kuhinji, poslije  kiše i studeni, bilo je prijatno i toplo.

Starica ih pozva za sto, postavi dva tanjura i lonac s čorbom na sredinu. Iznese flašu rakije, pruži dvije čaše Antonu govoreći – ti natoči, a sama nasu čorbu.

 

Zatim im dodade još po komad kuhane slanine. ,, Đavo da je nosi namjerno to radi”, osmjehnu se Anton u sebi, nakon što se kucnu s Mujom.

 

Nasu ponovo u prazne čaše, rakija je bila dobra, prostruji kroz mokro tijelo grijući ga. Starica iz omanje tepsije, skinuvši krpu kojom je bila pokrivena, izvadi vruću pogaču, koja zamirisa opojnim mirisom svježine i draži seoske kuhinje.

Odlomi  svakom po komad, pa spusti svoje tijelo na stolicu pokraj šporeta.

– A ti nećeš  s nama da jedeš? – upita Anton.

– Samo vi jedite, ja ću kasnije sama polako natenane – lukavo ga gledajući odvrati starica, pa iz gotovo prazne kutije izvadi cigaru i zapali ispuštajući oblak dima.

 

Anton i Mujo jeli su ukusnu čorbu s pogačom, kao da nisu tri dana ništa jeli, što nije bilo daleko od istine. Obojica su se, što od rakije što od vruće čorbe zacrvenili. Pojedoše i slaninu i sve to zališe rakijom. Odmaknuvši prazan tanjur Anton reče – tetka počastila si nas, ne može biti bolje, puno ti hvala, veliki smo ti dužnici.

– Hvala vam, bilo je lijepo i ukusno – pohvali Mujo domaćicu izvadi dvije kutije Opatije i pruži starici – ovo je za vas.

 

Iznenađena starica, nije mogla da sakrije osmjeh. Bila je strastveni pušač, to je Anton znao. Dvije kutije cigareta u sveopćoj nestašici cigareta, za civile, to je bio veliki poklon za svakog pušača.

– Nekako mi nezgodno da uzmem – skanjivala se starica – jedna će biti dovoljna.

– Uzmite obje molim vas – reče Mujo – imam ja dovoljno – to je bila laž, ali starica je to zaslužila mislio je.

– Uzmi – potaknu je Anton.

– Hvala ti sinko, živ i zdrav bio – reče starica i kutije nestadoše ispod njene crne kecelje.

– Idemo mi sad, kasno je a i na liniju moram još da se vratim – reče Mujo ustajući.

Anton navuče na sebe mokru jaknu, sad ne toliko tešku, prosušila  se u toploj kuhinji, dade glavom znak Muji da ga sačeka napolju. Mujo pozdravivši se sa staricom izađe.

Okrenuvši se prema starici Anton joj pruži kutiju cigareta i preko nje pedeset maraka.

– Ovo ti je za put, da imaš.

– Kakav crni put?- uzvrati starica.

– Moračeš sutra da se preseliš kod mame, ovdje je postalo opasno za tebe, ionako si jedina ostala, ako ne računam one koji su u bojni. Dole ćeš se lakše prebaciti  na drugu stranu Vrbasa; ako bude bilo potrebno.

-A tko će da pazi kuću, kome da ostavim sve ovo, što ću sa živinom?

– Neko će se već naći, živinu pusti. Ne misli sad o tome i poslušaj me, ne govorim ti ovo bez razloga i ne plašim te, tek tako. Sutra ranom zorom kod mame, ako dođe do toga, da morate da napustite selo, napustite ga skupa, samo ni za živu glavu ne ostajte. Bijes i mržnja su ogromni a bit će još i veći. Idite  s drugima ne razmišljajte o onom što ostavljate. Bit će vam lakše zajedno. Ja ću vas, već naći, tamo gdje budete bile. Sad moram da idem – tutnu u staračku ruku poklon, poljubi od suza vlažno lice, okrenu se i izađe na hladnu kišu.

Kratko se oprostivši sa Mujom, krenu ka komandi.

 

Ostavši sama, starica drhtavom rukom zaključa vrata. Dugo je razgledala  oko sebe, kao da se nalazi u nepoznatoj kući. Zaplaka, svjesna da će sutra sve ostaviti. Najbolje godine svog života, provela je u toj kući i dala ih njoj. Kad je ostala sama, kad je umrla njena ljubav, ona se i dalje borila za svoje ognjište, čuvajući u svom srcu sliku svoje ljubavi, sliku njihovog zajedničkog života. Djece nisu imali. Imali su Antona, on je uvijek bio tu. Sad sve mora ostaviti i krenuti u bespuće neizvjesnosti, u nepoznate kuće, kod nepoznati ljudi. Prokleti rat. Drhtavim rukama privuče stolicu, sjede, pa tiho jecajući, upita se, što ponijeti?……………..

za volimjajce.com napisao Tonćo Ladan

 

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement