Connect with us

BiH

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 8. dio

Volim Jajce

Published

on

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 8. dio

…………………Gledajući kako se u njegovim očima, kroz napetu pozornost probija izraz olakšanja zbog društva koje je dobio. To isto olakšanje osjetili  su i oni koji su se nalazili u natkrivenim rovovima sa strane jer Anton i Bojan su bili posebna priča; priča koju su voljeli i u koju su vjerovali.

– Kako si mi Krešo, jesi išta sinoć smješko? Jebeš li ti išta? – kroz cerek upita Anton.

Znajući da taj općenito poznat cerek i svojstven samo njemu u kriznim situacijama djeluje umirujuće, kako na njega tako i na druge u njegovoj blizini.

– Mene jebu i to Srbi, svaki dan mamicu im jebem, dokle više – zatim smirenije iskreno reče – drago mi je da te vidim. Gdje li će da padnu? – završi misleći na granate.

– Brzo ćemo saznati – odgovori još uvijek nasmijan Anton i namjesti se ugodnije u rovu, usmjeravajući svu svoju pažnju na ispaljene granate. Bilo je gotovo nevjerojatno s kojom pozornosti njegove uši osluškuju upravo onaj slabašan, šuštav, poput treptaja, uplašenog ptičjeg krila, oko dvije sekunde dug šum, koji najavljuje granate što padaju blizu.

– Tu su – izgovori Anton povlačeći Krešu u unutrašnjost rova.

 

Odmah osjetiše potres koji izazvaše granate padajući blizu njih. Zatim se bacačke i topovske granate, stadoše rasprskavati u vodoskocima užasa, zemlje i krhotina duž linije svake minute. Dok su srpski topnici pretraživali to područje tragajući za neprijateljskim mesom, Anton se nikako nije mogao oteti predosjećaju da će se ubrzo minobacačka ili topovska granata, spustiti ravno nasred njegovih ramena. Da bi pobijedio taj osjećaj on se uspravi i preko grudobrana pogleda u kišnu zavjesu, škripeći stisnutim zubima. Trudio se, da ne misli ni na što.

 

Krešo je osjećao kako mu se dlačice na vratu, kostriješe kao kod psa i on u dubini svog razuma, osjeti otkucaje panike, koji su prijetili da ga sveg obuzmu. Tad njegove širom otvorene oči vidješe, kako se Anton uspravlja. Kurva jebena pomisli. Osjeti kako ga prekriva osjećaj srama a onaj drugi se povlači ostavljajući strah, koji se može držati pod kontrolom.Osnažen uspravi se i on još uvijek drhtavih pokreta. Tako su njih dvojica, uspravno oslonjeni na grudobran, osmatrali predio ispred sebe nevideći ništa, osim kišne zavjese.

 

Minobacačke i topovske granate, rasprskavale su se negdje iza njih. Prva, druga, treća; pa nakon jedne minute opet, prva, druga, treća pa opet ispočetka. Ono što je bilo bitno za obojicu, bila je činjenica, da rasprskavanje granata, nisu pratili vriskovi užasa, koje ispuštaju pogođeni ljudi. Iako ova vrsta paljbe nije bila usmjerena, nego je pretraživala cijelo područje, ipak je strahovito išla na živce.

 

Napokon pretražna paljba prestade. Anton i Krešo pogledaše jedan drugog smiješeći se, zbog osjećaja olakšanja i sigurnosti. Ispod tog smješka vrebala je neizrečena spoznaja, kako im do sad uopće i nije bilo gusto i da je ova sretna okolnost, samo privremena i da će već sljedećeg puta, crna sjenka smrti nadviti nad ovim predjelom i da će ljudi ginuti. Tu spoznaju su vidjeli u očima jedan drugog, osjećajući u tom trenutku, nevjerojatnu povezanost, koju može da isplete samo strah vojnika u ratu.

 

Strah koji neprekidno uskomešava ljudsku savjest, pretražujući njenu unutrašnjost, izbacujući na površinu silovite emocije, koje u trenutku lome ili učvršćuju čovjeka. Nakon granatiranja, uznemiri ih tišina kroz koju se probijao, već njima dobro poznat romor kiše, koja im je sviježila lica. Anton je razmišljao o tome kako je Krešo sretno prošao dosadašnji tok rata, kao i on sam. Mnogi drugi nisu imali tu sreću. Koja je to sila, pitao se po tko zna koji put Anton, odlučuje tko će živjeti a tko umrijeti?

 

Gledao je kako jedni padaju pogođeni a drugi pored njih nastavljaju svoj životni put. Zahvalni, čemu, nečem nepoznatom, nečem neobjašnjivom i dalekom. Nečem besmislenom jer u ovom nema smisla. Nema onog urođenog, određenog puta kojim koračaju pojedinci do svog kraja. Na tom putu uče, učeći i sebe i druge. Usmjeravaju svoje korake po već određenom putu i utvrđenom pravilu. Danas u ovoj ratnoj zbrci, nema pravila, ni privida od nečeg što bi imalo smisla, da opravda ovu zbrku. Samo su prisutni osjećaji a njih je toliko mnogo i oni su pod utjecajem ovog besmislenog bila zagonetna, nejasna. Zamotana u klupko. Ne možeš ih odgonetnuti a ulaskom u njihovu dubinu, zamršeno klupko se još više zapetljavalo. Ništa se nije moglo raspetljati, ništa se nije moglo naučiti.

 

Jedan trenutak misliš, shvatio sam, naučio sam, a već idućeg, ponovo dolaze meci, ponovo dolaze granate i ponovo dolazi smrt. Kraj njega Krešo, pokrenut zvukovima sa strane; linija je oživjela u bijesnim pripremama u očekivanju srpske pješadije, ponovo zauze uobičajen borbeni položaj, pogleda usmjerenog na predio ispred sebe. Anton se ne pomače na tu strku, nastavio je da razmišlja.

 

To će se sigurno završiti jednog dana. Završit će se pobjedom, našom ili srpskom. Bilo tko da pobjedi ili bilo koji završetak, sad u ovom trenutku, nije bitan za pojedinca, nema nikakve veze s njim. On jedino zna, da će neki preživjeti a neki neće. Bilo bi korisno a i smisleno, kad bi pojedinac znao, tko će preživjeti a tko neće. Tad bi mogao profitirati, izvući smisao. Sve pretvoriti u zabavu ili sebi prosvirati glavu, uštedjeti vrijeme, ubrzati kraj. Ostvariti trenutačni mir. Sjebati politiku i one pizdolizsce što se bave njom i koji prave planove, planiraju budućnost. Sve to uništiti, uništenjem sebe samoga.

 

Kad bi znao ali on ne zna i zato to ne može uraditi a protivi se i zakonu. Kakvom zakonu? Zakonu prirode. Glupost. Zakonu reda. Još veća glupost. Zakonu pravde i istine. Sranje. Zakonu bezakonja, zakonu besmislenog u kojem ni jedan pojedinac ne vrijedi ništa.

 

Jednom će možda i biti vrijedan, kao statistički podatak i to vjerojatno pogrešan, uveličan ili umanjen, već po kojoj svrsi bude korišten. Težina takvog svhačanja bješe ubitačna, nemoguća da se podnese i on htjede odvratiti svoj um od takvog razmišljanja.

 

Vodit će oni ovaj rat na svoj način, sjećao se riječi upućeni Bojanu, imačemo mi svoj rat, zajebačemo mi ovo sranje. Odzvanjale su njegove riječi u njemu. Kakva obmana. Kakvi slobodni pojedinci. Kakvo jebeno sranje. Tad u jednom, možda jedinom svjesnom bljesku, zablista kristalno jasna spoznaja, da on neće preživjeti ovaj rat. Nikad neće imati svoj dom, svoju ženu, svoju obitelj. Nema ničeg.

 

Stoga i nije važno što radi u ovom bezumlju bezumnika; jer nikad nitko neće stići da ga optuži. Ova spoznaja koja se poput uragana obruši na njegovu maksimu ne izazva u njemu ono žrtveno prihvaćanje, mirno i spokojno, umjesto toga izazva u njemu bijes, zbog bespomoćne poraženosti. Poželje da urla i da urlajući isprazni okvir smrti u kišnu zavjesu; prazneći tako i sebe.

 

Ispustivši psovku, on u hipu pokrenu svoje vitko tijelo, kao izbačen iskoči iz rova i stade uspravan poput mladog hrasta, zagledan u kišnu moru. Tražeći u nekom svom kutu u nekom dijelu njega, neki šapat, nešto nježno, lijepo i utješno. Bilo što, samo da ne liči ovaj užas.

 

U tražnji takvog nečeg on ugleda tri lika, kako povijeni u pasu izranjaju iz šume. Anton je zapanjenu zurio u njih, nije vjerovao vlastitim očima, bili su mu tako blizu. Gotovo istovremeno kad oni ugledaše Antona, meci iz puškomitraljeza, koji se nalazio u dobro utvrđenom rovu, na samoj ivici šume, zaparaše zemlju ispred njih. Očito iznenađen, iznenadnom pojavom, kao i blizinom tri neprijateljska lika, puškomitraljezac je u kriku ispustio rafal iznenađenja.

 

Srbi zajedno odskočiše u stranu okrećući se sasvim prema Antonu, jedinoj vidljivoj opasnosti, pokazujući pri tom nevjerojatnu spretnost. Ono što pokrenu Antona, bješe bomba koja nekim čudom doletje ispred njega. Držeći kalašnjikov u lijevoj ruci, on se glavačke baci kao da skače u vodu. Tresnuvši o nakvašenu zemlju, on uspije da desnom rukom uhvati bombu i okrećući se na lijevi bok užurbano i silovito, baci bombu koja preletje Srbe.

 

Oni su već iz klečećeg stava otvorili vatru. Meci kao roj osa prošištaše više Antona, on još uvijek ležeći na boku, podiže lijevu ruku s puškom a desnom prihvati njen kundak, osjećajući drhtaj izazvan rafalom koji je ispustila. Nekoliko metaka, nadiže zemlju lijevo i desno od njega. Tad on obori cijev naniže svjestan da bi se sljedeći roj mogao se zabiti u njegovo tijelo. S njegovim drugim rafalom, stopi se i rafal puškomitraljeza, čiji je vlasnik konačno poravnao cijev, izbacujući smrt.

 

Skoro istovremeno padoše sva trojica. Prije njihovog pada, Anton je vidio, onaj trzaj koji izaziva metak u sudaru s tijelom, kidajući i lomeći sve na što naiđe na svom putu donoseći smrt. U uzbuđenosti koju je izazvala razmjena vatre, puškomitraljezac nastavi pucati u tri izvaljena tijela, praćen zakašnjelom vatrom sa strane, koja opet izazva plamen pucnjave duž cijele linije. Konačno pucnjava prestade u nastaloj tišini prvo što je Anton čuo bio je krik kojim ga Bojan doziva.

 

– Prestani da urlaš, živ sam i nije mi ništa – oglasi se Anton, promuklim glasom, uspravljajući se na teturave noge.

– Mislio sam da si gotov? – boreći se za dah izgovori Bojan, koji bješe dotrčao do Antona.

– Kriste Bože i ja san mislio da sam gotov, pomislio sam, ovo je kraj, zbogom živote; ali Bogu dragom hvala, on ubrza moj životni vlak i on se ne zaustavi, drhćućeg glasa, oduševljeno poput dječaka, bez ikakve suzdržanosti izgovori Anton.

 

Pomislivši da je strah, što ga je ovaj put osjećao, bio mnogo manji, gotovo nikakav. Čak i kad su meci, zujali iznad njegove glave, njegovi pokreti, bili su savršeno mirni, mirniji nego sad. Je li mu postalo svejedno nakon spoznaje, nakon tog unutrašnjeg glasa, koji mu govori da će poginuti. Da nisam ogrubio, da nisam došao do tačke s koje nema povratka, ničem normalnom. Nisam, radost koju osjećam što živim i krv koja uzburkano struji mojim venama, govori suprotno.

 

– Idemo do njih, želim da ih vidimo prije ostali, samo brzo jer da ih je bilo više, već bi se javili; ali bi mogli ponovo granatirati nakon ove pucnjave, zato požurimo.

Razdvojiše se i krenuše povijeni u pasu. Anton malo naprijed, isturen a Bojan više udesno, bliže šumi, čineći tako kosu liniju kojom su išli naprijed. Čuli su i neke povike iza sebe ali se nisu obazirali na njih, samo jače stegnuše kalašnjikove, zaokupljeni svojim ciljem; tri tijela koja su nepomično ležala, kvašena neumornom kišom.

 

Oprezno ali brzo stigoše do njih. Ležala su u različitim položajima jedno do drugog. Dvojica s raširenim rukama i glavama zabijenim u zemlju a treći izvaljen na leđa. Došavši do njega Anton primijeti da je još živ ali bez ikakvog izgleda da preživi.

 

Gledajući u nepokretna tijela Bojan, se sam sebi činio bestjelesnim, od napetosti, neodređenog straha i onog osjećaja što ga je malo prije natjerao, da trkom pređe razdaljinu između dva rova, da bih vidio, saznao, što je s Antonom.

Međutim sad, gledajući nepokretna tijela, odjednom osjeti uzbuđenje, kao pred nečim lijepim. Nekim nagovještajem nečeg boljeg. Koja ironija; ali unatoč osjećaju srama, on se osjećao dobro.

Taj se osjećaj još više produbi, kad je ugledao oružje pogođeni. Uz kalašnjikove srpske proizvodnje ,,ciganke“ kako su ih popularno zvali. Dvojica mrtvih, što se vidjelo po futrolama bili su naoružani pištoljima Crvene Zastave M 57. To je znao jer ih je nosio kao vojni policajac u JNA.

 

Kakva sreća pomisli Bojan, svaki vrijedi najmanje tisuću maraka, dole u gradu, kod onih šminkera što vole glumiti mačo ratnike, paradirajući gradom, naročito u mirnim danima. Danima predaha, kad je i publike bilo najviše. Pizde jebene. To ga viđenje natjera da pljune.

 

Videći to Anton pomisli da pljuje Srbe pa reče – koji ti je đavo?

 

– Pištolje, uzimamo? – uzvrati Bojan s pitanjem.

– Uzmi, zajedno s futrolom i kaišem i stavi u ranac, ne želim da drugi znaju za njih. Puške i sve drugo ostavi, to nam ne treba a ja ću u međuvremenu da pogledam, što se može učiniti za ovog prikana. Još je živ i koji kurac pljuješ po njima?

– A to nije bilo namijenjeno njima, bar me ti znaš.

– Zato sam i bio iznenađen – izgovori s nekom mekoćom Anton, spuštajući se do ranjenog Srbina, koji je gledao otvorenim očima ali bez straha.

 

Tim je pridobio Antonove simpatije; ako se to može reći u situaciji u kojoj su se nalazili. Bio je pogođen puškomitraljezom s tri metka u prsa. Položivši obje ruke na ranjena prsa Srbin zatvori oči i nastavi isprekidano disati, dok mu se lice zgrči u bolu dobivši neki mrgodan izgled.

 

– Bila je moja greška, ja sam ih zavaran kišom i granatama doveo tako blizu – reče umirući čovjek slabim glasom ne otvarajuć oči.

– Trebao sam znati, gdje se nalazite jer sam već napadao ovaj položaj, zato su me i uzeli da izvidimo teren. Moja greška – ponovi.

 

Greška je mnogo veća i mnogo dalje od ovog mjesta, pomisli Anton pa upita.

-Tko su oni, a tko si ti, uniforme su vam iste?

– Dobio sam je prije nego što ćemo krenuti, vidiš da je nova, mislim bila je nova – nešto poput osmjeha, pojavi mu se na bolnom licu.

– Dobar si ti, vidio sam tvoju reakciju, kad su meci zaparali zemlju ispred vas – pohvali ga Anton pa nastavi – zato mi reci tko ste, neka posebna jedinica ili tako nešto, prijatelju moj.

 

Da li zbog riječi ili Antonova glasa Srbin otvori oči i s pogledom umirućeg čovjeka izreče molbu.

-U džepu imam jedno pismo – poče da govori – pa eto ako ti se pruži prilika, pošalji ga. Učini mi to, nije važno kad, samo ako mogneš da ga daš nekom Srbinu, dadni ga molim te. Bomba koja je doletjela do tebe bila je moja. Imao sam je u ruci, zato je brzo doletjela do tebe ali osigurač nije bio izvučen; ako ništa drugo, učini zbog toga – ponovo se osmjehnu rekavši – a oni su dobri, najbolji.

 

Tad mu je počelo nedostajati daha i Anton je znao da neće još dugo.

– Bože moj, tako mi je hladno – gubio je dah – smrzavam se..

Posljednje što je rekao iz dubine svoje zadihanosti bilo je – pošalji ga, Stojan, Milan ga treba a on je najbolji od sviju nas. Milan, reci mu da nisam mogao, bojao sam se…Jovan..pošalji..

 

Još malo zadahta, zatim prestade disati otvorenih očiju. Antonove zasuze, obrisa ih, te istom rukom pređe preko Srbinovih očiju, nakon toga poče tražiti pismo. Sjetivši se da nije čuo eksploziju bombe, koju je onako teatralno bacio nazad. Pismo je pronašao u unutrašnjem džepu, koji se nalazio pri samom porubu vojne jakne. Obična bijela kuverta, pažljivo presavijena, adresirana i zalijepljena. Anton je brižljivo stavi u unutrašnji džep, poluglasno reče – učiniću………………………..

 

 

napisao Tonćo Ladan

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement